Srpska crkva preuzela vlast jer Crnogoraca nema na pozicijama državnih autoriteta

Za aktuelno.me

Piše: Stevo Vučinić

Gotovo cijela jedna generacija političara zaslužila je nagradu za životno djelo – da svi uđu u istoriju kao veleizdajnici, najobičniji izdajnici, lupeži ili neobazovane štetočine. U političke i državne vrhove izbačila ih je ulična poplava 1989. godine. Doduše, od 1998. godine, u pomoć im priskače i poneko iz crnogorske inteligencije, zainteresovan za sinekure. Bivša vlast, ali i sve crnogorske političke partije, takvu nagradu zaslužuju za državu koja je oplijenjena kao da je neprijateljska teritorija. A sve crnogorsko satirano je na prepreden način, da se Crnogorci ne okrenu protiv vlasti, a na koncu da ostanu bez Crnogorske crkve, kulturne baštine, crnogorskih partija i institucija; većinom su dovedeni i u stanje socijalne potrebe.

Ostavila je bivša vlast državu i naciju u gorem stanju nego što je bila devedesetih godina prošloga vijeka. Tih godina imali smo naklonost Međunarodne zajednice, a uza sebe moćni Liberalni savez, inteligenciju, intelektualce, nekoliko manjih političkih partija, nekoliko centara pojedinačnog i grupnoga otpora, omladinu i neke medije. A danas su svi pošli na mobu Srbiji, ili ih samo zanima vlast utemeljena u maglovitim predstavama o antifašizmu i evropskim vrijednostima koje se nude populusu. Nude ih svi prevaranti koji bi da se dokopaju vlasti i nastave da kradu. Takvi antifašisti Srbiji su u vlasništvo upisali 12 kvadratnih kilometara teritorije, 84 manastira i oko 720 crkava. Učinjeli su najveći mogući zločin – veleizdaju i izdaju domovine. Prodali su je za novce, hotele, zemljište u primorje, firme i rizorte.

Prodaja LSCG

Uspjeli su svojevremeno da prodaju i Liberalni savez za nekolika miliona eura i kvadratni kilometar zemljišta pored mora, u Trsteno, za pet eura po kvadratnom metru. Pošlo im je za rukom da omoguće da se u sred Bara neđeljama sprema limeni objekat, i kroz sred istoga grada, pod zaštitom policije, proveze do mjesta na kojem ga je preuzeo helihopter i odvezao ga na vrh Rumije. Zanimali su ih samo Ministarstvo policije i aerodromi. Za to vrijeme Crnogorska pravoslavna crkva nije mogla da se primakne ni jednom jedinom crkvenom objektu. Sačekivala ih je ta ista policija, štiteći beogradsku patrijaršiju i interese Srbije. Kad sam svojevremeno jednoga ministra policije pitao, da na temelju odobrenja Vlade, u čijem je vlasništvu crkva Svetoga Đorđa na Kruševcu, u Podgorici, koju je beogradska patrijaršija zamandalila, asistira Crnogorskoj crkv da uđe i služi u njoj, odbio je i spuštio slušalicu.  U korist strane države podrivao je vlasnička i suverena prava sopstvene, kojoj se kao ministar zakleo na vjernost. Danas mu i muško i žensko u stranci ekstremnom vokalizacijom trubi o ugroženim crnogorskim državnim i nacionalnim interesima. A oni sami, donedavnim činjenjem i nečinjenjem, narušili su ih do mjere koja će se teško sanirati. Trebaće za to generacije da liju znoj i suze.

Šišanje ovaca

Tako su svi, združeni, srušili hijerarhiju vrijednosti, slomili moral kod građana a patriotizam doveli na najniže grane. Bez moralnoga integriteta, nedostojni uloge koju su imali u Crnoj Gori, bili su taman po mjeri, uglavnom, podgoričkih, cetinjskih, nikšićkih i barskih ulica, s kojih su potekli. Decenijama su mutili političku scenu i na kraju digli talog koji je preuzeo vlast. Što su mislili i misle o Crnogorcima definisali su trodecenijskim predizbornim sloganom “siguran glas”. To, upravo na način koji najbolje odslikava jedna anegdota s konca šesdesetih godina prošloga vijeka. Tih godina, beogradski popovi komuniste su zvali vukovima, i optuživali ih da im napadaju stado. Tako, u jednoj zabiti u okolini Doboja, jedan pop, namjeran da se nekako dokopa grada, napiše pismo patrijarhu Germanu. Njegovoj svetosti požali se na vukove koji ne daju stadu da se napase duhovne hrane i pismo završi molbom, da ga premjesti u Doboj, da bi čuvao stado od vukova. German mu je ekspresno i kratko dogovorio. Počeo je sa dragi brate u Hristu, a završio “mene se čini da u tvom slučaju nije u pitanju čuvanje stada nego šišanje ovaca”.

Tako je i bivša vlast donedavno šišala Crnogorce, dok ih bijesni i izvarani Crnogorci, kroz URU, nešto i kroz Demokrate nijesu ošišali. Najveća su joj smetanja bili Crnogorci, i zbog njih je bivša vlast propala na izborima. Između ostaloga, nezadovoljni zato što je odbila da Crnogorskoj Crkvi dodijeli plac u Podgorici, množina njih je glasala za ove dvije partije koje su  je poslale u istoriju. Taj mudrac koji je odlučio da prevesla Crnogorsku crkvu za plac, svjesno je uskratio podršku političkom Bloku okupljanom oko DPS-a na izborima. Njemu neka se zahvale svi koji se fale da su srušli vlast i da je “osvježilo”. “Osvježilo” je zahvaljujući onima na čiji je nagovor donešena takva nerazumna i podlačka odluka.

Sukrivac

Kao sukrivac ne može se preskočiti Agencija za elektronske medije koju je osnovala Vlada, i dala joj zadatak da nametima dovedu crnogorske elektronske medije u stanje propasti, ugasi i medijski porstor otvori medijma iz Srbije. Plate je sama sebe odredila kao da smo Švajcarska i samoproglasila se nezavisnim. A onda je združena sa raznim Regulatornim tijelima i Savjetima narnula na crnogorske elektronske medije, od kojih nijedan nije mogao da dobije nacionalnu frekvenciju. A svim medijima iz Srbije ili s uređivačkom politikom uprenom protiv Crne Gore, dodijelila je nacionalnu frekvenciju. Opterećivala ih je nametima za frekvencije, koje nijesu mogle da istrpe sirotinjske kase crnogorskih medija.

Temeljem državnih i nacionalnih interesa, kako je to uobičajeno u zemljama sa slabom privredom i malim brojem stanovništva, odbijala je da ih oslobodi od nameta. O ozbiljnoj finansijskoj potpori, kako to rade u nekim zemljama Zapadne Evrope, nije bilo ni govora, naprotiv. Tvrdila je laž da im je tako naložila Evropska Unija, na koju su se vadili svi lažovi koji su zemlju upropašćavali. Na kraju su crnogorski elektronski mediji svjesno, ciljano i organizovano dovedeni do bankrota, i svi su se morali samougasiti. Još i srećni, što zbog nekih nepokrivenih dugovanja, radeći u korist države čija ih je administracija cijedila i zloupotrebljavala, nijesu završili u zatvoru, a lična imovina vlasnika otišla na doboš za pokrivanje tih dugova učinjenih u korist države, bolje reći ondašnje vlasti. Nekadašnjem šefu Instituta za medije, kako je izjavio, mediji su bili biznis. Njima nijesu smjeli da se bave oni emiteri koji ne mogu da zarađuju na presiromašnom crnogorskome tržištu i uredno plaćaju astronomske namete, namjerno obračunate u iznosima koji oni ne mogu da plate i opstanu. Uradili su to da bi Srbiji, spremnoj da plati svakoga Crnogorca i kupi cijelu Crnu Goru, omogućili da penetrira u crnogorski medijski prostor, zatruje ga i sruši ustavni poredak. Tako, zahvaljujući njima, Srbija danas kontroliše sve medije u Crnoj Gori, sem RTCG-a. Doduše, njega kontroliše posredno. Na koncu, i finansije, kojih je bivša vlast lišavala, ne samo medije nego i sve crnogorsko, indirektno su pomogle da prebogate srpske partije dobro plaćenom propagandom prošire ograničenu privlačnost i na Crnogorce, koji su ih, bijesni na nezahvalnu bivšu vlast, podržali.

Manastiri su pretvoreni u kasarne

Svih ovih godina, beogradski mediji potpomognuti podgoričkim i banjalučkim potpiruju sve moguće omraze – od bratstveničkih i plemenskih pa do mađuvjerskih i međunacionalnih.  Kopaju po starim ranama, etnonim Crnogorci dovode u vezu sa zločinačkim organizacijama iz Drugoga svjetskoga rata i daju mu izrugujuće značenje. U 84 manastira i u nešto više od 720 crkava, sa oltara i katedre raspiruje se mržnja na Crnogorce i Crnu Goru. Manastiri su pretvoreni u kasarne koje vojno-tehnički opremaju i naoružavaju mržnjom neki svijet koji treba da nasrne na sopstvenu zemlju. U našem slučaju koriste demokratiju da se riješe demokratskih institucija u zemlji. Istovremeno, stimulišu revolucionari entuzijazam, situaciju polarizuju na ekstremnim stavovima i svakodnevno gromoglasno fale vrline Vučića i beogradske demokratije, vršeći uporno svojevrsnu terorističku kampanju protiv Crne Gore. Tako političku situaciju u zemlji lagano vode haotičnoj i atmosferu približavaju zapaljivoj. A prosta masa polako pada u svetosavsko ekstatičko stanje i klizi u nacional-šovinistički trans. Rezultanta je proširena sfera političkoga uticaja Srbije, s osloncem na lokalne Srbe, koji u njoj vide nacionalnoga zaštitnika, a ona u njima instrument za širenje njenoga uticaja, koji je više puta u krv uranjala za interese Srbije.

Srpska crkva preuzela autoritet državne vlasti

Vlada je svjesna da se vlast nalazi u izvjesnim čvorištima kao što su crnogorske državne i nacionalne institucije i zato je krenula na njih. Etničkih Crnogoraca nema na pozicijama autoriteta tih institucija i državnih autoriteta. Doduše, skoro da ih nije bilo ni u prethodnoj vlasti. Pa se moglo desiti da Srpska crkva preuzme autoritet državne vlasti. U takvoj situaciji, iz raspirene netolerancije koja podstiče Vlast i mediji, posebno oni iz Beograda, i bez etničkih Crnogoraca na pozicijama državnih autoriteta,  proizaće velike nesreće. Jer ratoljubiva Srbija, kad je u pitanje izdvajanje za naoružavanje, kojim bi se lako mogla poduprijeti da izađe Jadran, godinama zavlači ruku duboko u džep.

Spektar srpskoga naoružanja i odnos prema nekim velesilama je košmar za balkanske zemlje, posebno za Crnu Goru i Bosnu. Dok vlasti politiku zemlje, iako članice NATO-a, usaglašavaju s interesima Beograda i Moskve. Pa treba imati u vidu da je Srbija duboko puštila korijenje u Crnoj Gori, ali i NATO. Usaglasila Vlada politiku Crne Gore s interesima Beograda ili Moskve ili ne, varnicu će u nju sigurno okresat jedna od dvije strane koja ne bude zadovoljna, i tako izazvat haos u zemlji. Vrlo izgledni sukob velesila vrhunit će se na prostorima, na kojima im se sukobljavaju interesi, od kojih je jedan Crna Gora. Ko ne vjeruje, neka otvori oči i pogleda oko sebe. U Albaniji se odnedavno stacionirao jedan kontignent NATO snaga, u Banjaluci otvoreno prijete da će ratom branit suverenitet Republike srpske, namjerni da sa Srbijom prave federaciju. A s Kalemegdana se fale na sve strane da su najača vojna sila na Balkanu. Što nam je činiti u ovakvoj situaciji? Moramo da sačuvamo svoju slobodu, državni suverenitet, naše tradicije i kulture i političko ustrojstvo zemlje koje zovemo demokratija! Tome moramo prilagoditi politiku otpora!