Srećne vam rane, junaci

Piše: Sreten Vujović

Premda sam bio na protestima u povodu revanšističke i klerikalno fašističke smjene direktora škola i ostalih kadrova, ili kako se to u skladu sa srpskom tradicijom kaže „seče knezova”, niti jednom kolegi nijesam kazao „žao mi je“! Naprotiv, čestitao sam na smjeni, jer ona je bila jasni pokazatelj ko nije miljenik Vučićevog „srpskogsveta” i njegovih pokornih i poniznih slugu u Crnoj Gori!

Čestitao sam i nekadašnjem ministru Janku Ljumoviću, čija kičma nije srasla sa foteljom i koji se u ime principa i ljudskosti lagano odrekao ministarskog mjesta; respect, profesore!

Nijesam imao prilike čestitati dvojici policijskih pilota, koji su odbili „dostaviti” okupatore i ponižavatelje Crne Gore u Cetinjski manastir! Respect!

Osim toga, nikada Crnogorci u Svetinju nijesu unosili oružje, što se može viđeti na gravurama iz perioda Vladikata, đe se oružje ostavlja pri zidu Manastira, dok se obavi vjerski obred, iako je čak i Svetac, predvodeći naše pretke u oslobodilačke bojeve u jednoj ruci imao krst, a u drugoj sablju!

Prošlo je gotovo neprimijećeno viteško držanje Veska Veljovića, koga uhapsiše dojučerašnji saradnici!? Kome oni kao takvi uopšte mogu biti saradnici?! Otirači za svačija stopala! Sjetih se Pljevalja u vrijeme najvećeg divljanja četništva i nezapamćenih zločina, kada je Veljović jednom lokalnom konobaru, masne brade, u kojoj se mogao „pročitati” njegov dvomjesečni jelovnik, unaprijeđenom u Šešeljevog paravojnog četničkog vojvodu, kazao prilikom poziva na saslušanje:

„Zašto se ne opereš? Smrdiš!”

„Svi pravi četnici smrde”, odgovorio je ovaj „heroj”, koji je i prije isteka ultimatuma, poklonjenom „mečkom” napustio svoje „saborce” i otišao u „majku Srbiju”! Na taj način je pod komandom Veljovića spriječeno ono što se moglo čitati u najnovijim grafitima: „Poletjela crna ptica, Pljevlja biće Srebrenica!”

Kroz čitavo kasnije djelovanje Veljović je bio podržavalac suverenističkih ideja, obnove Crnogorske pravoslavne crkve, prema kojoj je u niz teških situacija pokazao da mu je bliža dostojanstvena Crna Gora nego funkcije koje je pokrivao! To znaju svi oni koji žele znati, a kao nekada najbliži saradnik Mitropolita Mihaila u dugom periodu, svjedok sam i ja lično! Međutim, kako razumjeti bivše podređene koji su se utrkivali u dodvoravanju, a svom zapovjedniku staviše lisice, koje je ponosno nosio! Jedna situacija za mene je ostala enigma!

Pri izlasku iz sudnice prišao mu je meni nepoznat čovjek, htio ga poljubiti, što je Veljović odbio odmahivanjem ruke! Radi li se ovđe o „Judinim poljupcima”, jer vjerolomaca je i previše? Srećne vam „rane”, junaci, vama koji ste pomenuti i onima koje je nemoguće pomenuti u jednom kratkom obraćanju! Oni će se sigurno prepoznati u ovom pozdravu, jer nijesu nigđe išli „za medalje”! Srećno, sestre i braćo moja, časni Crnogorci!

„Još je živa Crna Gora, u njoj ima još gorštaka, u njoj ima još i ljudi, vitezova i junaka!”

(Autor je akademik DANU I potpredsjednik Crnogorskog PEN centra)