Razgovor vodio Jasmin Agić (Al Jazeera Balkans)
U svega nekoliko dana koincidirala su dva društvena fenomena, a iz njihove interpretacije jasno se može vidjeti kakav je politički kurs zauzela Srbija. Ne spominje se slučajno Srbija, jer to je zemlja Zapadnog Balkana čije se prisustvo osjeti u mnogim susjednim državama.
U samoj zemlji, prije svega nekoliko dana, obilježena je dvadeseta godišnjica od ubistva premijera Zorana Đinđića, a već u nedjelju održavaju se predsjednički izbori u susjednoj Crnoj Gori.
Postavljati analogiju između ova dva događaja možda nije najvještije odabrana stvar, ali činjenica je da su oba – obilježavanje koje je proteklo uz prisjećanje na nosioca demokratskih promjena u Srbiji i predsjednički izbori od kojih zavisi demokratska budućnost Crne Gore – itekako povezana stvar.
U oba slučaja, sasvim je jasno da se demokratske snage i liberalni duh progresa sudaraju sa jednom krajnje anahronom i destruktivnom silom, velikosrpskim nacionalizmom.
Srpski istoričar Milivoj Bešlin u javnosti djeluje uvijek zauzimajući istovjetnu stranu i bez obzira na posljedice djelovanja u svojim istupima insistira na nekoliko stvari, koje se iz neke izmještene perspektive mogu doimati podrazumijevanim, ali koje su na zapadnom Balkanu, posebno u Srbiji, ipak, stvar ogromne lične hrabrosti.
Kao veliki kritičar velikosrpskog nacionalizma i njegove pogubne politike Bešlin insistira na raskrinkavanju ne samo njegovog djelovanja u nedavnoj istoriji nego i na pokazivanju štetnih posljedica koje se i danas mogu vidjeti u svakom kutku regije.
Kako to obično i biva tek su širi geopolitički odnosi inicirali da se neka važna pitanja na zapadnom Balkanu počnu ozbiljnije razmatrati. Jedno od takvih pitanja, a zapravo ključno pitanje političke stvarnosti cijele regije, jeste i odnos između zvaničnih Beograda i Prištine.
Tek je sa izbijanjem ruske agresije na Ukrajinu, kako kaže Bešlin, došlo do promjene u odnosu prema toj neuralgičnoj političkoj tački.
„Zbog ruske agresije na Ukrajinu i radikalne promjene bezbjednosne konstelacije u Evropi, velike sile više nisu voljne da odugovlače sa rješavanjem odnosa između Srbije i Kosova. Rusija je prestala da igra ulogu kao subjekt u međunarodnim odnosima, Kina ni do sada nije pokazivala posebno interesovanje oko Kosova, tako da su zapadne zemlje i prirodno one koje se nalaze u Evropi, ključno zainteresovane za rješavanje zamrznutog konflikta za zapadnom Balkanu. U tu svrhu je predložen Šolc – Makronov sporazum za mir između Srbije i Kosova“, kaše Bešlin.
Navršile su se dvije decenije od ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića i nije mali broj političkih analitičara i istoričara koji smatraju da je to bio najteži udarac društvenoj i duhovnoj modernizaciji Srbije. Mnogi idu tako daleko da smatraju kako je stanje srpskog društva danas direktna posljedica atentata na tadašnjeg srpskog premijera. Koliko je, po Vašem mišljenju, Srbija udaljena u ove dvije decenije sa puta približavanja evropskim civilizacijskim vrijednostima?
Bešlin: Teško je reći u kojoj mjeri bi Srbija bila drugačija da je Zoran Đinđić ostao živ. Ne postoji alternativna istorija, nemamo metode da pretpostavljamo. Teško je i vjerovati da su ličnosti toliko uticajne da mogu da pobijede dubinske i trajnije društvene strukture. Ipak, valja se podsjetiti da su Srbija i Hrvatska približno u isto vrijeme otpočele procese demokratizacije, dakle tokom 2000. godine.
Za obje države se tada vjerovalo da je 2007. mogući rok za pridruživanje EU. Hrvatska je odavno dio NATO-a i EU, ima euro i u šengen zoni je, dok je Srbija miljama udaljena od evropske perspektive i mnogo više liči na Erdoganovu Tursku, nego na neko društvo članice EU. Vjerujem da takvo istorijsko „kašnjenje“ Srbije jeste i posljedica ubistva Đinđića.
Srbija je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nije uvela sankcije Rusiji nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. U zemlji se neprekidno bilježi ogromna podrška režimu Vladimira Putina, a zabilježeno je, na početku rata, da su mnogi mediji u Srbiji, gotovo horski, pisali kako je situacija obrnuta – da je Ukrajina napala Rusiju. Kako objašnjavate takvo političko ponašanje srpskih vlasti i stavove velikog dijela srpskog društva?
Bešlin: Većinska Srbija fingira neutralnost u ovom brutalnom istrebljivačkom ratu protiv najveće evropske države i njenog identiteta i kulture, jezika i istorije. U takvim okolnostima nema prave neutralnosti, onaj ko kaže da je jednako udaljen i od fašizma i od antifašizma, budite sigurni da je na strani fašizma.
Lažna neutralnost većinske Srbije je samo odsustvo hrabrosti da se javno kaže da je na strani agresora. Uzroci takve konstelacije su višestruki. Srpski nacionalizam kao vladajuća ideologija u posljednjih dvije decenije se postepeno, ali temeljno rusificirao. Dakle, on je sada samo jedan krak velikoruskog nacionalizma, prema kome ovaj mali balkanski ima jedan podanički odnos. Drugo, procesi rusifikacije srpskog društva i države su se vodili iz vrha vlasti u Beogradu još od Koštunice, pa su intenzivirani u vrijeme Tadićevog režima i dovedeni do vrhunca posljednje decenije tokom vlasti presvučenih radikala. To jesu istorijske rendencije, ali svi režimi su ovde od 1990, osim u kratkom periodu Đinđića, radili na tome da Srbija postane ono što je Tomislav Nikolić definisao kao „crnu rupu na evropskom tepihu“. Naravno, konsekvence toga opasnog avanturizma kvalitetom života, a možda i životima samim – plaćaće građani Srbije.
Predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić odlučio se osnovati novi politički pokret – Narodni pokret za Srbiju. A već se uveliko govori da će napustiti SNS. Kako tumačiti ovaj Vučićev politički potez?
Bešlin: Riječ je o još jednom političkom makijavelizmu i pokušaju sluđivanja javnosti. Monopolistička partija je u velikoj mjeri kompromitovana i sada je potrebno smisliti neki surogat koji će očuvati okvire autoritarnog poretka, a na neki način dati za pravo nezadovoljstvu ljudi i skrenuti odgovornost za postojeće stanje na potpuno krivi put. Ovo nije nikakav strateški politički potez, već taktički manevar u cilju ostanka na vlasti kroz pogrešno kanalisanje nezadovoljstva ljudi.
Ključno je pitanje, u ovom trenutku, i šta se događa na relaciji Beograd – Priština, odnosno da li je sve što se dešava, a nakon intenziviranja pregovora između Srbije i Kosova, došlo vrijeme da dođe do međusobnog priznavanja između dvije države?
Bešlin: Zbog ruske agresije na Ukrajinu i radikalne promene bezbjednosne konstelacije u Evropi, velike sile više nisu voljne da odugovlače sa rješavanjem odnosa između Srbije i Kosova. Rusija je prestala da igra ulogu kao subjekt u međunarodnim odnosima, Kina ni do sada nije pokazivala posebno interesovanje oko Kosova, tako da su zapadne zemlje i prirodno one koje se nalaze u Evropi, ključno zainteresovane za rešavanje zamrznutog konflikta za zapadnom Balkanu.
U tu svrhu je predložen Šolc – Makronov sporazum za mir između Srbije i Kosova. On daje jedan fer okvir za rješavanje spornih pitanja i dalje pregovore koji bi trebalo da dovedu do pune normalizacije odnosa koje će da podrazumijeva i neku vrstu međusobnog priznanja, bilo formalno-pravnog ili faktičkog. Ovoga puta djeluje da su zapadne zemlje riješene da ne dopuste lokalnim liderima da odugovlače i kupuju vrijeme.
Crnogorski predsjednički izbori su doslovce na pragu. Po Vašem mišljenju koliko Srbija, finansijski, medijski, tajno i javno, učestvuje u procesu svrgavanja Mila Đukanovića pomaganjem kandidatima prosrpske orijentacije?
Bešlin: Miješanje Srbije u unutrašnje prilike u Crne Gore predstavlja kontinuitet ne samo u bliskoj, nego i u daljoj prošlosti. Srbija se nikada nije pomirila sa državnom nezavisnošću Crne Gore i u skladu sa tim se i ponaša. Samo što je sada miješanje Srbije manje potrebno, jer posao u njeno ime obavljaju oni koji su instalirani kao beogradski lojalisti u samoj Crnoj Gori i njenim institucijama vlasti.
Vrlo konkretno, kada je riječ o predsjedničkim izborima, očito je da vlast u Beogradu i njihovi mediji podržavaju kandidata Demokratskom frontu Andriju Mandića, dok su blagonakloni i prema kandidatu Jakovu Milatoviću koji uživa i podršku dijela crkve i desničarskih opozicionih krugova u Beogradu. Autoritarnoj i nacionalističkoj Srbiji svaki od troje prosrpskih kandidata bio bi prihvatljivo rješenje.
Da li se priprema, u skorijoj budućnosti, promjena crnogorskih političkih opredjeljenja, u slučaju da pobjedi kandidat prosrpske opozicije, što bi dovelo do eventualnog poništavanja rezultata referenduma o nezavisnosti zemlje, povlačenje priznanja Kosova i istupanja Crne Gore iz NATO-a?
Bešlin: Crnogorska politička opredjeljenja se mijenjaju još od kraja 2019. od vremena kleronacionalističke kontrarevolucije, tzv. litija. Taj proces je kulminirao poslije preuzimanja vlasti od strane proruskih i prosrpskih političkih struktura 2020. godine. Neke od temeljnih odrednica crnogorske državnosti i vrijednosnih stubova su već derogirani ili srušeni.
Sekularnost je opasno ugrožena, kao i građanski karakter države, evropske integracije su zaustavljene, privreda devastirana, zemlja zadužena pod vrlo nepovoljnim uslovima, institucionalno razorena, vrijednosno, etnički, religijski i partijski zavađena. Odluka o državnoj nezavisnosti još nije na preispitivanju, kao i članstvo u NATO-u. Ali ne treba imati iluzije. Stvore li se okolnosti, doći će i ovo na red.
Na koncu, kakve su šanse Srbije da se suoči sa prošlošću i prihvati zdravorazumski politički kurs, koji bi značio poštivanje susjeda i razlaz sa velikodržavnom politikom Slobodana Miloševića i njegovih duhovnih i političkih nasljednika. Odnosno, sanja li Srbija još uvijek taj san da objedini ‘sve Srbe u jednoj zemlji’, san koji se u posljednjem desetljeću doktrinalno promovirala kroz ideju ‘srpskog sveta’?
Bešlin: Dominantna ideologija u Srbiji jeste nacionalizam. Tako je već više od tri decenije. Tokom devedesetih godina međunarodne okolnosti su bile drugačije i Miloševićev autoritarni nacional-populizam je bio gotovo unikatna pojava i skretao je pažnju na sebe. Sada su međunarodne okolnosti drugačije i Srbija se po karakteru režima i njegovoj ideološkoj orijentaciji ne razlikuje od čitavog niza autritarnih i populističkih država u Evropi i Aziji.
Zbog toga je lakše danas zastupati staru ideju velikodržavlja, odjenutu u naizgled novi narativ o srpskom svijetu. I dalje je nacionalizam ključna mobilizacijska snaga u Srbiji, ali i drugdje u Evropi i svijetu. Još zadugo će tako biti…