Utorak, 7 Decembra, 2021
Rubrika:

BEOGRADSKI REDITELJ I NOVI ČLAN SANU-a: “Drumovi će poželjeti Srba, ali Srba neće biti…”

Iza Mijača su predstave koje su i danas u kolektivnom pamćenju...

“Znate šta, meni je dugo vremena trebalo da se naviknem i na to da sam profesor. Kao i zvanje profesora, tako i ovo zvanje akademika nisam birao. Zadesilo me je…”

Ovim riječima reditelj Dejan Mijač započinje razgovor za Nova.rs i komentariše novopridošlu titulu akademika koju je zavrijedio u posljednjem izbornom ciklusu za SANU i zvanično je primio na svečanosti, održanoj 19. novembra.

Jedan od najznačajnijih teatarskih reditelja u Srbiji, kome je danas 87 godina, postigao je u karijeri gotovo sve. Iza Mijača su predstave koje su i danas u kolektivnom pamćenju, silna priznanja, a odškolovao je i generacije studenata. Na konstataciju da je duga bila borba da se umjetnici iz svijeta teatra i filma „probiju“ do Srpske akademije nauka i umjetnosti, odsječan je:

“Nisam se ja borio. Ali, jeste bitno što smo konačno ušli u SANU. Ima vrlo zanimljivih ljudi iz naše branše koji žive, rade, koji su mlađi od mene i koji bi mogli da budu takođe članovi Akademije zbog svojih doprinosa. Naša umjetnost, ma koliko bila efemerna, bitna je kao umjetnički čin. Uostalom, i druge umjetnosti su efemerne. Kao kad odete u Luvr i vidite „Mona Lizu“- to je taj trenutak, a ostalo je sve pamćenje i osvrt. Ne pravimo trajna djela koja negdje ostaju zabilježena. Ali, promijenilo se vrijeme, pa se i na djela koja su zabilježena više ne obraća pažnja. Ko danas čita Ovidija? A prije 150 godina bio je nezaobilazan pjesnik.”

  • Ako je vaša umjetnost efemerna, i ako se pozorište dešava samo u trenu, da li je u tome magija teatra?

“To sad i nikad više me je uvijek privlačilo i volio sam to priije nego nešto drugo. Recimo, da sjedim i pišem priče i romane. Mogao sam i to da radim, sad da li uspješno ili neuspješno, pitanje je… Ali, meni se ovo činilo bliže onome što umjetničko djelo treba da učini, ma koliko to čudno izgledalo.”

  • Mislite li da su žene opet nepravedno zapostavljene, jer nijedna nije primljena u članstvo SANU?

“Jesu. Ali, u mom svijetu nikada nisam imao podjelu na muškarce i žene – recimo na glumce i glumice. To je za mene bilo jedno te isto. Vrlo sam uvažavao obje strane medalje. O tome nikada nisam ni razmišljao, nije mi tako nešto padalo na pamet.”

  • A zašto podjela postoji u našem društvu?

“Ovo društvo je još uvijek na nekom izdisaju patrijarhata. Ali, to ne znači da sada treba da se vratimo u matrijarhat. Da je u vrijeme matrijarhata postojala Akademija nauka, možda bi se postavljalo pitanje zašto je tako malo muškaraca.” (smijeh)

“Brojke, kad je u pitanju SANUjesu porazne, ali ja nisam čovjek za razgovor o tome. Cio život sam radio i razmišljao potpuno drugačije. U umjetnosti nisam nikoga posmatrao kao manje vrijednog. Premda, patrijarhat je fakat vladao. Recimo, vidimo to i kod pisaca koji su fenomenalno pronikli u suštinu ženstvenosti, poput Tolstoja. Pa, njegovu Natašu bolje poznajem nego svoju sestru. Ili Anu Karenjinu. I kod Šekspira su većina likova muškarci. I danas, kad u pozorištu pravite podjelu za neka klasična djela, uvijek imate dvije-tri uloge za glumice, a sve ostalo su muški likovi. I ti pisci su živjeli u muškom svijetu.”

  • Da li vas je zvanje akademika ponukalo da se osvrnete na ogromnu karijeru – na početke u Narodom pozorištu u Tuzli, prelazak u novosadski SNP, dolazak u Beograd, režije u JDP-u, širom Srbije

“Imao sam sreće da me je posao uvijek čekao. Taj moj posao je bio vijek veselja i radosti. Vrlo malo sam imao gorkih suza u životu, a umjetnosti ne. Došao sam u Beograd ne da bih čekao svoju šansu, već sam išao u susret događajima. Ako nije bilo posla, otišao sam u Tuzlu, ne misleći kad ću i kako ću da se vratim u Beograd. I vratio sam se u Beograd zato što sam bio pozvan da režiram na velikoj sceni, sa svim prerogativima koji idu uz to.”

  • Živite nedaleko od Narodnog pozorišta, a začudo zaobišli ste ovaj teatar?

“Još u početku, kada sam bio student u Beogradu, meni se to pozorište nije svidjelo. Drama, bar. Opera, da, bila je tada daleko značajnija nego što je danas. I balet naravno. Nekada je svako pozorište imalo svoje, domaće reditelje koji su režirali u tom teatru. Taj „staf“ koji je bio u Narodnom nije mi se sviđao, a ni glavni glumci koji su nosili repertoar. Nisam mogao da uživam u tim predstavama kao što je to bilo, recimo, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ili jedno vrijeme u Beogradskom dramskom. To mi je bilo zanimljivo, novo, a ovo neko staromodno pozorište, naslijeđeno iz 19. vijeka.”

  • Mnogo je nagrada iza vas, toliko antologijskih predstava, od „Ženidbe i udadbe“, „Golubnjače“, „Pučine“, „Putujućeg pozorišta Šopalović“, do „Vase Železnove“ ili „Rodoljubaca“… Koju predstavu smatrate svojim vrhunskim dometom?

“Svaka od mojih predstava bila je rezultat napora. Neka je bila manje, neka više uspješna. Ja sam, recimo, volio neke predstave koje publika ili kritika nisu prihvatile. Na primjer, radio sam u SNP-u „Veliki Mak“. Selektor Sterijinog pozorja nije razumio predstavu, rekao je da je isuviše mračna. Nisam zbog toga patio. Pa, onda „Pomračenje“ Slobe Stojanovića, za koju je Mića Tabački u SNP-u napravio izvanrednu scenografiju. Ta predstava je fenomenalno propala. I dan-danas kad se vidimo Mića i ja pričamo o njoj. Ali, tada nije prošla, rano je došla…”

  • Prije desetak godina oprostili ste se od režije Čehovljevim „Višnjikom“ u JDP-u. Često ste govorili da vam posao nikada teško nije padao. Zašto ste ga se onda „otarasili“?

“Pa, to vam je kao da sam neki sportista, koji napusti svoju profesiju kada je snažan. Znate, sve ima svoje vrijeme. Pozorište je tolika radost da može da prigrli samo mlado. To je ogromno, međusobno prelivanje energije, a nažalost, kad nemaš snage, onda treba to ostaviti. Evo, ja čep od ove flaše više ne mogu da odvrnem. Zašto bih pokazivao svoju nemoć? I taj „Višnjik“ je bio namjerno odabran za kraj.”

  • „Višnjik“ govori o sveopštoj propasti, ali Čehov u njemu samo skicira to loše stanje. Ako biste sada bili u poziciji Čehova kakva bi bila skica ovog društva?

“Uvijek postoje dvije tendencije u razvoju društva, odnosno koraci kojima se može izaći iz trenutne situacije, lijeva i desna. I jedna uvijek pobjeđuje, osvaja pravo da bude istorijska, a ova druga silazi sa scene i prestaje da bude važna. U tom „Višnjiku“ ljudi su tako duhovno lijepi, ali su lijeni, izgubljeni, nemaju energiju. A ovi novi, alavi su oni koji sve pretvaraju u protok novca, što je za ove koji odlaze potpuno nerazumljvo. Ne mogu da shvate da se stvari mjere time koliko imaš novca. Čehov je još onda ispisao ono što mi danas živimo.”

  • Idete li u pozorište?

“Iz mnogo razloga ne mogu više da odsjedim cijelu predstavu. Naročito, ako traje četiri sata. Fizički to ne mogu da izdržim, ma kakva da je. Izgleda da mi ne nedostaje pozorište, mogu i bez toga. Ali, čovjek može bez svačega, bez organa u tijelu, obogaljen…”

  • Žalite li za nečim?

“Da, jer sanjao sam mnoge stvari, neke sam i započinjao pa, nažalost, nisam završio…”

  • Vrlo oštro govorite o našoj zbilji, a informišete se o njoj iz „druge ruke“. Kakav je danas život ovdje?

“Naučio sam da je Beograd srpski grad. I u Jugoslaviji je bio grad svih Jugoslovena, ali i srpski grad. Beograd nije internacionalna metropola, nije Njujork, ni Pariz, ni Moskva. Nema odliku imperijalnog grada. Sada je to grad koji raste, pulsira u nekom meni nerazumljivom pravcu. Grad i njegov rast doživljavam kao neki razvoj u koncentričnim krugovima, od nekog jezgra bi trebalo da se prirodno širi. ovdje mi djeluje kao da se nekako rastrže, da se djelovi otkidaju, bježe nekud uz te reke. I vidim da se gradi mnogo puteva, kao nikad, što je s jedne strane dobro. Ali, s druge strane ako čitate „Početak bune na dahije“ i sjetite se onoga što je govorio Starac Fočo od stotinu ljeta ispada da će drumovi poželjeti Srba, a Srba neće biti.”

  • Odrastajući tokom Drugog svjetskog rata, nagledali ste se patnji u djetinjstvu. Iako je mirnodopsko vrijeme neuporedivo s onim ratnim, uočavate li neke paralele?

“Danas se dešavaju neke druge vrste grozota. Ima tu i ratova, nepravdi, patnji, fizičkog nestajanja, ali mi živimo u vremenu kada jedan čovjek nije otišao odavde na Novi Zeland, već nestao. A zapravo nije nestao nego je likvidiran. U tom smislu ima neke sličnosti. Jer ima nepravdi i nasilja, a sve je to „spakovano“ u odlazak bez povratka.”

  • Uprkos nedaćama u kojima ste odrastali, držalo se do vrijednosti poput ljubavi, prijateljstva, časti… Zašto one izostaju danas?

“Zato što nisu potrebne. Danas ako kažete da je neko prijatelj vi to možete izmjeriti u dinar. Ako ne staješ u te računice, onda nisi prijatelj. Mi smo mirno i srećno bili siromašni, bez ikakvog straha i nalazili smo neko svoje mjesto. Ovo sada je jedna besomučna jurnjava, poput kunića koji se vrti non-stop na onom točku. Ubi se trčeći, a ne stiže nigdje. A mi smo bili ispunjeni. Ja sam imao komad hljeba i bio sam zadovoljan jer ništa mi drugo nije trebalo. Bio sam jedan od rijetkih u svojoj generaciji koji je svake godine mijenjao cipele. Imao sam ljetnje i zimske. Čak i sandale. To je bilo abnormalno. Stalno sam razmišljao – zašto je meni Bog dao toliko, a nekima ništa. Bukvalno ništa. Pa, ja i dan-danas imam ne prijatelje, već drugove – prave drugove. Nije nama bilo bitno da li smo politički na istoj strani, da li navijamo za isti klub. Bili smo drugovi za cio život!”

  • gdje nam je kultura?

“Tamo gdje su je smjestili oni koji su na vlasti. Naša kultura najbolje govori o odnosu ljudi na vlasti prema njoj. Kultura ovdje nikad nije bila bitna. Ono što mi zovemo visokom kulturom, za to nikad nije bilo novca. Isto je i sad. Evo, ja bih volio da odem na koncert u novu zgradu Beogradske filharmonije. Od kad je najavljeno da će biti sagrađena… Koliko je pozorišta bilo kada sam došao u Beograd, toliko je cijelog mog života ostalo. Nijedno se više nije otvorilo, ako izuzmemo Madlenianum i Zvezdaru. Recimo, Njemci i Rusi imaju osjećaj za teatar, obično ga daju jednom čovjeku i on sprovodi svoje ideje. Beograd ima enormno mnogo zgrada, u ovaj grad se enormno mnogo ljudi doselilo, a sve je ostalo na istom nivou. Šta to znači? Nema potrebe za tim. I sjutra da neko zatvori pozorište, niko se ne bi bunio. Jer, srpski narod nikad nije imao potrebu za kulturom, volio je više slavu i preslavu, zabave, vrela, vašare…”

  • Ko je onda dolazio da gleda vaše predstave?

“Pa, bilo je i zaludnih ljudi koji su i to radili. Knez Mihailo je morao iz svog džepa da plati da bi mogao da napravi Narodno pozorište, jer to nije moglo da prođe kroz Skupštinu. Šta će nam to da razvraća našu omladinu? Ne možete ovaj narod naučiti kulturi. Kada je Vuk Karadžić odlazio u Beč, ponio je sa sobom neke svoje zabilješke na pergamentu, koje je pisao vučjim perom od razmućenog baruta. Te iste godine u Beču se otvara Muzik ferajn, čuvena sala u kojoj se i danas održava Novogodišnji koncert. Tada tu već svira Betoven, bili su Bah, Hendl, Mocart. U Beču tada pišu Gete, Šiler… A Vuk je tamo prvi put u životu vidio mastilo. E taj raskorak je vječit. Mi samo sustižemo nešto.”

  • Kome ste se vi obraćali toliko decenija?

“Samom sebi. Ja sam predstave pravio ama baš iz svog zadovoljstva. Ako se to nekom svidjelo, onda sam imao sreću. I imao sam sreću da su mi uvijek davali sljedeći posao. Možda sam nekog gledaoca, studenta preobratio. Ali, to nije presudno za istoriju naše kulture. Ni za budućnost. Srbija za deset godina, po mom osjećaju, neće postojati kao geografski pojam. Srbija kao zajednica u kojoj živi srpski narod neće postojati. Možda će Srbi biti u manjini. Vidim je negdje u okviru tri i po miliona. Za nekoga je to možda dobro, i predobro.”

  • A za vas?

“Ja sam starinski čovjek, nazadan. Nisam napredan.”

  • Kako se u poznom životnom dobu mirite s odlascima?

“To i dalje vidim kao jedno veliko osiromašenje. Da se vratim na drugarstvo, znate ono što kaže Puškin da „prijatelja imaš mnogo, a drugova ne“. I sad je taj rastanak drugara težak. Meni je taj odlazak ubitačan. Da neko ode iz tvog života bez povratka. Ne razumijem. I ja sam sad u fazi odlaska. Htio ne htio, bliži mi je kraj nego početak. To mogu da uporedim s onim čekaonicama u hodnicima, po ovim našim ustanovama. Sjediš tu, čekaš da te prozove – hajde, taj i taj… U toj slici ima mnogo istine. Ko nije spreman na tu istinu, teško mu je, ima strah. Ja sam bio u bolnici, preležao sam teži oblik korone, nisam mogao da hodam, učio sam da hodam, i evo nisam naučio. Ali, imam samo strah gospodnji. Strah od konačnog suda. Ali, od odlaska ne, to je neminovno!”

IzvorNova.rs

Najnovije

Tramp održao bijesan govor, a posebno se obrušio na načelnika Generalštaba: On je idiot

Bivši američki predsjednik Donald Tramp je, obraćajući se gostima na svom imanju Mar-a-Lago na Floridi, nazvao američke medije "pokvarenim kopiladima", a načelnika Generalštaba američke...

Stanje alarmantno kada je riječ o krivolovu u Crnoj Gori

Nelegalno ubijanje životinja nije samo ekološki, nego i socio-ekonomski problem i potrebno ga je što prije rješavati, jer je situacija u Crnoj Gori, kada...

Velika afera potresa Sloveniju: Janšine predizborne kampanje finansirali ljudi bliski Viktoru Orbanu?

Prema informacijama medija u Sloveniji, komisija će istražiti navode o navodnom pranju novca preko Nove kreditne banke Maribor (NKBM) koju je početkom juna 2021....

Krivokapić zahvalio Pozitvnoj Crnoj Gori!

Premijer Zdravko Krivokapić se, na konferenciji organizovanoj povodom godine dana rada Vlade, zahvalio svima koji je podržali, između ostalih i Pozitivnoj Crnoj Gori. Neprirodni mozaik. Pozitivna...

Prodaje se Delta Siti u Podgorici

Hystead Limited sa sjedištem u Velikoj Britaniji, u većinskom vlasništvu južnoafričkog fonda za ulaganja u nekretnine (REIT) Hyprop Investments, očekuje da će završiti prodaju...

Najčitanije

Povezano

KUKAVIČIJA POEMA: Možda je Srbija zaista zemlja kukavica, tako misli reditelj Kokan Mladenović

Piše: Ljubodrag STOJADINOVIĆ Možda je Srbija zaista zemlja kukavica. Tako misli reditelj Kokan Mladenović. Da nismo takvi, šta bi nas jače od paničnog straha natjeralo...

Realizacija memoranduma SANU: Sukob u Crnoj Gori nije bezazlena čarka, već novi velikosrpski projekat

Piše: Damir Pilić (Slobodna Dalmacija)  Malokad je neki vjerski obred tako malo sličio na vjerski obred kao u nedjelju na Cetinju. Ustoličenje crnogorskog mitropolita Srpske...

Akademiku 12 medalja, Barović bez premca

Džudisti Akademika osvojili su 12 medalja na džudo kupu “Mala Evropa”. U konkurenciji 420 takmičara iz devet zemalja, Nikšićani su se okitili sa šest zlatnih,...

Univerzitet Crne Gore i Matematički institut SANU uspostavili saradnju

Na poziv direktora Matematičkog instituta Srpske akademije nauka i umjetnosti u Beogradu Zorana Ognjanovića, vršilac funkcije rektora Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović, posjetio je ovu instituciju...

Komentari

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Ha20
25.11.2021-13:54 13:54

Pitam se samo ko jos ima nervi i vremena pa da procita ovaj roman od reportaze. Hvala na paznji.