Slike rekoše hiljadu riječi, a ambasade ni jednu

Za aktuelno.me

Piše: Mirna Nikčević

Izlistavajući slike sa Cetinja, pokušavam im naći raspored, pa sa par rečenica i uz foto i video galeriju, po ko zna koji put za proteklih godinu, poslati ambasadama i svijetu našu priču, približiti im istinu.

Ne prestaju pristizati materijali i informacije o učešću srpske policije i kriminalaca tokom napada na Prijestonicu i njene građane,  a svaka fotografija hiljadu je riječi, pa kad ih saberem čini mi se, sve riječi gube težinu, papir ostaje prazan, a u duši se gomila gorčina, bijes, nestrpljenje. Hoću da čitav svijet vidi i osjeti ono što smo mi viđeli i osjetili na Cetinju. Želim da kažem predstavnicima tog svijeta “ovo je sve ono na šta smo upozoravali, izvolite, sada gledajte desant u slikama, prelistavajte slikovnicu o nasilju nad narodom crnogorskim i zločinu nad državom Crnom Gorom…gledajte, kad nijeste znali da čitate… gledajte slike zemlje u kojoj mirno živite svoje diplomatske dane”.

A onda naiđe ta bolna istina koja me zaustavi. Čitav svijet je već vidio te slike! Čitav svijet zna što se ođe dešava, zna za projekat ”srpski svet”, zna vinovnike, protagoniste, izvršioce, propagandiste… Čuli su Vučićeve izjave, čuli su i njegovog premijera u našoj zemlji. Daleko je odjekivalo likovanje srpske vlade i srpske crkve zbog uspješno izvedene intronizacije njihovoga popa i operacije trovanja Cetinja i svih Crnogoraca i Crnogorki, od 7 do 77, koji su  u neđelju izašli da brane svoj Manastir. Vjerovatno se upriličilo i čestitanje ekološkom koordinatoru bezbjednosnih službi na očuvanoj bezbjednosti i zdravlja građana, ali i čistog cetinjskog vazduha.

Zašto ćute ambasade?

Iz ove suzne perspektive, izgleda da je ipak jedna od većih grešaka bivše vlasti bila što nije preselila strane ambasade u njihova istorijska zdanja na Cetinju.

Možda bi u trenutku dok im oko prozora fijuču pucnji, a dok se guše od bojnih otrova i suzavca, njihove ekscelencije osjetile snažnu ljudsku potrebu da pošalju SOS svojim državama i, onako nemoćni, zavapile za pomoć.

Možda bi, budući sprıječeni da u restoranu konzumiraju crnogorsku političku zbilju kao lagano predjelo, a ogladnjeli, željni čaše vina i relaksirajućeg kikota, osjetili nervozu i anksioznost, pa izvijestili kolege diljem Evrope o vanrednim okolnostima i nepodnošljivom ataku na slobodu kretanja i varenja.

Možda bi, putujući ka Porto Montenegru, a zaustavljeni od strane ful naoružane policije i suočeni sa dugim cijevima, osjetili ljudsku jezu i prirodan strah od sile i državne prinude, pa bi apelovali na svoje prijestonice da obuzdaju Vučićevu duboku državu, sve mašući diplomatskim imunitetom.

Možda bi nekome od njih dijete zaglavilo u bolnici,  cio im se svijet srušio u trenu, pa bi zaboravili na fraze o pomirenju i kohabitaciji, izgubili kontrolu i pozvali na ostavku premijera i vicepremijera koji su udarili svim raspoloživim oružjem na djecu i goloruke građane.

Možda bi se neki, kao hrišćani, zgrozili i razočarali, kada bi ugledali naoružane popove, patrijarhe i mitropolite pod pancirom, kako silaze sa neba sijući metke, kletve i pare za  pse čuvare. Možda bi shvatili da ni Bog nije onakav kakvog su ga zamišljali i dugo čekali. Sigurno je barem da naoružani popovi više ne bi bili “ugroženi hrišćani”.

Možda bi se tada čuo glas iz ambasada, možda bi empatija, humanost, ljudska prava, postali nešto više od demagogıje i isprazne retorike.

Ovako, ostali su u svojim udobnim foteljama, baš kao i kompletna kvislinška vlada, nasmijani, neko kurtoazno neko iskreno. Ostali su i čekali da prođe, pobogu, taj ekstremistički pir promrzlih žena na barikadama, da se konačno proburazi srce Cetinja i ukloni im se sa puta do Porto Montenegra, gdje će ispisati svoju uobičajenu depešu o visokoj korupciji u bivšoj vlasti lijepe, male zemlje na Mediteranu. Ne mareći što je ta mala zemlja trenutno kapitalni plijen Srbije na Zapadnom Balkanu.

Try walking in my shoes

Nijeste vi osjetili na svojoj koži, da vam se satire identitet, sve ono što jeste, što znate i pamtite, nijesu vam ubijali istorijsko sjećanje. Nijeste nikada morali da branite svog komšiju jer je druge vjere, nije vam skrnavljena duhovnost. Nije vas niko nazvao drugim imenom osim onim pod kojim ste rodjeni, koje su vam ostavili, niko vam ne krade ime, da biste zauvijek bili zaboravljeni, da bi svaki vaš trag nestao.

Nijesu vas zlostavljali u rođenoj kući, u vaš dom nepozvani gosti ne uskaču kroz krov, već  kroz vrata, i to ako ih otvorite. Srpska crkva sebi je ovdje davno vrata zatvorila, kada su njeni velikodostojnici i sljedbenici urinirali po grobovima crnogorskih vladara i svetitelja. Sad uskaču sa neba, kad ne mogaše kopnom. Stotinu godina takvi su podstanari u Cetinjskom Manastiru pokušavajući iznova i iznova da iz njega išćeraju crnogorsku prošlost, duhovnost i vjeru, a barikadama i dugim cijevima “braneći” ga od naroda koji ga je gradio i stoljećima životom branio.

Sada su se pred vašim očima odigrale scene koje su sve lekcije iz crnogorske istorije, što ste preskočili, učinile očiglednim. Sve je tu. Srbija, domaći izdajnici, ratni profiteri, okupacija, žrtve, strana vojska, nasilno ustoličenje srpskog popa, a sve sile uperene protiv Crnogoraca.  Je li to sloboda vjeroispovijesti, da li su to vjerske slobode koje ste podržali kroz pružanje ruke našim zlotvorima?

Kakve se to “vjerske slobode”, osim srpskih, brane bacanjem bojevih otrova na djecu, kakva su to svještena lica koja bi da gaze preko leševa onih što ih smatraju nedostojnima crnogorskog (i bilo čijeg drugo) nasljeđa, budući da su bestidni okupatori trona naših predaka. Načinom na koji su se približili i ušunjali u Manastir, dokazali su, jasno i nedvosmisleno, ko su i što su. Nasilnici i kukavice. A to dvoje obično ne ide jedno bez drugoga.

Nema pomirenja

Kako, vaše ekscelencije, uopšte možete zamisiti da dođe do pomirenja, da se zaborave podjele, kad se ođe, pred vašim očima, vodi borba između dobra i zla, svjetla i mraka? Čemu povremene, stidljive osude negiranja zločina u Srebrenici, kada pružate ruku vladi koja je izglasana od strane onih struktura što su taj genicid inspirisale, slavile, prizivajući ga u Crnoj Gori? Pomirenja neće biti, jer slobodni ljudi se ne mire sa ropstvom i nepravdom. A do sad ste sigurno načuli da su Crnogorci, iznad svega, slobodan narod.

Ako nijeste razumjeli o čemu govorimo i pišemo kada pominjemo okupaciju, sad znate. Nedjelja je bila pokušaj okupacije srca Crne Gore, njenog potpunog uništenja, pokušaj brisanja svakog traga crnogorskog. Baš onako kako su ispostave srpskih režima ostavljale brisani prostor za sobom kuda god su promarširale. Srbija je tri puta, u samo ovih 15 godina pokušala posijati rat u Crnoj Gori, jer je rat glavni biznis beogradskog režima (još ako uz zemlju dođe i more).

Ako nijeste znali na šta mislimo kad upozoravamo na etničko čišćenje institucija revanšizmom,  progonom, prijetnjama, targetiranjima, sad znate. Da je mogla, ova vlast sve nas na Cetinju bi pogazila, pa sad kažnjava one časne vojnike i policajce koji su odbili da udare na svoje i svoga.

Pobjeda je Crne Gore

Ipak, pored sve muke, ovo je crnogorska pobjeda. Svuda su srpska vojska, njene paravojne i parapolicijske jedinice, ruku pod ruku sa okorelim kriminalcima, ubijali goloruki narod, upadali u gradove i sela i pustošili ih. Na Cetinju su slomili zube za sva vječna vremena.

Crnogorci i Crnogorke su, očekujući najgore, spremno, složno i srčano, spriječili ulazak okupatora u njihovu prijestonicu. Slijetanje srpskog mantijaša NATO helikopterom još je jedan dokaz da mu je stolica sv Petra koju je nameračio, nesuđena i nedokučiva.

Mi smo spasili svoju zemlju, bez ijednog metka, a njima će se suditi po pravdi i istini. A šta ćete vi, vaše ekscelencije, đe ćete sa svojim spoznajama, sa svojom odgovornošću prema istini? Iskreno, nije ni važno, jer je Crna Gora po ko zna koji put u svojoj istoriji, uskrsla iz pepela, sama, svoja i slobodna.

Drago što nijeste bili na Cetinju toga dana kad je bombardovano suzavcem, šok bombama, gumenim mecima, bojnim otrovima i srpskim popovima. To  nikome ne bi poželjeli.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta