SVETOSAVLJE, ANTIFAŠIZAM I EU Zemlja počiva na narodu i samo je on spašava!

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Nova Vlada nije nas ubijedila u dobre namjere. Zakonima je nasrnula na etničke Crnogorce, orna da im identitet preoblikuje u srpski. Pretpostavimo li da bi im to pošlo za rukom, iako liči na sipanje vode u rešeto, istoga trena država bi postala suvišna, prvom prilikom bila bi anektirana Srbiji. Prosto, državno pitanje organski vezano za nacionalno i crkveno, zbog čega ih, za račun Srbije, Vlada i ugrožava. Pa smo u strahu od onoga što u tome pitanju naslućujemo, ali ne vidimo. Otpor takvoj politici, umjesto stvarnim vrši se formalnim i zamagljenim sredstvima – izjavama o antifašizmu kao lijeku protiv klerikalizacije i svetosavskoga šovinizma kojim je prezasićena javna scena. Vidimo i čujemo da pojednici antifašizam  doživljavaju kao trubu božje pravde, kojom se rješavaju svi problemi. Međutim, antifašizam je bio odgovor udruženog čovječanstva na prijetnju vrhovnog zla oličenog u fašističkim režimima i zemljama.

Zato je nužno razjasnit da on pojmovno podrazumijeva stav prema fašističkim pokretima koji može preći u pasivni ili aktivni otpor, oružani ili neoružani, organizovani ili neorganizovani. Problem se otvara kada se postavi pitanje ideologije, ne samo antifašističke koalicije koja je dobila Drugi svjetski rat nego i savremenih antifašista. Ratni su bili različitih ideoloških usmjerenja, u rasponu od liberalnih do bolješevičkih. Antifašisti su bili i američke demokrate i republikanci, britanski laburisti i konzervativci, švedski socijaldemokreti ali i jugoslovenski partizani i sovjetski boljševici. To je bio njihov aktivan stav prema Trojnome paktu, koji je dobio formu oružanoga otpora. Međutim, Istočni antifašisti zalagali su se za komunizam, kao oblik društveno-političkoga i ekonomskoga uređenja države, koji je imao mnogo lica.

U Jugoslaviji, sticajem okolnosti, ljudsko, a u Rusiji jedno vrijeme zločinačko, kasnije isto takvo i u Kini i Albaniji, dok je u Kamboži dobio oblik zločina protiv čovječnosti i autogenocida koji je istrijebio pola kambodžanske popuacije. Drugi, angloamerički, zalagao se za liberalnu demokratiju. Čim se Drugi svjetski rat završio oni su učinjeli juriš jedni na druge. Ruski na jugoslovenske antifašiste, ali i na zapadne, i to atomskim i hidrogenskim bombama. Zamalo se ostvarilo proročanstvo Jovana Bogoslova s Patmosa, opisano u Svetome Pismu, u knjizi Otkrovenja, o sudnjemu danu i konačnom padu čovječanstva. Jovan je na Patmosu čuo Božji glas „kao zvuk trube“ koji mu je kazao: „Ja sam Alfa i Omega”. Zahvaljujući antifašistima, zamalo smo i mi imali šansu da je čujemo i da se suočimo sa “Alafa i Omegom”. Mada nije rečeno da smo se konačno spasili. Zato je važno da naši antifašisti objasne svoje ideološko usmjerenje.

Ljubo Čupić, kojega ističu kao simbol, ustvari je opšti simbol crnogorskog slobodarstva, ljubavi prema domovini i žrtvovanja za njenu slobodu, i nije samo njihovo vlasništvo.  Ali maglovite “filozofeme” kojih su im usta puna moraju se razjasniti. Prva: evroatlanske integracije spašavaju zemlju, što nije tačno. Zemlja počiva na narodu i i samo je on spašava. Posljednjih sto godina, naš se nije pokazao kao njen spasilac. Druga: evropske vrijednosti su temelji našega društva, što takođe nije tačno. Temelj crnogorskoga društva oličen je u čuvenoj izreci “ko se ne osveti taj se ne posveti”, ili “oko za oko, zub za zub”. Ako je to evropska vrijednost, više puta demonstrirana, i 1918. i 1941. godine i u međusobnim  odnosima bivše i sadašnje vlasti, možemo se nadati svemu, samo ne dobru. I treća: multikulturno društvo je u crnogorskoj tradiciji, s čime se ne slažem.

Što se tiče naše tradicije, donedavno je bila sva u handžaru, džeferdaru i hajdučkoj privredi. Ne čini mi se da na njima počiva savremena Evropa. Ali u njima, kao floskulama, ima za svakoga po nešto, i namijenjene su prostome svijetu, kojima pomen pomenutih “filozofema” i antifašizma izaziva uslovni Pavlovljev refleks – zamišljaju zemlju Arkadiju u kojoj se pare beru s drača, neko obnovu samoupravnoga socijalizma, neko fantazira komunističko društvo a bome neko i Srpski svet. Što se naših antifašista tiče, dokazano, oni preferiraju kapitalizam oligarhijskoga tipa.

Nekorektno je da se Ljubom Čupićem, kao simbolom slobode, zaklanjaju maglovite ideje koje, ustvari vode u svetosavsko društvo, što dokazuju rezultati avgustovskih izbora prošle godine. Očito da se problemi ne rješavaju antifašizmom, jer bi bili riješeni, nego zasjecanjem u njihovu suštinu i rješavanjem uzroka, što nije urađeno. Nije moguće izgraditi građansko društvo ukoliko se svaki narod ne osjeća komotno u zemlji. Iluzija je da se na poniženim i obespravljenim Crnogorcima može graditi antifašističko i građansko društvo. Crnogorci ne ośećaju tu komociju koju im je uskraćivala bivša i uskraćuju sadašnja vlast.

Uskraćene su im vjerske slobode, pravo na kultunu baštinu koja je prepisna na Srbiju, pravo da svoju istoriju sam tumači i pravo da bude građanin u punom smislu te riječi. Hagiografiju o antifašizmu, zasnovanu na opštim i maglovitim frazama koji su oktroisani, mora da zamijeni racionalni um, koji treba da objasni ciljeve te antifašističke politike. Kolaboracija naših “antifašista” sa svetosavljem nije bila slučajna nego nastavak ideoloških načela na kojima je počivala i oblikovala se devedesetih godina prošloga vijeka. I jedni i drugi su imali jasnu ideju: da im je kolaboracija obostrano korisna.  Ona je bila izvor legitimacije različitih, kasnije, u novome milenijumu, čak suprostavljenih ideoloških političkih tabora – velikosrpskih i uslovno kazano državotvornih, stvarnost je pokazala velikosrpstvu naklonjenih.

Trideset godina imamo “antifašizam” na djelu: polaganje vijenaca palim borcima u Drugom svjetskom ratu na Gorici, na još po neki lokalni spomenik i povremeni odlazak na Sutjesku. To, dvadesetčetiri godine odvojeno rade SNP-ovi i DPS-ovi antifašisti. Slika i prilika bilo kojih antifašista u svijetu; nijednom nijesu izustili da se zalažu, ako ne za socijalizam a ono za društvo socijalne pravde, zbog čega se i gazila Sutjeska i Neretva. Mislim da su se prevrtale kosti u grobovima borcima NOR-a, dok su zvanični i samoproklamovani antifašisti klimoglavili vlastima koje su svojevremeno “oslobađale” Dubrovnik od Hrvata  i Bosnu od Bošnjaka a državu transformisale u švercersko – oligarhijski raj. Ako je to antifašizam zvaničnih antifašista i njihovih političkih pokrovitelja mogu mislit kako bi izgledala buduća antifašistička Crna Gora, preslojena Demokratama s crvenom mašnom, koju bivše vlasti fabe da se udruže.

Njihov preplet, koji bi počivao na ideologiji oličenoj u prethodne tri “filozofeme” i još dvije aktuelne – “mir je naša nacija” i “nećemo podjele nego pobjede” – budućnost je Crne Gore koja nam se smiješi. Takva ideološka magla koju šire ova dva aktera političke scene, s ruke je jedino Beogradu i Srpskome svetu. Zato, etnički Crnogoci koji se pozivaju na antifašizam treba javno i jasno da deklarišu svoje antifašističke ciljeve glede države, ekonomsko-socijalnih temelja društva, Crnogorske crkve, jezika, kulturne baštine, tumačenja povijesti i da razjasne što znači i kako razumiju crnogorski identitet, o čemu ćemo u narednome tekstu. Jednom smo se devedesetih godina prošloga vijeka vješali o “antifašističko uže”; nemamo namjeru i drugi put.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta