Savez sa Vučićem – garant izdaje i političke propasti

Piše: Balša Knežević

Parlamentarni izbori koji su zakazani za 11. jun se približavaju, ali kampanja koju partije vode je čini se nikad blaža, i makar za sad, nema ni sjenke od žestoke retorike i međusobnog etiketiranja na koje smo navikli u nekim prethodnim izbornim ciklusima.

Iako ne jedini, svakako jedan od glavnih uzroka takve atmosfere je to što su gotovo sve liste manje-više, svjesne svoje političke snage, a najveća borba vodiće se među velikim brojem marginalnih partija i koalicija koje se bore za cenzus.

Takođe je jasno da Zapad sada igra na takozvanu centrističku koaliciju u čijem središtu bi bila Evropa sad, a lider ovog pokreta Milojko Spajić je od zapadnih nalogodavaca, koji sada suvereno kontrolišu političku scenu u Crnoj Gori, već projektovan za budućeg premijera.

Da Zapad vidi Spajića kao ozbiljan politički resurs govori i posjeta lidera PES Berlinu gdje je učestvovao na godišnjem samitu ekonomskog savjeta CDU-a i sastao se sa njemačkim kancelarom Olafom Šolcom i ministrom finansija Njemačke Kristijanom Lindnerom.

Osim što je Zapad odlučio da ulaže u svoje najnovije igrače – PES i njihovog lidera Spajića, ni politički žestoko poljuljani srpski autokrata Aleksandar Vučić ne sjedi skrštenih ruku, već gleda kao bi mogao da ima uticaj u novoj izvršnoj vlasti u Crnoj Gori.

Srpski autokrata već pripremio taktiku

Upravo zbog toga moralo je doći do raspada DF-a da bi na neki način Milan Knežević koji je već potpuno promijenio retoriku, i njegov DNP, ali i Nebojša Medojević i njegov PzP (ukoliko pređe cenzus) dobili šanse da kao samostalni igrači budu dio vlasti. U toj računici nema četničkog pokreta Andrije Mandića – Nove srpske demokratije koja je bila glavni instrument Beograda u periodu brutalne otvorene velikosrpske hegemonije prema Crnoj Gori.

Kneževićev DNP i pored toga što ide sa Mandićevom Novom u koaliciji na izbore, i pribjegava retrogradnoj velikosrpskoj propagadni, može bez ikakvih problema nakon izbora da raskine dogovor i predstavi se kao narodna partija socijalnog centra.

Osim što indirektno preko svojih starih satelita želi da se ”ušeta” u izvršnu vlast, dokaza da je Beograd i te kako zainteresovan za Spajića ima na pretek. Lider PES je upravo zahvaljujući intervenciji Srbije bio uklonjen sa izborne liste za predsjedničke izbore, što je bilo jasno nakon što su 18. februara u kasnim časovima i usred sjednice DIK-a stigla dokumenta Policijske uprave grada Beograda, po kojima je Spajić imao prebivalište na Zvezdari.

Srpski režim Spajiću takođe neće zaboraviti kad je u maju 2021. godine prilikom posjete Beogradu tada vidno pijanom premijeru Zdravku Krivokapiću maltene zabranio da potpiše ’’temeljni ugovor’’ sa takozvanom SPC. Spajić je tada Krivokapiću rekao da ne treba da se potpiše TU jer nije usklađen sa pravnim sistemom Crne Gore. To je jasan indikator da će Spajić, ukoliko postane premijer nakon 11. juna, biti spreman da se odupre uticaju Beograda i štiti crnogorske interese. Aktuelni predsjednik Jakov Milatović je mnogo otvorenije okrenut Beogradu, ali on je ozbiljno ograničen svojom funkcijom koja je manje-više protokolarna.

Savez sa Vučićem – put u propast

Iako zvanični Beograd na čelu sa Vučićem patološki želi da ostvari vjekovni velikosrpski san pokoravanja Crne Gore i asimilacije Crnogoraca, buduća vlast koju će predvoditi PES treba da bude krajnje autodestruktivno nastrojena da bi uopšte i pomišljala na aranžman sa srpskim vlastima sličan onome koji ima odlazeći premijer Dritan Abazović.

Prije svega, srpski autokrata Vučić nalazi se u veoma nezavidnoj situaciji jer je pod ogromnim pritiscima kako spolja tako i iznutra, a iscrpio je gotovo sve demagoške trikove kojima se do sad služio. Nakon svjedočenja  savjetnika državnog sekretara Dereka Šolea i zamjenika pomoćnika državnog sekretara i specijalnog izaslanika SAD za Balkan Gabrijela Eskobara pred Odborom za spoljnopolitičke odnose američkog Senata i krajnje oštrih kritika koje su upućene Vučiću i njegovom režimu, jasno je kuda se u narednom periodu mora kretati djelovanje diplomatije SAD.

Jer zapadne diplomate, umorne su od providnih laži i demagogije srpskog autokrate kojima odugovlači neizbježno priznavanje Kosova. Osim toga Vučić je u konstantnom strahu od Kremlja, a sad je u panici zbog nezadovoljstva građana Srbije koje je kulminiralo masovnim protestima. Stoga je savez sa Beogradom, a pogotovo primanje naloga i dozvola upliva srpskog uticaja, garancija za sigurnu političku propast svakome ko uđe u taj aranžman. Naravno, to se odnosi prije svega na PES i Spajića.

Izdajnik bez premca

Osim što mu se bliži politička propast i samo je pitanje vremena ko će Vučiću doći glave, Zapad ili Kremlj, treba naglasiti da postoji još jedan značajan momenat koji garantuje da saradnja sa srpskim autokratom neće biti povoljna za bilo koga ko se upušti u tu avanturu.

Jer događaji u posljednjim godinama su pokazali da ko sa  Vučićem ”tikve sadi” pouzdano može da očekuje da će biti izdat, prevaren i završiti na sudu ili u blatu.

Tako je bilo sa njegovim prvim političkim ocem četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljom, zatim je izdao svog bivšeg najbližeg saradnika Tomislava Nikolića koji ga je i lansirao u strukture vlasti.

Prije toga je izdao Miloševića, izdao je srpske nacionaliste i takozvane ”tradicionalne srpske vrijednosti”, izdao je srpski narod južno od Ibra, izdaće i građane na sjeveru Kosova koji mu služe samo kao topovsko meso za dizanje tenzija. Pristajanjem na evropski plan za Kosovo, Vučić je izdao i ruskog diktatora Vladimira Putina, predao je Kosovo bez ostatka Albancima, izdao je Milorada Dodika sa kojim je odavno u potajnom sukobu, a rashodovao je i Andriju Mandića kojeg je odavno puštio niz vodu.

Na kraju treba podsjetiti i da je izdao doskorašnjeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, kod kojega je zajedno sa Nikolićem dolazio u Podgoricu u novembru 2011. godine da dobije podršku za, kako je tada govorio, ”preuzimanje vlasti u Srbiji”.

Aranžman sa ”velikosrpskim đavolom”

Osim svega gore navdenog, ovom prilikom samo ćemo ponoviti da bi savez sa Beogradom značio – pripremu da Srbija kupi Luku Bar, Željeznicu, da kupe pravo od Crne Gore da grade hidroelektranu ‘Buk bijela’ čime će uništiti kanjon Tare. U paketu su naravno i EPCG i CGES. Aerodromi bi otišli partneru Dritana Abazovića iz Albanije. Crnogorska obala bi se prodavala u bescjenje.

Nakon toga bi se ’’zacementirale’’ odluke koje povlači Zakon o slobodi vjeroispovjesti i takozvani temeljni ugovor sa SPC, čime bi najvrijednija kulturna i duhovna dobra bila nepovratno prepisana okupatorskoj ispostavi Srbije – takozvanoj SPC.

Sve to ukazuje da je Vučić posvećen regionalnom hegemonizmu i ličnom bogaćenju i bogaćenju kamarile oko sebe. Svaka saradnja sa takvom osobom je svojevrsni ”ugovor sa (velikosrpskim) đavolom”, koji oko sebe širi izdaju i političku propast. Politički partneri za takvog autokratu i njegovo najbliže okruženje su samo potrošni materijal koji će biti rashodovani nakon što ne budu imali više ništa da ponude. Ostaje nada da će buduća vlast u Crnoj Gori biti svjesna toga.