Epilog je poznat – poslije 17 dana pregovori su propali, a 24. marta 1999. godine je započelo NATO bombardovanje Savezne republike Jugoslavije.
Razgovorima su prisustvovali predstavnici jugoslovenskih vlasti i kosovskih Albanaca, uz posredovanje izaslanika SAD, Rusije i EU, Kristofera Hila, Borisa Majorskog i Volfganga Petriča, piše B92.
Početku konferencije prethodili su mjeseci “šatl diplomatije” američkog diplomate, nakon koje je uslijedilo objavljivanje predloga mirovnog sporazuma, na čiji su sadržaj ozbiljne primjedbe imali i Beograd i kosovski Albanci.
Ceremoniji otvaranja su, osim delegacija Srbije i kosovskih Albanaca prisustvovali kopredsjednici konferencije Iber Vedrin i Robin Kuk, trojica posrednika, a skup je, zvanično otvorio tadašnji francuski predsednik Žak Širak.
“Pozivam vas da omogućite da snage života trijumfuju nad silama zla. Svijet vas posmatra i čeka. Rijetki su momenti kada je istorija u rukama samo nekoliko ljudi. To je slučaj danas kada ste zauzeli mjesta za ovim pregovaračkim stolom”, rekao je tada Širak.
Prema opštoj ocjeni, ambiciozno zamišljena i pompezno najavljena mirovna konferencija u Rambujeu, bila je zakazana prerano i bez adekvatne pripreme, te je unaprijed bila osuđena na neuspjeh.
“Tekst sporazuma iz Rambujea, kojim je Srbija pozvana da prihvati NATO trupe na svojoj teritoriji, predstavljao je provokaciju, izgovor za početak bombardovanja. Rambuje nije dokument koji bi bilo koji Srbin prihvatio. To je bio loš diplomatski dokument koji se nikada nije trebao pojaviti u toj formi”, rekao je nekadašnji američki državni sekretar Henri Kisindžer londonskom “Dejli telegrafu” juna 1999. godine.
Albansku delegaciju činili su: Azem Sulja, Bajram Kosumi, Bljerim Šalja, Bujar Bukoši, Edita Tahiri, Fehmi Agani, Hašim Tači, Hidajet Hiseni, Ibrahim Rugova, Idriz Ajeti, Jakup Krasnići, Mehmet Hajrizi, Ram Buja, Redžep Ćosja, Veton Suroji i Džavit Haliti.
Srpsku delegaciju predvodio je Ratko Marković, a u njoj su bili i Vladan Kutlešić, Nikola Šainović, Vladimir Štambuk, Vojislav Živković, Guljbehar Šabović, Zejnelabedin Kurejši, Faik Jašari, Sokolj Ćuse, Refik Sinadinović, Ibro Vajt, Ljuan Koka i Ćerim Abazi.
“Samo jednom za istim stolom”
Nakon punih 17 dana natezanja u dvorcu pokraj Pariza i svega jednog zajedničkog susreta dvije delegacije, kosovski Albanci su, uprkos snažnom otporu predstavnika Oslobodilačke vojske Kosova, načelno prihvatili sporazum.
Kontakt grupa odlučila je da se pregovori o rješenju kosovske krize nastave 15. marta u Parizu.
Tadašnji šef delegacije Vlade Srbije na pregovorima o Kosovu Ratko Marković izjavio je da sastanak u Rambujeu “nije dao rezultate, jer se nije pošlo od temelja, već od krova”.
Delegacija kosovskih Albanaca, koju je na opšte iznenađenje ali i uz veliku podršku SAD predvodio do tada malo poznati šef gerilaca Hašim Tači, prihvatila je u načelu predlog sporazuma o rješenju kosovske krize koji je predložila Kontakt grupa.
Glavni razlog albanskog pristanka bio je ogroman pritisak SAD, ali i činjenica da je Srbija unaprijed odbacila Hilov plan rješenja kosovske krize.
Delegacija Vlade Srbije, takođe, načelno je prihvatila predlog ali uz uslov da se ne dozvoli prolazak kroz zemlju trupama NATO-a i da međunarodne snage na Kosovu budu pod okriljem Ujedinjenih nacija.
Naredna runda pregovora o Kosovu počela je 15. marta u Parizu, a okončana je neuspjehom poslije svega četiri dana. Dvije delegacije su 18. marta potpisale različite sporazume.
Delegacija kosovskih Albanaca potpisala je sporazum koji su ponudili međunarodni pregovarači, dok je državna delegacija Srbije potpisala sopstveni predlog političkog sporazuma – Sporazum o samoupravi na Kosovu i Metohiji.
Ni u posljednjem pokušaju, 22. marta, specijalni izaslanik SAD Ričard Holbruk nije uspio da ubijedi tadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića da prihvati sporazum o Kosovu i razmještanje stranih trupa u pokrajini.
Neuspješne razgovore sa jugoslovenskim predsjednikom prije Holbruka, imali su i međunarodni posrednici za Kosovo Majorski, Petrič i Hil.
Dva dana kasnije, 24. marta, NATO-a je započeo bombardovanje SR Jugoslavije, što je poslije 78 dana rezultiralo povlačenjem jugoslovenskih snaga sa Kosova i uspostavljanjem privremene administracije Ujedinjenih nacija u pokrajini.
Članovi dvije delegacije samo su jednom zajedno sjedjeli za stolom, a na čelu stola je sjedjela američka državna sekretarka Madlen Olbrajt.
Mediji su je tih dana predstavljali kao “novog Holbruka”, koji je u Dejtonu pustio evropske diplomate da “se igraju” ne bi li zatim preuzeo palicu i riješio stvar.
”Poglavlje 7”
U knjizi “Put u Rambuje” dr Predrag Simić navodi da su sporne odredbe pregovora bile vojno prisustvo NATO u SR Jugoslaviji i održavanje referenduma na Kosovu, poslije tri godine.
“Poglavlje 7 odnosilo se na vojne aspekte. Nije bilo dostavljeno delegacijama sa ostalim dijelovima ponuđenog dokumenta, na početku pregovora”, navodi Simić.
“Prije razmatranja ovih pitanja, Kristofer Hil je otišao u Beograd i sa cjelokupnim planom, uključujući i anekse o bezbjednosti, upoznao Slobodana Miloševića, a sjutradan se sa njim upoznala i delegacija u Rambujeu.
U prvom odjeljku Poglavlja 7, “Implementacija II”, navodi se: “Poziva se Savjet bezbjednosti UN da usvoji rezoluciju po Glavi VI Povelje, podržavajući i prihvatajući aranžmane predviđene ovim poglavljem, uključujući uspostavljanje multinacionalnih vojnih snaga na Kosovu. Strane pozivaju NATO da uspostavi vojne snage i rukovodi njima kako bi pomogle da se obezbjedi pridržavanje odredbi ovog poglavlja. One potvrđuju suverenitet i teritorijalni integritet SR Jugoslavije”.
Uloga Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti bila bi, da podrži formiranje međunarodnih snaga na Kosovu za implementaciju sporazuma, a te snage bi, bez učešća i uticaja Savjeta bezbjednosti, formirao NATO, na poziv pregovaračkih snaga.
Srpska strana se još prije Rambujea odlučno izjasnila protiv bilo kakvog prisustva međunarodnih snaga na teritoriji SRJ, uključujući Kosovo.
“Angažovanje Ujedinjenih nacija i posebno učešće Rusije u vojnoj implementaciji možda bi ublažilo taj problem. Koliko je poznato, nijedna takva ponuda nije učinjena”, kaže Simić.