Bojkot izbora na Balkanu: Iskustva odluke da se ne ulazi u izbornu trku

BBC na srpskom razgovarao je sa akterima tri kampanje bojkota koje su obilježile političku scenu u regionu u prethodne dvije decenije

Sve glasnija priča srpske opozicije da će bojkotovati naredne parlamentarne izbore jer ne postoje uslovi za ravnopravnu borbu donijela bi Srbiji rijedak politički fenomen, ali svakako ne i politički izuzetak.

Bojkot izbora nije pasivan, već je neophodna prava predizborna kampanja protiv glasanja, kažu sagovornici BBC-ja/Getty Images

Odluka da se građani pozovu da ne glasaju nije strana ni Srbiji, a ni regionu – zemljama čiji je zajednički imenitelj krhka i kratka demokratska tradicija.

Za bojkot izbora, do sada su se javno opredjelile Narodna stranka Vuka Jeremića i Dveri Boška Obradovića.

Ostale stranke najavljuju da će odluku donijeti u periodu do održavanja glasanja za koje je krajnji rok proljeće 2020. godine.

BBC na srpskom razgovarao je sa akterima tri kampanje bojkota koje su obilježile političku scenu u regionu u prethodne dvije decenije.

Iskustva i uspeh ove strategije veoma su različiti.

Albanija, 2019. godine

Gotovo poput redovnih izbornih ciklusa, za Albaniju je bojkot postala periodična politička tema.

Šest mjeseci tokom 2014. godine albanska opozicija bojkotovala je institucije, da bi se sve završilo političkim dogovorom sa socijalistima premijera Edija Rame.

Pet godine kasnije, kriza je došla do nivoa bojkota institucija, pa sukoba policije sa demonstrantima na ulicama Tirane, da bi ove godine dosegla ignorisanje lokalnih izbora.

„Kada vidite da nestaje podjela vlasti, da je svaka državna institucija potčinjena premijeru, da mediji slijede partijsku liniju, sudovi ne rade svoj posao, državni tajkuni isisavaju novac iz budžeta – shvatate da ste samo jedna šara na slici Potemkinovog sela koju stvara vlast.

Tada ideja bojkota i radikalnog suprotstavljanja dobija primat”, kaže funkcioner opozicione Demokratske stranke Genc Polo.

U igri predsjednika Iljira Mete i premijera Edija Rame, datum ključnih izbora pomjeran je nekoliko puta.

Održani su onda kada je to želio premijer Rama, 30. juna ove godine – u terminu neprihvatljivom za opoziciju koja je pozvala na aktivan bojkot izbora, prijeteći čak da će onemogućiti čitav izborni proces.

„Odlučujuće je bilo shvatanje da ne može biti normalnih, a kamoli slobodnih i poštenih izbora pod vlašću Edija Rame”, kaže Polo.

Pred sam izborni vikend, jedna poruka iz Vašingtona odredila je mnogo toga.

Metju Palmer, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara, rekao je da zvaničnici Sjedinjenih Država očekuju da izbori budu održani „po rasporedu”, te da su legitimni – jasno stavljajući do znanja šta će se desiti sa izbornim rezultatima.

Uprkos strahovima da bi izborni dan mogao da bude obilježen incidentima, pa i fizičkim sukobima, glasanje je proteklo mirno, a izlaznost je procijenjena na oko 20 odsto birača, a pobjede je slavila Ramina Socijalistička partija – tenzije su se smirile, a rezultati su postali realnost.

„Ne možemo reći da li smo zadovoljni rezultatom bojkota – radovi su još u toku”, kaže opozicioni poslanik Polo.

Na pitanje kako opisuje ulogu međunarodne zajednice, Polo napominje da je u Albaniji važna uloga Evropske unije i Sjedinjenih Država.

„U posljednje vreme, birokratija Evropske komisije i ostali bili su opsjednuti održavanjem stabilnosti – zapustili su probleme sa vladavimom prava i demokratijom na terenu”, upozorava na ulogu stranog faktora Genc Polo.

I pored svega, sve oči u Albaniji i dalje gledaju ka Briselu i Vašingtonu.

Kriza u ovoj zemlji nije okončana, iako je nastupilo ljetnje smirenje stanja.

Pošto je bojkot smanjio izlaznost na izbore, ali nije natjerao Zapad da promijeni stav o Ediju Rami, politička jesen u Tirani mogla bi biti burna.

Makedonija, 2014 – 2016. godine

Kada su se 27. aprila 2014. godine zatvorila biračka mjesta širom Makedonije, počela je nova etapa političkog života koja će trajno promijeniti kurs Skoplja.

Tadašnji opozicioni lider Zoran Zaev proglasio je bojkot rezultata parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

„To je bila zarobljena država, bez sloboda govora, u kojoj su korišćena sredstva protiv svake slobodne misli.

U tom trenutku, nijesmo imali drugih mogućnosti da iskažemo svoje stavove”, opisuje atmosferu u kojoj je donijeta ovakva odluka poslanica Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) Jagoda Šahpaska.

Sebe opisuje kao „nevjernog Tomu” jer nije bila uvjerena u ispravnost odluke da opozicija napusti parlament i proglasi bojkot institucija.

„Bojkot nije prva opcija za koju neka politička opcija treba da se opredjeli – to treba da bude posljednja mjera u demokratskom društvu.

To je nužno zlo, kada nema drugih načina da se postigne neki važan cilj”, kaže Šahpaska.

Osim odsustva iz parlamenta, makedonska opozicija rušila je vlast Nikole Gruevskog i „bombama” – transkriptima prisluškivanih razgovora kojima je dokazivana korumpiranost vladajućih.

U rasplet krize uključili su se evropski i američki pregovarači – specijalni izaslanici, evropski poslanici, ambasadori velikih sila u Skoplju.

Više od godinu dana nakon početka bojkota, vlast VMRO-DPMNE i opozicija potpisali su Pržinski sporazum kojim je opozicija vraćena u parlament, u zamjenu za političke ustupke koji je trebalo da joj donesu više kontrole izbornog procesa i bolju medijsku sliku.

Ipak, ni to nije bio kraj političke krize.

Politički bojkot u Makedoniji pratili su protesti na ulicama Skoplja/Getty Images

Iako je u Sporazumu pisalo da će se izbori, na kojima će učestovati sve stranke, održati 24. aprila 2016. godine, opozicija je odlučila da na njih ne izlazi jer je tvrdila da nijesu bili ispunjeni svi uslovi Pržinskog dogovora, posebno u dijelu izbornih pravila.

„Mi smo bili važan faktor odlučivanja – nijesu smjeli da izađu na izbore bez našeg pristanka.

Takvi izbori ne bi imali legitimtet”, kaže Šahpaska.

Zbog jedinstvenog stava najvećih opozicionih stranaka u odluci da se na izbore ne izlazi bez novog dogovora, datum glasanja pomjeran je dva puta – najpijre na jun, a potom i za decembar.

Prije konačnog zakazivanja izbora, postignut je novi politički dogovor, čime su uklonjene i prepreke da se opozicija uključi u izborni proces.

„Sve što se kasnije događalo, pokazalo je da je naš lider Zoran Zaev uradio pravu stvar.

Ubijeđena sam da je to kasnije donijelo rezultat.”

Raspodjela mandata na ovim izborima podupire ovu tvrdnju Šahpaske.

Vladajući VMRO-DPMNE osvojio je jedan mandat manje nego prije dvije godine (51 umjesto 52), ali je opozicioni SDSM došao do čak 22 mandata više (49 umesto 27).

Uz podršku najveće partije albanske zajednice, Zoran Zaev postao je tada novi premijer Makedonije, čime je okončana era Nikole Gruevskog na čelu vlade ove zemlje.

Srbija, 1997. godine

U 1997. godinu, u Srbiji se ušlo na ulicama – desetine hiljada građana borilo se za priznavanje izbornih rezultata.

Opozicija je pobjedu na lokalnim izborima osvojila tek nakon intervencije misije OEBS-a, pa je željela pobedu i na „velikoj sceni”.

Jesen su obilježili neuspjeli predsjednički izbori u kojima pobjednika nije bilo ni u drugom krugu u kome su se sučelili Vojislav Šešelj i Zoran Lilić – sve je bilo spremno za parlamentarne i predsjedničke izbore u decembru te godine.

Ipak, šesnaest opozicionih stranaka, predvođenih Demokratskom strankom, Demokratskom strankom Srbije i Građanskim savezom Srbije (GSS) odlučilo se za bojkot izbora jer su smatrale da ne postoje ni elementarni uslovi za takmičenje.

„Odluka o tome da ne izlazite na izbore, ukoliko ste ozbiljan politički takmac, podrazumijeva punu, finansiranu kampanju koja je identična kao izborna kampanja.

Jedino na kraju govora publici kažete – nemojte sad da glasate, nego glasajte sljedeći put, i to za mene”, prisjeća se tadašnji portparol GSS-a Goran Svilanović.

On kaže da postoje argumenti koji bi bojkot opisali i kao promišljenu političku strategiju, ali i kao očajnički potez.

Dodaje da se izvjesne paralele sa današnjim političkim trenutkom u Srbiji mogu povući.

„Milošević je tada bio prihvaćen u međunarodnoj zajednici, prestao je da bude balkanski kasapin, postao je garant stabilnosti na Balkanu jer je potpisao Dejtonski sporazum.

Mi na unutrašnjem planu nemamo pristup medijima i, što je još važnije, ne možemo učestvovati u kontroli izbora.

Ali u međunarodnoj zajednici nijesmo bili shvaćeni”, kaže Svilanović i dodaje da se opozicija tada osjećala kao da je došla pred zid postavljen sa Zapada.

Iako su 1996. godine bili u koaliciji, Vuk Drašković (SPO – lijevo) je izlazio na izbore 1997. godine, a Vesna Pešić (GSS – u sredini) i Zoran Đinđić (DS – desno) predvodili su bojkot/Getty Images

Bojkotu se nije pridružio Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, a izlaznost na izbore bila je 57,47 odsto – oko četiri odsto manje nego četiri godine ranije.

Bez obaziranja na bojkot, parlament je konstituisan, a vlast su formirale Socijalistička partija Srbije, Jugoslovenska ljevica i Srpska radikalna stranka.

„Mi nijesmo imali prilike da zaista provjerimo kakve je političke efekte ova odluka donijela – formirani su parlament i vlada kao da se ništa nije dogodilo.

Sve poslije toga, bilo je obilježeno bombardovanjem, a ne ulaskom ili neulaskom u parlament – imao sam osjećanje da je ta velika energija otišla u vjetar.”

Uz napomenu da nikako ne želi da se miješa u aktuelno odlučivanje opozicije o bojkotu, koje naziva „donošenjem jako teške odluke”, Goran Svilanović kaže da nije istoričar da bi mogao da donese objektivan sud koliko je 1997. godina promijenila Srbiju.

„Moje mišljenje je da nije uticala ni na šta, da ni na koji način nije obilježila Srbiju”, zaključuje Svilanović.

Do narednih parlamentarnih izbora, Srbija je bombardovana, a Demokratska opozicija Srbije (DOS) je na saveznim izborima u septembru 2000. godine pobijedila Miloševića, da bi 5. oktobra izborna pobjeda bila potvrđena na demonstracijama.

Na biralištima je u decembru 2000. godine parlament je izgledao sasvim drugačije – stranke koje su 1997. godine bojkotovale izbore, bile su okosnica DOS-a koji je tada osvojio čak 176 od 250 mandata.

Komentari

avatar