Piše: Azem VLASI
Dok su se proteklih dana i mjeseci događala razna uzbuđenja i krizne situacije u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu, a koja su uglavnom podsticana iz vrha vlasti Srbije, u Sjevernoj Makedoniji je bilo prilično mirno i stabilno. Važan politički test bili su lokalni izbori. U vrijeme njihovih priprema, pa i tokom prvog kruga glasanja za opštinske vlasti, sve je izgledalo manje-više normalno. Međutim, rezultati lokalnih izbora za premijera Zorana Zaeva bili su veliki izazov. Došlo je do pravog političkog potresa na nivou državne vlasti. Zbog loših rezultata kandidata njegove partije, Socijaldemokratskog saveza, a posebno zato što je ova partija izgubila mjesto gradonačelnika Skoplja, Zoran Zaev je podnio ostavku na funkciju premijera i predsjednika partije. Ispalo je da je pogriješio što je poslije prvog kruga glasanja izjavio da će podnijeti ostavku ako njegova partija izgubi u Skoplju. Politički rivali su to iskoristili, bolje mobilisali svoje glasače, jer im je to bio signal da dobijanjem mjesta gradonačelnika Skoplja dovode u pitanje opstanak aktuelne vlade. To su i postigli. Neprimjereno za demokratiju kakvu vidimo u zemljama ove regije, ali Zaev je održao riječ. Sa stanovišta osjećaja lične odgovornosti, njegov postupak je normalan i pošten, ali je bio nepotreban. Po ukupnom broju glasova za opštinske skupštine, partija Zorana Zaeva je dobro prošla — ima više odbornika nego bilo koja partija pojedinačno, a po broju predsjednika opština znatno izostaje za VMRO-DPNE.
Makedonska politička scena uskomešala se i sada je na raskršću. Za prilike u S. Makedoniji smjena vlasti sada ne bi bila normalna jer se ne događa zbog rezultata parlamentarnih izbora. Rivalska partija VMRO-DPNE, sada u opoziciji, krenula je u ofanzivu sa ambicijom ili da nasloži novu parlamentarnu većinu, pa formira novu vladu, ili da iznudi prijevremene parlamentarne izbore. Koalicioni partneri Zorana Zaeva — i Makedonci i Albanci — nisu voljni prihvatiti njegovu ostavku. Žele sačuvati postojeću većinu u parlamentu da bi opet zadržali vlast, a Zaeva treba da ubijede da povuče ostavku. Ako ode on i njegova vlada, S. Makedonija ulazi u stanje pune neizvjesnosti. Pitanje je hoće li ostati na strategiji koju je utabala sadašnja vlada na putu evropskih vrijednosti i integracija, te sačuvati unutrašnju stabilnost, posebno međuetničku, koja je dostignuta zaslugom ove vlasti, ili će biti zastoja, skretanja sa tog kursa, čime bi mnogo toga bilo dovedeno u pitanje. Može biti i nove krize, kakva je bila prije ovoga, a za vrijeme vlasti partije koja ponovo hoće vlast.
Put Makedonije kao nezavisne države od 1991. godine je po mnogo čemu specifičan. Kada se raspadala Jugoslavija, nezavisnost je stekla mirnim putem. Srbija je bila zauzeta proširenjem svojih granica na zapadnoj strani korišćenjem JNA, brzo transformisane u srpsku, pa nije rizikovala da otvori i južni front radi tih ciljeva. Tu je bio i strah do konflikta sa Grčkom i Bugarskom. Važnu ulogu u sticanju nezavisnosti Makedonije odigrao je mirnim putem i stari mudri političar Kiro Gligorov, koji je tada bio njen predsjednik. Poslije njega, tek je Zaev pravi državnik.
Makedonija je često bila osporavana od strane susjeda po raznim osnovama. Bugarska je osporavala nacionalni identitet Makedonaca, što na neki način i danas čini. Grčka je osporavala ime i granicu, ali je to sa promjenom imena riješeno. Srbija, odnosno njena pravoslavna crkva, osporava Makedonsku crkvu. Albanija ne osporava ništa od toga, ali u Makedoniji je oduvijek živjela brojna albanska zajednica, koja je do dolaska Zaeva i njegove partije na vlast imala teška razdoblja na putu ostvarivanja svojih nacionalnih prava. Poslije proglašenja nezavisnosti, nekoliko puta sam u Skoplju posjetio prvog predsjednika države — Kiru Gligorova, s kojim sam se od ranije poznavao, još dok je on bio predsjednik Skupštine SFRJ, a ja predsjednik Omladinske organizacije Jugoslavije. Rekao sam mu da se Albanci žale zbog sporog i parcijalnog ostvarivanja prava i obećanja koja su im data, iako su oni podržali nezavisnost i cjelovitost Makedonije. Rekao mi je da će biti ostvareno sve što im pripada i što im je obećano, ali treba strpljenja i vremena, pažljivo i bez žurbe, jer imaju problema sa makedonskim nacionalizmom, a treba izbjeći međunacionalne tenzije. Tek sada, pod Vladom Zorana Zaeva, uspostavljena je potrebna i poželjna mjera nacionalne ravnopravnosti. Albanci su zadovoljni i korektni partneri vladajuće koalicije. Makedonci i drugi time nisu oštećeni i nema nacionalnih napetosti. U višenacionalnim državama prvi i glavni uslov za stabilnost i normalan razvoj jeste nacionalna ravnopravnost, tolerancija i međusobno uvažavanje. To može postići korektna politika, demokratsko društvo i pametni ljudi na vlasti.
Vlada premijera Zorana Zaeva napravila je najveći iskorak do sada u rješavanju problema, koji su ovu državu držali zakovanom u prošlosti, sputavali u njenom demokratskom razvoju, a otvorila je perspektive bolje konsolidacije njenog međunarodnog položaja. Ova vlada je riješila spor sa Grčkom u vezi sa imenima nakon punih 27 godina, ali ne bez otpora rivalskog političkog tabora, koji sada pretenduje da preuzme vlast. Sa Bugarskom je potpisala sporazum o prijateljstvu i saradnji, pa tako i relaksirala odnose sa tom državom, koji su dugo godina bili napeti. Sa Albanijom ima dobre odnose i nema nijedno međusobno otvoreno ili sporno pitanje. Zahvaljujući svemu tome, S. Makedonija je primljena u NATO, što je za nju od egzistencijalne važnosti. Ispunila je sve uslove za početak pristupnih pregovora za članstvo u EU, ali još je na čekanju zbog nekorektnog stava Bugarske.
Prije nezavisnosti, Albanci, kao druga nacionalna zajednica sa oko 30% u strukturi stanovništva Makedonije, bili su diskriminisani, loše i nekorektno tretirani od strane vlasti. Dok smo se mi na Kosovu, pri kraju životnog vijeka Jugoslavije, politički sukobljavali sa režimom S. Miloševića u odbrani ustavne autonomije, ondašnje rukovodstvo SR Makedonije zdušno je podržavalo taj režim protiv nas u saveznim forumima, a prema Albancima u republici pojačavali represiju. Poslije nezavisnosti otvorene su nove perspektive, ali se položaj Albanaca sporo i teško mijenjao. Tokom 2001. godine došlo je i do oružanih čarki. Uslijedio je ,,Ohridski sporazum” i položaj Albanaca se počeo mijenjati, ali još uvijek prilično sporo. Sada je dostignut poželjan i prihvatljiv nivo ravnopravnosti i time Albanci mogu biti zadovoljni. Albanski jezik se u javnoj komunikaciji koristi ravnopravno sa makedonskim na nivou državnih institucija i u sredinama gdje Albanci čine većinu.
Zapadna Evropa i SAD poklanjaju veću pažnju S. Makedoniji u vrijeme ove vlade. Ima i više investicija iz zapadnih zemalja. Nužno je nastaviti reforme u koje se krenulo da bi S. Makedonija brže napredovala i iznutra se stabilizovala. Oni koji su iz ranije strukture vlasti ogrezli u kriminalu i korupciji sudski su procesuirani, što je znak da nezavisno sudstvo funkcioniše. Raniji premijer je pobjegao od pravde i pod režimom azila živi u Mađarskoj. Gdje će drugo nego kod Orbana. Sada bi VMRO-DPNE da se zbog toga sveti.
Ako sada dođe do smjene vlasti u S. Makedoniji, mnogo toga što je postignuto, kako na planu unutrašnje stabilnosti tako i na konsolidaciji njenog međunarodnog položaja, ozbiljno se može dovesti u pitanje. Rivalska partija koja pretenduje na vlast promijeniće mnogo toga postignutog i državu vratiti unazad, a evropsku perspektivu još više udaljiti.
Sadašnja vladajuća koalicija u S. Makedoniji još uvijek ima šanse i mogućnosti da sačuva parlamentarnu većinu koju ima — dakle, pravo da zadrži vlast. Koalicioni partneri treba da ubijede Zorana Zaeva da povuče ostavku i nastavi posao. Lider rivalske partije VMRO-DPNE javno se pohvalio kako već ima nasloženu parlamentarnu većinu od 61 glasa, a tu se spominju i dvije manje albanske partije. Možda je nekome od njih obećan neki okrajak kolača u vlasti, ali nerazumno je da bilo koji Albanac sada promijeni stranu. Nema razumnog objašnjenja za to, osim neko mjesto u Vladi. Dakle, nije im važan interes svog naroda. Misle — biće isto. Nadam se da će ozbiljno razmisliti o svom postupku i da neće “pucati sebi u nogu”.
Sadašnja vladajuća koalicija ima samo tri glasa više u Sobranju, koji je čini većinskom. Novim pretendentima na vlast prišla bi i dvojica iz neke ekstremno lijeve grupacije, ali samo u glasanju za smjenu sadašnje vlade. To su oni koji se zalažu za istupanje iz NATO-a i za povlačenje priznanja Kosova. Koji Albanci bi njima pravili društvo? U cjelini gledano, nova vlada eventualno bi unazadila državu u odnosu na dostignuti nivo.
S. Makedonija se nalazi pred velikim iskušenjem. Nama iz susjedstva ostaje da se nadamo i da poželimo da tamo sve bude u redu i bez potresa.