Piše: Vladimir Jovanović
Prema instrukcijama Sinoda Albanske pravoslanve crkve (APC), njezin predstojatelj Anastasije Janulatos, arhiepiskop Tirane i cijele Albanije, poslao je u povodu Crkve u Ukrajini pismo patrijarhu Vartolomeju 14. januara 2019. godine.
Pismo je na zvaničnome sajtu APC objavljeno tek prije neki dan, i to, navodi se, „zbog delimična objavljivanja i pogrešna tumačenja sadržaja ovog pisma”. Do pojave na sjatu APC, međutim, odlomci iz ovoga pisma nijesu publikovani ni u jednome mediju, tako da se sada prvi put pojavilo u javnome domenu.
Objavljivanju pisma prethodio je 3. marta sastanak u Beču patrijarha Vartolomeja s arhiepiskom APC Anastasijem i arhiepiskopom Hrizostomom II Englistriotisem, poglavarom Kiparske pravoslavne crkve. Detalji sastanka nijesu saopšteni.
U međuvremenu, publikovan je i odgovor Vaseljenskoga Patrijarha. U njemu dokazuje kanonsku, eklisiološku i faktografsku osnovanost priznanja svetotajinstava i rehablitacije bivše jerarhije Kijevske patrijaršije.
Vartlomejevo pismo ima bogoslovski značaj u pogledu perspektive vaseljenske rehabilitacije i jerarhije obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koja je bila u liturgijskome jedinstvu sa Kijevskom patrijaršijom. To pismo ćemo takođe objaviti na „Anteni M”.
***
Albanska crkva je proglasila 1922. autokefaiju, ali je priznata od Carigrada 1937. godine. Službeni naziv: Kisha Ortodokse Autoqefale e Shqipërisë.
Arhiepiskop Anastasije, etnički je Grk. APC je namanja od crkava u diptihu, ima svega oko 100 parohija; primjera radi, oko 470 parohija ruske jurisdikcije u Ukrajini je samo u protekla tri-četiri mjeseca pristupilo novoformiranoj autokefalnoj Pravoslavnoj crkvi Ukrajine.
***
Slijedi tekst cjelokupna pisma koje je Anastasije poslao Vartolomeju 14. januara ove godine:
„Svesveti i Božanstveni Arhiepiskope Carigrada – Novoga Rima i Vaseljenski Patrijarše, u Hristu najdraži i vozljubljeni dragi brate i saslužitelju naše smjernosti, gospodine Vartolomeju!
Pozdravljajući u Gospodu Vašu Božansku Svesvetost, najsrdačnije Vam se obraćamo! Projavivši i prosvjetlivši nam svijet Hristos će prosvijetliti misli, odluke i postupke svih pravoslavaca, usmeravajući i u Novoj godini Njegovu Crkvu, koju je stekao Svojom časnom Krvlju, na put mira.
Pošto se okupismo 4. januara ove godine na Sinodu, pažljivo pročitasmo pismo Vaše Božanstvene Svesvetosti od 24. decembra 2018. i uz svu moguću temeljnost istražismo pitanje davanja autokefalije Pravoslavnoj crkvi u Ukrajini. S iskrenim poštovanjem i dužnošću ljubavi, kao i uvjek, ukratko smo iznijeli mišljenje Albanske crkve, posebno odnosno djejstva Svetoga Duha.
Naša kritika Ruske crkve zbog odbijanja da učestvuje u Svetome i Velikome Saboru Pravoslavne crkve na Kritu [juna 2016] je već poznata. Takođe smo kritikovali Rusku crkvu zbog brzanja s donošenjem odluke o prekidu evharistijskoga zajedništva s Vaseljenskom patrijaršijom. Konkretno, blaženjejšem patrijarhu Kirilu iz Moskve, napisali smo:
‘Odluke jerarhije Ruske crkve ne mogu lišiti valjanost djejstva Svetoga Duha u pravoslavnim crkvama pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijršije. Nemoguće je da se složimo sa takvim odlukama. Božanska Evharistija, tajinstvo neshvatljivo u svojoj svetosti i jedinstveno po svome značaju, mora ostati iznad crkvenih sukoba’.
Ista tuga i bolna zabrinutost oko očuvanja jedinstva Pravoslavne crkve prisiljava nas da izrazimo čvrste sumnje u vezi s valjanošću posvećenjâ koje je počinila izgnana, izopštena i odlučena osoba. Govorimo o postupcima gospodina Filareta Denisenka, glavnoga pokretača ukrajinske crkvene krize.
Okolnosti njegova života su široko poznate. Za episkopa Moskovske patrijaršije posvećen je 1962, bio je predśednik Odjela za vanjske crkvene odnose i Mitropolit Kijeva. Godine 1991. počeo je da traži autokefaliju, ali ne od Vaseljenske patrijaršije, već od svoje tadašnje majke-Crkve, Moskovske patrijaršije. Godine 1992. biva nizložen, 1997. odlučen i anatemisan od strane Ruske crkve, organskoga dijela Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve – i ove akcije njezine su priznate od svih autokefalnih pravoslavnih crkava.
Sve dok je gospodin Filaret bio svrgnut i odlučen, obavljao je nekanonske obrede, koji nijesu bila zadjejstvovani tajinstvom. Stoga su posvećenjâ koja je izvrširo lišena Božanske milosti i djelovanja Svetoga Duha. Između ostaloga, posvećen je u đakona, sveštenika i, konačno, episkopa njegov sekretar, Sergij Dumenko, sada mitropolit Epifanij.
U Vašem pismu od 24. decembra piše: ‘Mi smo ih vaspostavili u prinadležnim im episkopskim i svešteničkim stepenima’. Međutim, postavljamo pitanje: u kojoj mjeri posvećenjâ, koje je izvršio gospodin Filaret dok je bio nizložen i odlučen, mogu biti primljena i bez kanonskih posvećenjai imati djestvo u Svetome Duhu i istinski pečat apostolskoga prejemstva?
Svepravoslavno se priznaje glavnim eklesiološkim principom da hirotonije jeretikâ i šizmatikâ, a posebno onih koji su nizloženi i odlučeni, kao ‘tajinstvo’ koje obavljaju sve Crkve, nijesu validne. Ovaj osnovni princip je neraskidivo vezan s pravoslavnom doktrinom Svetoga Duha i čini nepokolebljivu osnovu apostolskoga prejemstva pravoslavnih episkopa. Uvjereni smo da se ovaj princip ne smije zanemariti.
Mi smo u teškoći da shvatimo na koji način nedjejstvujušće i isprazno, ‘ikonomijom’ posta svetoduhonosno; kako akcije koje su predstavljale bogohuljenje protiv Svetoga Duha, kao što je, na primjer, prizivanje Svetoga Duha tada nizložena i odlučena gospodina Filareta, postaju ‘Božanska blagodat’ bivši retroaktivno priznata ‘ikonomijom’.
Na kraju, poznato nam je, izbori za predstojatelja u takozvanome Saboru ujednjenja Crkve Ukrajine su rezultat istrajnosti istoga gospodina Filareta, koji je sada, što je značajno, u Ukrajini nazvan ‘Svjatjejšim počasnim Patrijarhom Kijevski i cijele Rusi-Ukrajine’.
U vezi s svim ovđe rečenim, za nas ostaje pitanje unošenja mitropolita Epifanija u Svešteni Diptih. Traženo pomirenje među pravoslavnim Ukrajincima, koji su u prošlosti pretrpjeli progon od bezbožnih vlasti, još nije postignuto. Stotine hiljada pravoslavnih vjernika koji su pod omoforom mitropolita Onufrija – prema statistikama, od januara 2018. godine imali su 12.069 parohija, 90 arhijereja, 12.283 klirika, 251 manastir i 4.412 monaha – odbili su da učestvuju u procesu dodjele autokefalije; štaviše, prekinuli su evharistijsko zajedništvo sa Vaseljenskom patrijaršijom. U prošlosti, crkvena punota zemalja koje su dobile autokefalije – Srbija, Rumunija, Bugarska, Gruzija, Poljska, Albanija, Češka i Slovačka – bila je jedinstvena.
Duboko žalimo što su naši strahovi, koje smo više puta izražavali kada smo se sreli sa predstavnicima Vaseljenske patrijaršije (jula 2018) i tokom našega ličnoga razgovora na Kritu (oktobra 2018), bili opravdani. Umjesto pomirenja i ujedinjenja pravoslavnih hrišćana u Ukrajini, vidimo da je nastala opasnost od uništenja jedinstva svjetskoga pravoslavlja.
Pretpostavke da trenutni potresi i očigledna podjela neće trajati dugo i da će sve autokefalne pravoslavne crkve na kraju odobriti ono što se desilo, sa stanovišta bilo koga ko poznaje istoriju crkvenih podjela i upornost religijskoga fanatizma mogu se smatrati samo neosnovanim procjenama. Neke ohrabrujuće špekulacije da će se to dogoditi u narednome stoljeću su posebno cinične. Ozbiljne rane koje nijesu dobile pravovremenu medicinsku pomoć ne liječe se vremenom; obično se samo šire i postaju još dublje.
Sadašnja situacija zahtijeva nove pristupe i nadahnute ideje kako bi se osigurao mir u Ukrajini i posebno očuvalo opasno povrijeđeno jedinstvo Pravoslavlja. U tome smislu, čvrsto verujemo da je rješenje problema da se pribjegne jedinstvu u Svetome Duhu, kao što je jasno rečeno i naglašeno na Kritu: ‘Pravoslavna crkva izražava svoje jedinstvo i katoličanstvo kroz Sabor. Sabornost prodire u sve njezine organizacije, u način donošenja odluka i određuje njen put’.
Mi nemamo dilemu da su najvrijednija postignuća pravoslavnih u poslednjim decenijama svpravoslavne sinakse predstojateljâ i Sveti i Veliki Sabor Pravoslavne crkve, uz aktivno učešće Vaseljenske patrijaršije i Vaše Božanske Svesvetosti.
Dakle, ispunjena saborskim duhom Svetoga i Velikoga Sabora, autokefalna Albanska pravoslavna crkva šalje žarki apel Vaseljenskoj patrijaršiji, da bi, ispunjavajući svoju isključivu nadležnost da koordinira pravoslavne crkve, što prije je moguće, sazvala svepravoslavnu sinaksu ili sabor, kako bi se spriječila opasnost od bolne šizme koja nas ugrožava i koja može da ošteti kredibilitet i poštovanje svjedočanstva Pravoslavlja u modernome svijetu.
Sa cijela srca molimo i ponizno umoljavamo da Bog Trojstva usmjerava naše stope na put očuvanja jedinstva Pravoslavlja. ‘Neka vas Bog koji daje nadu ispuni svom radošću i mirom zato što vjerujete, da biste obilovali nadom posredstvom sile Svetoga Duha’ (Rim. 15, 13).
Pozdravljamo Vas i ostajemo sa svom ljubavlju i najdubljim poštovanjem u Hristu, manifestovanome Bogu, koji je prosvijetlio svijet. Tirana, 14. januar 2019”.
***
Ruski mediji, bliski Moskovskoj patrijaršiji, koji obično prenose sve bitnije informacije, nijesu integralno objavili ovo pismo. To otuda, jer uprkos kritici Carigrada, Anastasije negira eklisiološku valjanost jednostrane odluke Moskve da stupi u raskol s Carigradom, te nedolazak Rusa 2016. na sabranje na Kritu.
Takođe, uočljivo je da, od rehabilitacije Filareta Denisenka i bivše jerarhije Kijevske patrijaršije, uprkos izraženoj dilemi o unšenju u Svešteni Diptih ne dovodi u pitanje činjenicu da je Eifanij sada i za APC kanonski mitropolit, niti autokefalnu Crkvu Ukrajine naziva „takozvanom”, etc.