Teofil Pančić: Dripačka mržnja sa zgarišta ideologije

Piše: Teofil Pančić

Nije sve u pandemijskoj 2020. bilo tako loše. Evo, svijet se ipak riješio dvaju velikih zala – Donalda Trampa i Mila Đukanovića. ”Čekaj, zašto Trampa?”, pitaće na ovom mjestu svaki adekvatno lobotomizovani konzument (i anonimni komentarent) besplatnog internetskog štiva. Pogledajte samo kanibalsku orgiju koja će nastati ispod ovog teksta, i ka’šće vam se samo…

Šalu na stranu, da se svijet nije oslobodio zlog Mila, mi koji ne živimo ”u Crnu Goru” vjerovatno nikada ne bismo imali čast i privilegiju da se upoznamo s raskošnim duhovnim svijetom izvjesne Bratić Vesne, nove ministarke za prosvjetu, nauku, kulturu i sport (a đe su tu šah, pikado, vjerske zajednice, roštilj na ćumur, veče uz Moraču, istraživanje ruda i gubljenje vremena?) u Vladi Crne Gore. A to bi baš bilo šteta. Antropološki gledano.

Prvo po čemu se raščula ova građanka, dika i ponos nove ”demokratske i proevropske vlasti koja je srušila mrskog diktatora” (uzgred, mali disclaimer: za samog ”diktatora” lično me baš briga, nije mi iz oka ispao), bila je njena ponosna objava da je rećirilizovala svu javnu komunikaciju njenog ministarstva, pošto su njeni zli i antisrpski prethodnici dopustili invazivnoj latinici da divlja i vršlja po srpskoj Sparti ka’ da je doma. Ako vam je ovo odnekud poznato, u pravu ste, tu pojavu ste već vidjeli: Vladan Vukosaljević, samo s nešto ljepšom frizurom. A onda se ministarka dohvatila fejsbučenja (gle, na Fejsbuku joj latinica ne smeta?!), gdje je za kratko vrijeme uspjela da zablista tvrdnjom da je Boris Dežulović ništa manje nego ”đubre ustaško i magarac”, a zatim je povodom jednog javnog nastupa ugledne istoričarke Latinke Perović hrišćanski zavapila: ”Ka’će ove babe više da odu Bogu na istinu, Bože mi prosti…”

Kako je moguće, u bilo kojem kontekstu, bilo kojim povodom, u bilo kojem stanju svijesti i ubrojivosti, napisati za Borisa Dežulovića da je bilo šta ”ustaško”, pa makar i đubre i magarac? Ako je neznanje, kako je moguće da je to neznanje tako monumentalno a tako bez javnih posljedica, ako je dripaštvo i bezobrazluk, kako je moguće da se s tolikim džukačkim i kulovskim bezobrazlukom postaje ministar prosvjete, kulture i ostalih lijepih vještina s gornjeg spiska, a ako je ipak ideologija, kako se ta ideologija zove? I kakva je to vlada čije vodeće ”identitetsko” ministarstvo oblikuje takva ideologija?

A ovo za Latinku Perović… To više nije ni ideologija, to su njeni ugarci, ono što ostane kad jedan nakaradan, morbidnim glupostima, plemenskim mitovima i mahnitim sujevjerjem napunjen ”pogled na svijet” eksplodira pravo u lice onoga ko je njime inficiran, kada netrpeljivost (koja odavno ne potrebuje neko racionalno utemeljenje i objašnjenje) prema osobama koje su lučonoše neke drugačije moralne i civilizacijske paradigme prevri, uskisne i pretvori se u otrovni bućkuriš sokačarske mržnje i golog primitivizma, do granice simboličkog usmrćivanja, odstranjivanja iz zajednice i sa lica svijeta.

Naravno, ni to vam nije nepoznato čak i ako nikada niste čuli za novu crnogorsku, a srpsku, političku vedetu: gledate to i slušate već tridesetak godina u svom okruženju, na raznim mjestima; trenutno se najmasovnije ispoljava u Skupštini Srbije, ne zato što Skupština tako mnogo znači, nego baš zato što je toliko obezvrijeđena i poništena da je mirne duše mogla biti prepuštena polusvijetu.

”A šta se pa mene tiče tamo neka ministarka u Crnoj Gori, to je druga država?”, reći će neko neoprostivo neobaviješten. Jeste to druga država, ali objasnite vi to kreatorima ”srpskog sveta”, kvazimirnodopske varijante ”Karlobaga, Karlovca, Ogulina i Virovitice”! Kreatori tog košmara – tačnije, fantazma sa stvarnim posljedicama – vladaju evo baš ovom državom, i polovinom susjedne, a sada su već lijepo zagazili i pustili pipke i u Crnoj Gori. A ispod kamena koji su podigli izašle su razne batić vesne, skrojene baš po mjeri takvog svijeta: neznavene, arogantne, skudoumne i bazično sirove i surove. I s tim nam valja živjeti. Srećna vam nova 1991, samo ovaj put, nadamo se, bez Novosadskog ili Podgoričkog korpusa. Osim korpusa nadobudnih jebivjetara i toksičnih budala po kojima će nas opet prepoznavati nadaleko.