Samardžić: Karakter litija bio je antizapadni, anticrnogorski, antisrpski i – proruski

Tamara Nikčević

Nikola Samardžić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, kazao je za Pobjedu, da je karakter litija u Crnoj Gori bio antizapadni, anticrnogorski, antisrpski i – proruski.

Bosanskohercegovačka rediteljka Jasmila Žbanić nedavno je u intervjuu za njemački TAZ podsjetila na sada već čuvenu prijetnju predsjednika Aleksandra Vučića, izgovorenu u Skupštini Srbije 1995. godine: stotinu muslimana za jednog Srbina! “Kada vidim kako su prema Vučiću ljubazni, pomislim – što nije u redu sa njemačkim političarima”, kazala je rediteljka filma „Quo vadis, Aida“.

Zbilja, što nije u redu sa Evropom?

Samardžić: Zapadni Balkan nije u redu zato što Evropska unija nije u redu. Da je Brisel bio u stanju da završi najvažnije poslove – harmonizaciju odnosa država regiona, pravosuđe i uspostavljanje liberalno-demokratskog poretka u ostatku Jugoslavije, i Zapadni Balkan i EU danas bi drugačije izgledali. Nažalost, to se nije dogodilo. Naprotiv: demokratija je postala upitna i onim državama članicama EU koje su prve napustile Jugoslaviju. Naravno, na sve ovo je uticalo više faktora.

Što je sve uticalo?

Samardžić: Regresija se odvijala u kontekstu zaoštravanja odnosa Zapada i Rusije, počev od NATO intervencije na SRJ 1999. U tom smislu, možemo biti “ponosni” da smo od početka učestvovali u uspostavljanju novih međunarodnih odnosa, koji se mogu nazvati Drugim hladnim ratom.

U međuvremenu, EU su potresale krize, iz kojih je ona uvijek izlazila politički oslabljena: 2008. kriza u Gruziji i svjetska finansijska kriza; 2014. Putinova aneksija Krima i okupacija istočne Ukrajine; migrantska kriza 2015. nakon ruske intervencije u Siriji; Bregzit 2016, koji je Rusija pozdravila.

U najtežem periodu za EU, koji podrazumijeva eskalaciju ukrajinske krize, spoljne poslove, diplomatiju i bezbjednost EU vodila je Federika Mogerini. Prilikom njenog izbora na to mjesto, jedan broj država članica EU izrazio je ozbiljnu sumnju da će ona više zastupati interese Rusije nego interese Brisela.

Koje članice EU?

Samardžić: Litvanija, Letonija, Estonija, Poljska, uzdržanije i Švedska, Irska, Holandija i Velika Britanija.

Jesu li imali pravo?

Samardžić: Jesu. Druga otežavajuća okolnost za EU bila je Trampova administracija u SAD. Do sada dostupni obavještajni podaci govore da je bivši predsjednik SAD u novim globalnim okolnostima bio zastupnik ruskih interesa za koje je bio poslovno vezan, djelimično i ucijenjen, a njegovi saradnici korumpirani. Da ne propustim odgovornost Republikanske stranke za uništavanje američkog društva, za rast ekstremističkih antisistemskih pokreta, za zaoštravanje odnosa sa EU, za krizu demokratije i procese koji nijesu uvijek imali veze sa Rusijom.

NATO intervenciju na SRJ doživljavate kao početak krize u odnosima Evrope i Rusije?

Samardžić: Intervencije u BiH 1995. i na SRJ 1999. prve su i jedine dvije NATO intervencije u Evropi. Druga je bila značajnijeg obima i dovela je do ozbiljnog neslaganja između Rusije i država članica NATO. Pored toga, bombardovanje SRJ podudarilo se s početkom Drugog čečenskog rata i dolaskom Vladimira Putina na čelo Ruske Federacije.

Nedavno ste napisali da najveću odgovornost za odnose u EU i u regionu ima njemačka kancelarka Angela Merkel. Zašto baš ona?

Samardžić: Dolazak kancelarke Merkel na trenutne političke pozicije odvijao se postepeno. Ne bih govorio o istorijatu njenih ličnih odnosa sa Vladimirom Putinom, koji su veoma važni. Umjesto toga, podsjetiću da je Njemačka, kao najveća država članica EU, u trenutku tzv. velikog proširenja – deset država Istočne Evrope, plus Malta i Kipar, pristupilo je EU – zajedno s Poljskom imala oko dva miliona stanovnika više od svih deset novih članica. Teško je povjerovati da Njemačka nije bila u stanju da utiče na razvoj demokratije u državama Višegradske grupe i u bivšoj Jugoslaviji, što je bila njena evropska, susjedska i regionalna uloga. Danas se o Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i dvjema članicama EU iz nekadašnje SFRJ – Sloveniji i Hrvatskoj – ne može govoriti kao o zrelim demokratijama; ruski i kineski maligni uticaji u tim zemljama postali su previše očigledni.

Njemački političari, akademici, intelektualci, novinari veoma vole da drže lekcije o demokratiji, iako je sama Njemačka doživjela ozbiljnu eroziju demokratskog procesa.

Kakvu eroziju?

Samardžić: U Njemačkoj je uspostavljena jednopartijska vladavina, sa gotovo nesmjenjivom kancelarkom Merkel. Njemačka ne samo da se nije potrudila da pomogne razvoj demokratije u Istočnoj i u Jugoistočnoj Evropi, nego je maligni ruski i kineski uticaj počeo da se realizuje u samoj Njemačkoj, čija je vladajuća koalicija sve dalje od evroatlantskog liberalnog konsenzusa.

Nakon ujedinjenja i dugog procesa denacifikacije – ne naročito uspješnog, jer je prije nametnut američkim tenkovima i nirnberškim vješalima nego novim, dubokim uvjerenjima – Njemačka je dobila ulogu “evropske Amerike”, dužne da brine o svojim susjedima i da podstiče razvoj demokratije. Niko se više ozbiljno ne prisjeća kancelarkinog “Berlinskog procesa”, a svako vjerovanje da je ona u tome iskrena i da će uspjeti bilo je ne samo naivno, nego i neoprezno.

Njemačka svoj evropski zadatak nije obavila.

Da, ali zašto ga nije obavila?

Samardžić: Prvo, kancelarka Merkel nije iz Amerike ili iz Rajnske oblasti; štaviše, politički se vraća u DDR, odakle je. Drugo i važnije: kancelarka zastupa interese njemačke industrije, kojoj su neophodni jeftini energenti, neophodni za kupovinu jeftinih glasova. U sedamdesetim godinama prošloga vijeka sovjetska agentura najprije je “izbušila” kancelara Vilija Branta, primoranog da 1975. podnese ostavku.

U narednoj fazi, pojavili su se Zeleni, koji su se zalagali za denuklearizaciju Njemačke. U međuvremenu, Francuska je uspjela da izgradi efikasan i samodovoljan sistem nuklearnih elektrana, štiteći i životnu sredinu. Njemačka je ostala da zavisi od ruskog gasa. U Ukrajini je prolivena krv, koju je Njemačka “prodala” – za gas. Naravno, aktuelno je i pitanje Sjevernog toka 2. Nadam se da će američka administracija uspjeti da zaustavi taj koruptivni projekat, a EU uspostaviti jasnija pravila energetske diversifikacije.

Kandidatkinja njemačkih Zelenih za novu kancelarku najavila je radikalni otklon od Rusije. Vjerujete li joj? 

Samardžić: Ne vjerujem. Vjerujem samo njemačkim liberalima, evropskim liberalima i Americi. Mislim da možemo sa optimizmom očekivati odluke i akcije predsjednika Bajdena. Predsjednik Makron dovoljno se distancirao od tog opšte evropskog putinovskog populizma.

Možda zvuči apsurdno u godinama u kojima se odlučuje o biološkoj sudbini planete, ali odgovornost za životnu sredinu pripada političkom centru, ne Zelenim ili nekima crnim, na bilo kojoj desnici. Njemački Zeleni takođe su nejasno postavljeni u međunarodnim odnosima.

Spekuliše se da su upravo njemački Zeleni značajno uticali na političke promjene u Crnoj Gori od 30. avgusta, i to prije svega podrškom koju su pružili proruskom koncernu Vijesti i pokretu URA.

Samardžić: Znam kako funkcionišu zapadne ambasade u Beogradu, ne znam kakva je situacija u Crnoj Gori.

Kako funkcionišu?

Samardžić: Ambasadama u Beogradu upravlja lokalni staf, ne upravljaju ambasadori i njihovi savjetnici. Staf u ambasadama postavlja lokalni establišment, policija, što je bila praksa i u Titovom vremenu: nijeste mogli da se zaposlite kao čistačica ili šofer u bilo kojoj zapadnoj ambasadi ako vam otac nije udbaš, general ili činovnik spoljnih poslova. Ne prenose zapadni ambasadori naloge svojih vlada vlastima u Beogradu, nego obrnuto: vlast komanduje ambasadama. Vjerovatno zato što smo malo važni.

Po mojim informacijama i utiscima, u rušenju Crne Gore učestvovala je ruska agentura 2016. Njenu ulogu na neki način su 2020. preuzele SAD, Britanija i Njemačka, iako su dobro znali da su litije koalicija svetosavskih i ibeovskih ekstremista. Amerikanci su takve pokrete vjerskog buđenja nazivali great awakening, ali su oni u protestantizmu imali demokratski karakter.

A ovdje?

Samardžić: Karakter litija u Crnoj Gori izrazito je antidemokratski, antizapadni, anticrnogorski, antisrpski. I proruski.

Antisrpski?!

Samardžić: Naravno. Srbi nijesu pravoslavni talibani. Oni koji to jesu, neka su nova nacija.

Svetosavlje je ideologija inspirisana usponom nacizma u Njemačkoj, a pod uticajem ruske carističke antisemitske emigracije.

Mogu li se neki teško objašnjivi potezi ambasadorke SAD u Podgorici objasniti i uticajem “lokalnog stafa”?

Samardžić: U konkretnom slučaju, nesrećnom razvoju događaja doprinijela je sama Trampova administracija, koja je podržala ruske interese u regionu. Nadam se da je to savezništvo prošlost, što je osnov optimizma za budućnost. U svakom slučaju, protivno projekcijama lokalnog stafa u zapadnim ambasadama, crnogorskih NVO ili medija koji bi, iako nijesu, trebalo da budu proevropski, prodemokratski, proamerički, u Crnoj Gori smo imali priliku da vidimo mirnu smjenu vlasti. Na ulice nijesu izašli oni, kako ste Vi svjedočili, “Đukanovićevi tenkovi”. Koji, naravno, ne postoje.

Imaju li pravo oni koji aktuelnu Vladu Crne Gore nazivaju kleronacionalističkom?

Samardžić: To je za mene vlada Momira Bulatovića. Politikološki izrazi nijesu istorijski precizni, ponekad su i pogrešni. Istorijski izvori crnogorskog litijaškog pokreta su u Informbirou, ne u hrišćanstvu. Zato mi je bizaran i nefunkcionalan pokušaj opozicije u Crnoj Gori da savremene političke odnose svede na odnos četnika i partizana.

Mislim da je to višestruko pogrešno: niti su jedni četnici, niti su drugi komite. Za razliku od Srbije, u Crnoj Gori su nakon 1945. ostali skoro samo partizani; četnici su nestali, nijesu nikakva društvena snaga. Drugo, ne vidim kako će se crnogorsko društvo vratiti na put demokratije, evropskih integracija i otvaranja prema i susjedima i svijetu povratkom u vrijeme kad su vrijednosti evropske civilizacije bile u začetku i suštinski daleko od Jugoslavije i Crne Gore. Aktuelno komitanje od ideje evropske Crne Gore, pa i Srbije odbija sve one u srpskom narodu koji su ili koji bi mogli biti evropski opredijeljeni i spremni da podrže naš zajednički uspjeh na evropskom putu.

Ako je predsjednik najjače stranke vlasti četnički vojvoda, ako je politika koju vodi takva kakva je, kako izbjeći priču o četnicima? Najzad, sam srpski narod u Crnoj Gori pristaje na to da im političke vođe budu političari koji kažu da svi Srbi misle o Srebrenici što i nesrećni ministar pravde. Srbi imaju veliki broj medija u Crnoj Gori i Srbiji pod svojom kontrolom; jeste li nekada čuli da neko od crnogorskih Srba javno kaže – ne, ne mislim isto što i ministar Leposavić, on nije moj politički predstavnik? 

Samardžić: Svjestan sam toga. Možda bismo ovdje morali da pomenemo odgovornost prethodne vlasti, koja nije u dovoljnoj mjeri vodila računa o evropskoj integraciji Srba u Crnoj Gori. Na to sam upozoravao prije deset godina. Crna Gora je tada već imala ozbiljnih problema s Borisom Tadićem, njegovom diplomatijom i agenturom. Uslijedio je cunami kojim su rukovodili Vučić i SPC… Uvijek govorim o procesima na koje je neophodno uticati. Ako nekoliko budala zastupa cio narod, nije cio narod budala. Evo, u Srbiji: znate li Srbina koji će izaći i reći – hoćemo u NATO, želimo da zajedno realizujemo politička i građanska prava svih etničkih i vjerskih zajednica, svih seksualnih manjina? Takvi ljudi ne postoje.

Postoji Građanski demokratski forum. 

Samardžić: Postoji. I ja to ponavljam, pa šta? Takav stav nije samo nepostojeći kao izrazito marginalan; u savremenoj kulturi, uspostavljenoj u Srbiji i Crnoj Gori, on je i nelegitiman. Đukanović je u pravu: mi smo u pećini. Bili smo slabi nakon atentata na Zorana Đinđića. Liberalno-demokratsku partiju koju smo tada osnovali kasnije su kupovali redom: tajkuni, Tadić, pa Vučić… Atentat na premijera Đinđića ubrzao je odluku Crne Gore da se osamostali. Nezavisnost Crne Gore bila je duboka trauma Beograda. Iako bih više volio da se to nije dogodilo, razumio sam kako je do toga došlo. Uostalom, 2006. sam nezavisnosti Crne Gore dao jasnu podršku.

Zašto je samostalna Crna Gora Beogradu tako traumatična?

Samardžić: Traumatičan je bio i odlazak Slovenije. I Slovenija nam je bila važna.

Na isti način? 

Samardžić: Meni je, u nekom kulturnom smislu, Slovenija bila bliža. Kao i Hrvatska. Kako je odmicala u demokratskom i ekonomskom razvoju, između Slovenije i Srbije uspostavljene su nove ekonomske i političke veze. U ekonomskom smislu, u bliskoj budućnosti i u demografskom, Srbiji je Slovenija važniji partner od Crne Gore.

Dobre vijesti u ovoj drami apsurda takođe su traumatične.

Sudeći po famoznom “non pejperu”, Slovenija Srbiji nije bliska samo ekonomski

Samardžić: Tačno. Ne bih imao ništa protiv novih granica ako bi se proces jugoslovenske rekonstrukcije odvijao u dogovorima i kontekstu EU i NATO. I granica Kosova i Srbije je promjena granica koja se smatra nedopustivom. U okolnostima u kojima je Zapadni Balkan okupiran ruskom, kineskom, turskom i arapskom agenturom, svako pokretanje promjene granica moglo bi biti izuzetno opasno. Ni razlaz Srbije i Crne Gore nije zatvorio sva sporna pitanja u tom smislu, a Srbija je podržala litijaše upravo da bi se Vučić pohvalio realizacijom “Velike Srbije”. Doduše, na način da se suštinski ništa ne promijeni u smislu zajedničkog iskoraka u evropsku civilizaciju.

I to nakon četrnaest godina nezavisnosti dvije države

Samardžić: Vaš komentar potvrđuje pretpostavku da je u Crnoj Gori uspostavljena demokratija tokom posljednje dvije i po decenije, od istorijskog razlaza 1997; u suprotnom, procesi s tako dubokim posljedicama, koji su prošli relativno mirno, ne bi bili mogući. Ipak, ta demokratija nije bila stabilna, jer je srpska zajednica, umjesto u dogovor o evropskoj budućnosti, uključena u sistemsku korupciju. U Srbiji je ta pojava drastičnija i odnosi se na cjelinu našeg tužnog, neuspješnog društva.

O kakvoj sistemskoj korupciji srpske zajednice govorite?

Samardžić: O tome nikada nijesam govorio, i izuzetno mi je neprijatno, ali konkretan primjer je imovinsko stanje vašeg premijera, koji obavlja isti posao u istoj profesiji kao i ja, i to u državi koja je i dalje vjerovatno siromašnija od Srbije. U kakvoj je on to diktaturi živio i na koji je on to način bio potlačen kao etnička, politička ili religiozna manjina? Ne izražavam nepoštovanje prema tom čovjeku, niti želim da ga uvrijedim na bilo koji način, ali takav sistem feuda i privilegija nezamisliv je u desetostruko bogatijoj Njemačkoj.

Nije samo imovinski karton premijera Krivokapića dokaz da su Srbi u Crnoj Gori bili integrisani, i to na način na koji je bivša vlast razumjela pojam integrisanosti, a na što su neki Srbi očito pristali. Uostalom, odakle u novoj vlasti toliko ugroženih “Krivokapića, Radulovića i ostalih Injaca”?

Samardžić: I to je tačno. Bilo je veoma neoprezno dopustiti službama iz Srbije, uključujući civilni sektor i univerzitete, da vode brigu o srpskoj i o dijelu crnogorske zajednice u Crnoj Gori. Crna Gora je najprije razvaljena u sektorima informisanja, medija, a onda i u kulturi i obrazovanju. Uloga nove vlade nije da Srbija i Crna Gora budu zajedno, nego da ostanu u pećini.

Lično mi je svejedno koje će nacionalnosti biti premijerka ili premijer Crne Gore ili Srbije.

Imaju li promjene u Crnoj Gori uticaja na demokratske procese u Srbiji? 

Samardžić: Iskreno, Crna Gora mi je važna prije svega zbog Srbije. Ali je ovaj politički kanibalizam u Crnoj Gori izazov koji postaje opšti. Dok smo imali partnerstvo Zorana Đinđića i Mila Đukanovića, bili smo na dobrom putu. U to vrijeme se nijesam bavio politikom. Ubistvom premijera Đinđića, predsjednik Đukanović ostao je sam. I dalje je sam. Danas mu je jasno ko ga je sve izdao i prodao. Biće ih još.

Srbin sam, nijesam Crnogorac, ali ne mogu ostati ravnodušan prema statusu Crnogoraca u Crnoj Gori. Nezamislivo je da se najveća etnička zajednica nađe ne samo u političkoj manjini, nego i pred ovako skrpljenom neprijateljskom političkom većinom. Kao da su ih pokupili s buvljaka u Tuzima ili naručili preko Alija. Sprema se i demografski inženjering, kojim će se uvećati talibansko biračko tijelo, i to ne samo na štetu nezavisnosti i demokratije, nego i na sramotu i na štetu naroda kojem pripadam.

Žele da Crna Gora postane Donjecki Monte Karlo!

Zašto o događajima koji potresaju crnogorsko društvo ćute univerziteti u Crnoj Gori, CANU, što mislite?

Samardžić: Ćutanje crnogorskih univerziteta i CANU potvrđuje pretpostavke da se obrazovanjem i kulturom upravljalo ne iz Podgorice ili s Cetinja, nego iz Beograda. Ako ćutanje nije odobravanje, a uvjeren sam da jeste. Cio establišment koji ima pristup javnosti u Srbiji u osnovi podržava anšlus Crne Gore i pola Bosne kako bi se izvukli iz kosovske zamke, u koju su nas utjerivali od Memoranduma SANU iz 1986. godine.

Konkretni politički procesi u Crnoj Gori veoma su opasni i na liniji logike “bušenja” i državnog i privatnog univerziteta u Crnoj Gori sa iste adrese: iz Beograda, dijelom i iz Zagreba, gdje je KOS zadržao i ljude i sredstva. Njima nijesu cilj nauka i obrazovanje, nego da Crna Gora napusti NATO i odustane od Evrope. Te su namjere u biti kvislinške. Oni ne prave “Veliku Srbiju”, nego “Malu Rusiju”, sa Crnom Gorom kao malom gubernijom na Jadranskom moru. Nešto kao – Donjecki Monte Karlo.

Crnogorska akademska zajednica, državne i privatne visoke škole, na to pristaju svojim uzdržanim stavom. Doduše, nijesam mogao očekivati da će imati hrabrosti da javno osude kvislinge i u Crnoj Gori i u Srbiji, vjerujući, pritom, da smo isto. Evo, neka budemo isto! Nema države u sferi ruskog uticaja koja je slobodna i bogata, čije su institucije efikasne i transparentne, a ekonomija slobodna. Ruski ciljevi su u tom smislu veoma jasni. Naše dvije vlade ih samo saslužuju.

Javnost u Srbiji je zgađena odnosom lokalnih moćnika prema ženama 

Skandal sa podvođenjem maloljetnica, čiji je glavni akter Dragan Marković Palma, potresa srpsko društvo. Gradonačelnik Jagodine je u jednoj emisiji govorio što sve zna, što je protumačeno kao prijetnja. Kome Palma prijeti?

Samardžić: Opšti utisak je da on prijeti Vučiću raskrinkavanjem saobraćajnog incidenta u kojem je učestvovao neki Babić, funkcioner Vučićeve stranke, i kada je jedna žena izgubila život. Takođe, utisak je da je vlast nesreću pokušala da zataška tako što je Babićev vozač preuzeo odgovornost. Tu, izgleda, ima i galantnih detalja intimne prirode koje Palma zna i sada prijeti da će ih otkriti.

Javnost u Srbiji zgađena je odnosom funkcionera lokalne stranke, ali i Socijalističke partije Srbije – konkretno, Ivice Dačića – prema ženama, prema organizovanoj prostituciji, primitivizmu i varvarstvu. Bojim se da se taj sultanistički i maroderski orijentalizam dovoljno ne razumije. Njegovanje tzv. narodnih običaja i tradicije nema granice. U njihovoj osnovi je varvarstvo. Ta potreba za neobuzdanim slavljima, kad i muškarci vrte guzicama dok se žene penju po stolovima, znoje se, vrište, ljube, a onda tuku i siluju… Ne znam dokle će Vučić moći i htjeti da zataškava cijelu tu svinjariju, u kojoj je centralno mjesto zauzela najsistemskija od svih političkih organizacija.

Dačićev SPS?

Samardžić: Osnova, suština, početak i kraj varvarstva i zločinačkog poretka je Socijalistička partija Srbije. Palma je bio dio zločinačke organizacije sistemskog nasilnika, klasičnog policijskog saradnika Željka Ražnatovića Arkana, koji je sa Amfilohijem Radovićem osnovao litijaški pokret u Crnoj Gori. Arkan je preteča. U svemu ovome je suština uloge naših vlasti. I u Crnoj Gori i u Srbiji.