Danijel Server, profesor na vašingtonskom Univerzitetu Džons Hopkins, izjavio je za Glas Amerike da je briselski susret Aleksandra Vučića i Aljbina Kurtija pozitivan signal – i da od njihovog prvog razgovora nije trebalo očekivati preveliki učinak.
“Pohvalno je što se to dogodilo, ali nije dobro što imaju potrebu da jedan o drugom govore u negativnom konktekstu. To ne doprinosi ishodu za šta će biti potrebno to da promijene”, rekao je Server.
“Dijalog je nastavljen, a ovo je bio susret u okviru tog procesa. Aljbin Kurti ranije nije bilo uključen u proces sa kojim nastoji da se upozna i utvrdi kako se njegove ideje uklapaju u kontekst. Za predsjednika Vučića ovo je već duga priča. On je smatra vitalnom za napredak Srbije ka Evropskoj uniji – puta koji je veoma spor”, kaže Server – koji primJećuje da tokom susreta dvojice zvaničnika nije primijetio detalje koji bi ukazali da je rješenje spora dvije strane moguće u roku od nekoliko mjeseci.
“Ne protivim se sporazumu i veoma sam mu naklonjen. Ali predsjednik Vučić je jasno stavio do znanja da nije spreman da preduzme odvažne korake poput priznavanja nezavisnosti Kosova prije narednih predsjedničkih izbora u Srbiji. I ja ga shvatam ozbiljno. To je apsolutno jasno stavio do znanja. Kada je riječ o Aljbinu Kurtiju – tu postoji nekoliko pitanja. Šta može da očekuje da će dobiti iz svega ovoga. Postaviće to pitanje i na njega će tražiti adekvatan odgovor”, rekao je Server koji je uvjeren da će Srbija i Kosovo postići rješenje.
“Malo ko se toga sjeća, ali Sjedinjene Države i Velika Britanija bile su u lošim odnosima gotovo stotinu godina nakon revolucionarnog pokreta u Americi. Danas se smatra da gaje jedno od najsnažnijih prijateljstava na svijetu. Naravno da će biti riješeno”, kaže on uz napomenu da je prije toga potrebno da se dogodi nekoliko stvari.
“Mislim da je potrebno da se dogodi mnoštvo stvari prije stvarnog rješenja spora. Tu posebno mislim na priznanje Beograda da je izgubio suverenitet nad Kosovom. Tu se radi o gubitku koji ne mora biti trajan u smislu da na svojim granicama može dobiti prijatelja. To bi bio veliki plus. Ne očekujem da će ikada više Beograd upravljati Kosovom. O tome nema govora, ali mislim da mogu biti prijateljske zemlje i nadam se tome. Nema smisla da se diplomatski ili vojno sukobljavaju”, uvjerava Server – dodavši da to nije u interesu dvije strane.
Glas Amerike: Posljednjih dana moglo se čuti da se deset zemalja Evropske unije protivi otvaranju novih poglavlja u procesu pristupanja Srbije Evropskoj uniji. Srbija u 2020. nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje. Šta to znači?
Server: Pokazuje da Srbija ne slijedi svoje evropske ciljeve. Klizi u smjeru autokratije – jer je sve manje slobodnih medija, sloboda za civilno društvo i manje posvećenosti dijalogu sa Kosovom. Mislim da bi ljudi u Srbiji trebalo da počnu to ozbiljno da shvataju. Takođe, Srbija se u negativnom kontekstu miješa u unutrašnje stvari Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
Takođe, usaglašavajući se sve više sa Rusijom u vojnom, a Kinom u ekonomskom smislu, pokušava više sebi da da na značaju. Zapad međutim smatra da to nije uspješna formula za ulazak u Evropsku uniju. Tako da mislim da su evropski ciljevi Srbije pod sumnjom. Predsjednik Vučić je izabran u kampanji koja je garantovala te ciljeve, ali čini se da biračko tijelo nije zainteresovano da ga kazni zbog manjka napretka. Srećni su što su im dostupne vakcine iz Rusije i Kine.
Glas Amerike: Postoji li u Srbiji potencijal za sprovođenje nužnih reformi u vezi sa procesom pristupanja EU ili će odustati od tog puta, koji djeluje da su više obilježile riječi, a manje djela?
Server: Da živim u Srbiji nikako ne bih želeo da se to desi… Gledajući Evropsku uniju razmatram koje su mogućnost ili alternative… Ali, Evropska unija traži slobodne medije, manje korupcije i slobodnije društvo uopšte. Nazadovanje ka autokratiji u Srbiji je očigledno i to, kako Americi, tako i većini članica Evropske unije. Ne bi me iznenadilo da se iza pomenutih deset članica nalazi njih još deset. Ostalo je još poglavlja pred Srbijom i zato mislim da su njeni evropski ciljevi u nevolji. Ali, to nije trajno ili nepovratno.
Crna Gora je napredovala brže – i prije nego što je Srbija usporila na tom putu. Sada bi se i ona mogla naći u blokadi. Tako da bih mogao i da budem provokativan – pitajući se da li će Kosovo do EU stići prije Srbije i Crne Gore…
Glas Amerike: Postoje li u Srbiji politički akteri koji su u stanju da ulože napore kako bi ti napori bili ubrzani više od sadašnje vlasti i političkih stranaka?
Server: Naravno da ima, ali ih neću imenovati – jer bi za njih značio takozvani poljubac smrti. Postoje ljudi u civilnom društvu i drugim organizacijama, kao i institucijama vlasti koji vrlo dobro znaju da sprovedu pripremu za članstvo u Evropskoj uniji činili su to prije nego što se dogodilo usporavanje.
Znate, u Srbiji problem nije primjena pravnih tekovina EU. Ona to može da učini jer raspolaže mnoštvom kompetentnih birokrata. U tom smislu Kosovo je u goroj situaciji. Zakoni se usvajaju ali nemaju sposobne birokrate. Dakle, Srbiji za napredak nije potrebno to – već promjena sveukupnog političkog smjera kojim se kreća.
Kada se dogodi promjena u tom smislu stvari bi drugačije izgledale. U tom slučaju ne bih bio iznenađen kada bi se Srbija kvalifikovala za članstvo EU, svakako u tekućoj deceniji, a možda i mnogo brže od toga. Ako bi se temeljno bavila pitanjima koja spadaju u oblast ljudskih prava i sloboda i poboljšavanje institucionalnih aspekata koje zahtijeva liberalna demokratija.
Glas Amerike: Kako tumačite to što se Srbija saglasila sa deklaracijom Evropske unije o Bjelorusiji kojom su osuđeni postupci prema novinaru i blogeru Protaseviču?
Server: Nije bilo izbora. Da nije dat pristanak na to – Srbija bi vjerovatno bila označena kao država u nekoj vrsti začaranog kruga. Ne mislim da je Srbiji previše stalo do Lukašenka – za nju su prava stvar odnosi sa Rusijom. Znate, Moskva Vučiću u priličnom smislu gleda kroz prste. S vremena ne vrijeme može sebi da dozvoli da uvrijedi Moskvu. Jer, on ne pokušava da se svrsta ili pridruži Istoku – već da balansira između Evrope, Sjedinjenih Država, Rusije i Kine.
Tako da ponekad istupa izjavama i potezima koji se ne dopadaju Rusima. Ali, to mijenja činjenicu da je sve više okrenut Moskvi i Pekingu.
Glas Amerike: U isto vrijeme kada se Srbija saglasila sa deklaracijom EU o Bjelorusiji, njeni vojnici bili su učesnici vježbi sa bjeloruskim i ruskim vojnom snagama na teritoriji Rusije. Istovremeno, u Srbiji se održava vojna vežba “Platinasti vuk” čiji su učesnici SAD, članice NATO-a i države u okviru “Partnerstva za mir”. Kako to vidite?
Server: Smanjivanje rizika time što ste sa svima u dobrim odnosima. Sjećate se kada je Brajan Hojt Ji rekao da se ne može sjedjeti na dvije stolice. E, pa to se dešava – za šta Vučić misli da je u interesu Srbije. Beograd ima dugu tradiciju sa Pokretom nesvrstanosti… Sa druge strane, kosovski stav o tom pitanju posve drugačiji. Kosovo je usaglašeno sa Zapadom – pa makar šta. Takođe, ne prijete ruski i kineski uticaj – jer te dvije zemlje niijsu zainterersovane za Kosovo. Dakle, riječ je o dvijema zemljama koje razvijaju potpuno različite strategije savezništva. Srbiji u tome ne ide loše, jer je Vučić veoma vješt, ali mislim da je dosegao granicu strpljenja Zapada.
Glas Amerike: Može li takva politika doprinijeti napretku na duže staze?
Server: Suštinski nema problema u održavanju odnosa sa Rusijom. Brojne države to čine. I to može uticati na napredak. Iskreno, zapadne zemlje i Sjedinjene Države nije briga za dobre odnose sa Rusijom sve dok Zapad nije u opasnosti. U tom smislu pominjem gasovod Sjeverni tok 2, aktuelno pitanje između SAD-a i Njemačke, za koje Amerika tvrdi da ugrožava Zapad.
Ono što u vezi sa odnosima Srbije i Rusije najviše smeta Americi su zajedničke vježbe. Na to, tako da kažem, najviše dižu obrvu, i dostižu granicu svog stprljenja.
Glas Amerike: Da li će na Balkanu ikada biti uspostavljeni mir i stabilnost u punom smislu i kako je to moguće postići?
Server: To već postoji… To pitanje se često ponavlja kao da se zaboravlja kako izgledaju rat, razaranje i siromaštvo. Bio sam u Sarajevu i širom Bosne tokom rata, kao i na Kosovu – prije i tokom sukoba. Ta mjesta su danas mnogo bolja nego što su bila. Ekonomski su razvijenija, uspostavljen je mir i ako ima nesporazuma svrstani su u domenu diplomatije. To je sve mnogo bolje od borbe tenkovima, minobacačima i snajperima. U loša stara vremena, kada bih posjetio Sarajevo, bilo je potrebno da znam kuda mogu da se krećem – da ne bih stradao od snajpera. Danas je u takozvanoj snajperskoj ulici u Sarajevu, kako smo je zvali tokom rata, moguće popiti kafu bez ikakvih problema.
Tako da je potrebno cijeniti postignuto. Mnogi kažu da se ništa ne mijenja – iako se štošta dogodilo. Razočarani su jer promjene nijesu bile u skladu sa njihovim nadanjima – i to razumijem. Ali, treba da prihvatimo da vladaju mir i relativno blagostanje. Napredak se prilično razlikuje od mjesta do mjesta. Ali Srbiji, kako čujem, ide prilično dobro. Kosovu je tokom proteklih godina išlo dobro – bolje nego što je trenutno stanje. Crna Gora je učinila dosta toga dobrog za sebe. Čak i stanje u Bosni i Hercegovini, u kojoj je korupcija urušila ekonomiju, bolje je nego tokom rata.