Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Pseudolingvistička naklapanja tivatskoga Fejsbuk kursadžije

Piše: Adnan Čirgić

Taman insan pomisli da je kolonijalistička lingvistika postavila donji prag poganluka, a nanovo ga iznenade junoše i prispjenci kojima je cilj da obore dotad postavljene rekorde. Crnogorska politička stvarnost osvježila je i jednome bivšemu profesoru Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, koji se potonjih neđelja odrije da se što više ambisa u jamu koju je sâm sebi iskopao.

Pseudolingvistička naklapanja tivatskoga Fejsbuk kursadžije

I potonju priliku da ga računaju barem u čeljad kad je već trajno propuštio šansu da se svrsta među ljude Miomir je Abović prokockao prihvatanjem uloge šegrta nove vlasti. Umjesto da ono što zna (a iz staroslovenske jezičke problematike nesumnjivo znavaše dosta) prenosi studentima i razmjenjuje na naučnim skupovima koje je FCJK dosad organizovao uz njegovo redovno odsustvo, Abović je odabrao da oko onoga o čemu ništa ne zna okupi kružok neznavenih na svome fejsbuk profilu. Konačno je našao teritoriju i družbu u kojoj se barem u nečemu ośeća dominantno. Da se zadržao na toj teritoriji, ne bih mu remetio mukotrpno stečenu pseudointelektualnu erekciju. No budući da je svoje naučne ekspertize objavio u nastavcima u poznatome naučnom glasilu „Radio Tivat“, dužan sam mu odgovor zbog konzumenata.

Kao što je prije nekoliko dana sa svoje fejsbuk katedre zakukao nad neprežaljenom sudbinom Tivta na čijoj se pjaci više ne ośeća bazd ribe i ne može ugaziti u svježe očišćena crijeva i drobove, tako više ne može ni bez šmeka lingvističke škole 90-ih iz koje je kao dobar đak potekao. Dobrome se đaku očito pobrkalo: lingvistiku razučio a ideologiju preučio. U skladu je s tom pobrkom i njegovo neđeljama najavljivano „raskrinkavanje“ autora Pravopisa crnogorskoga jezika „Čirge dr bez mr Adnana“, objavljeno u pomenutome naučnom glasilu „Radio Tivat“ u četiri nastavka. Uza sve njegovo naukovanje na desetak stranica s ciljem da oduševi poznate lingviste iz svoga fejsbuk kružoka, Abović je u poglavlju „Crnogorska ijekavica“ uspio pronaći cijele dvije greške. Jedna se tiče imenice predlog/prijedlog i glagola predlagati koji su se našli đe im nije mjesto, uz prijedlog prě. Druga se tiče očite greške u vezi s jotacijom i jednačenjem suglasnika po mjestu tvorbe. Da je očita, o njoj svjedoče primjeri koji je ilustruju.

Sve ostalo su jeftina prevarantska pseudonaukovanja bivšega filologa. Pa da se osvrnem na njih.
Nakon što je u uvodu osvrta nesebično podijelio svoje nemjereno standardološko znanje, Abović veli: „Valjalo bi napisati jednu prilično obimnu studiju da se prikažu i objasne svi promašaji ovog ‘Pravopisa’. U formatu novinske kolumne tako obimnu studiju ne bi, naravno, bilo moguće objaviti. Zato ćemo ovdje- da bismo argumentovali upravo navedenu tezu- analizirati samo jedno poglavlje ‘Pravopisa crnogorskog jezika’: poglavlje ‘Crnogorska (i)jekavica’.“ Izdanak, pa ako i zakržljali, škole kojoj je smetala crnogorska ijekavica kreće s utabana terena – prikazuje upravo crnogorsku ijekavicu. Abović zamjera što se u Pravopisu kaže da je u Crnoj Gori normativna samo (i)jekavica. Tom konstatacijom, smatra on, autor je Pravopisa sebi namakao omču oko vrata.

A da bi dokazao svoj demagoški postupak, koristi se primjerima tipa brijeg – bregovi, trijem – tremovi, zamjerajući što se u njima morfem ov definiše kao infiks iako je, veli, hrvatski lingvist Ivan Marković 2012. godine pokazao da to nijesu infiksi. Činjenicu da je Pravopis objavljen tri godine prije no Markovićeva knjiga na koju se autor u Pravopisu, eto, morao osvrnuti Abović relativizuje obmanom čitalaca da je ta izmjena morala biti unijeta u neko od novih izdanja Pravopisa. Čitaoci možda ne znaju ono što Abović zna i čime manipuliše – novih izdanja Pravopisa nije bilo. Da je Abovićeva opaska da je pogrešno crnogorski jezik smatrati ijekavskim zato što se u njemu javljaju oblici bregovi, tremovi i sl. prvorazredna naučna novina, tu mu se zbilja mora odati pošta! Što umjesto bregovi, tremovi predlaže brjegovi, trjemovi, čudeći se valjda kako su pomenuti „ekavizmi“ zalutali u crnogorski Pravopis, valjalo bi da to pravilo onda dosljedno primijeni kad ga apostoli angažuju da piše novi pravopis za koji se preporučuje. Po uspostavljenoj logici i „sistemnosti“ kojoj fejsbuk filolog stremi, gen. imenice vrijeme glasiće vrjemena, a stanovnica Srijema biće Srjemica. Ili ćemo možda nominativ vrijeme uskladiti s genitivom vremena, pa ga normirati kao vreme. Da se ne mučimo.

Naklapajući povodom glasovne promjene prelazak l u o, Abović veli da formulacija u Pravopisu: „Slogovi s jat-om ispred o (koje je nastalo od nekadašnjeg l) i ispred j umjesto ije/je imaju i. Npr. vidjeti (viđeti) : vidio (< vidjel); letjeti (lećeti) : letio (< letjel); smjeti : smio (< smjel); dio (< dijel); cio (< cijel); vijati (< vjejati); sijati (< sjejati)” – nepotpuna je „a samim tim i netačna“. Da bi bila tačna, veli da je trebalo dodati da je riječ o l na kraju sloga ili riječi te da je to promjena koja se zbila „negdje krajem XIV stoljeća“ (premda malo kasnije zamjera autoru Pravopisa što „dijahronijsku ravan jezika potpuno nepotrebno uvodi u normativni proces“). To veli da bi valjda oduševio svoju imaginarnu fejsbuk družinu koja možda ne zna da se to l u muškome rodu radnoga glagolskog pridjeva nalazi upravo na kraju riječi, pa bi taj neophodni dodatak koji preporučuje bio pleonastičan. No ako Abović zna za kakav slučaj đe se u muškome rodu radnog glagolskog pridjeva javlja što drugo umjesto o koje je nastalo od l, neka što prije poteče da objavi to saznanje u naučnim glasilima u kojima se inače javlja.

Svoju fejsbuk družbu biće Abović oduševio raskrinkavanjem „Čirge dr bez mr Adnana“ kad im je otkrio neoprostivu nedosljednost Pravopisa crnogorskoga jezika u kojemu se naspram pomenutih oblika vidio, letio, smio nalaze dubleti śeo/sjeo – sio, zreo – zrio, sreo – srio. Želeći time da ilustruje neznavenost autora Pravopisa i navodne skrivene ideološke motive njegove, Abović konzumente svoga teksta uskraćuje za informaciju da su ti isti oblici na isti način određeni u Pravopisu srpskohrvatskoga jezika i Pravopisu srpskoga jezika, čijim se rješenjima oduševljava (na svome fejsbuk profilu, naravno, jer mimo toga prostora nemojte ga tražiti). Pravopis srpskohrvatskoga jezika (str. 30) propisuje dublete: sio – sjeo, io – jeo, srio – sreo, vrio – vreo, zrio – zreo. Naravno, u svetu srpsku i srpskohrvatsku normu Abović ne dira.

Čudi se siroma’ Abović, ovoga puta mora mu se priznati iskreno čuđenje, kako to autor Pravopisa tvrdi da su u prošlosti crnogorskoga jezika bili frekventni oblici tipa prijelaz. A onda egzaktno zaključuje: „Tvrdnja da je u crnogorskim govorima kod imenicâ nekad bio dominantan oblik prije- potpuno je proizvoljna“, a malo dalje: „Jasno je da je teza autora ‘Pravopisa crnogorskog jezika’- kako je lik prije- nekad bio dominantan u crnogorskim govorima pa se, tobož, pod uticajem višedecenijske jezične norme atipične za Crnu Goru izgubio- apsolutno proizvoljna i, što je još gore, apsolutno netačna. (…) Dakle, lik pre- ovog prefiksa u Crnoj Gori rezultat je unutarnjeg razvoja jezika kojim se govori(lo) na teritoriji Crne Gore. Sem ako Crnogorcima iz druge polovine XIX i početka XX stoljeća putujući prodavci knjiga iz Srbije masovno- po popustu od 80%- nisu prodavali gramatike srpskog jezika štampane u Beogradu specijalno u cilju njihove de(i)jekavizacije.“ On veli ne zna da postoji studija koja bi potkrijepila stav autora Pravopisa da su oblici tipa prijelaz nekad bili obilježje crnogorskih govora. A kad on ne zna da takva studija postoji, onda ne treba sumnjati u to da takva studija ne postoji. Ne zna siromah Abović jer lekcijā o crnogorskim jezičkim i inim specifičnostima nije bilo u školi koju je pohađao, a priliku da se o tome informiše koristeći knjižni fond bogate biblioteke FCJK nije na vakat iskoristio. Duhovit kao ćuskija, demagoški naklapa o putujućim trgovcima iz Beograda koji su preko sniženih izdanja mijenjali jezik u Crnoj Gori.

Neće biti da su putujući trgovci izvršili uticaj na jezik u Crnoj Gori ali jesu nastavnici izvanjci, izvanjski udžbenici i izvanjska jezička i kulturna politika koja je Crnoj Gori namjenjivala status vječite provincije. To je ona jezička politika što je u temeljnome dokumentu srpskohrvatske jezičke norme, koja je jezik u Crnoj Gori tretirala kao subvarijantu srpskoga jezika, definisala da se naš zajednički književni jezik razvijao oko dva kulturna centra – Beograda i Zagreba. Produkt te politike provincijska je pamet našega fejsbuk junoše, bivšega filologa Abovića, koji očito ne zna da o crnogorskim govorima postoji bogata literatura, zahvaljujući kojoj se oni smatraju jednima od najbolje proučenih govora slovenskih jezika. To Abović ne zna, ali to njegovi studenti znaju. Zato mu ovih dana i dijele javne besplatne lekcije. E u toj literaturi mogao je Abović naći podatke na kojima autor Pravopisa bazira tvrdnje koje su njemu strane i nepoznate. Da čita recentnu montenegrističku literaturu umjesto što ga mati pred spavanje preslišava „Slovo o srpskom jeziku“ i „Srbi svi i svuda“, manje bi se čudio razuđenosti crnogorskih govora. Obuzet tim preslišavanjem nesuđeni jezički arbitar više ne zna ni ono što mu brucoši znaju, pa preporučujući kao jedino validne likove nisam, nisi i odašiljući nijesam, nijesi u prošlost, on siromah u tim likovima nalazi čak i nastavak si! Ni kraćega teksta ni više gramatičkih patenata! Žali bože što ga nije objavio u kakvome prestižnijem naučnom glasilu od onoga lokalnog tivatskog.

I da privodim kraju. Za javnost je i ovoliko dovoljno da shvati o čemu je riječ. A za našega tivatskog kvislinga i triput duže bilo bi uzalud. Budući da se na kraju svoga osvrta toplo preporučio za izradu novoga pravopisa apostolima rukofetišnoga mandatara, želimo mu dobro zdravlje i dug vijek jer ako mu je deset mladih godina trebalo da pročita pravopis o kojemu piše, koliko li će mu tek trebati da napiše svoju verziju pravopisa. Ovaj mu je potonji uradak u skladu s ona dva stiha iz crnogorske usmene književnosti: „Žali bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa“. A kad smo već kod toga, bilo bi neprilično od Arapa da se odazove na televizijski megdan na koji ga zaziva tivatska bula. Još bi nepriličnije bilo zagondžiju podśetiti na njegove suze pri potonjemu našem susretu, dok se još računao u čeljad. Druge nema no da mu priznam da njegovoj nauci nijesam vičan. Ipak, poslaću mu svileno povijesmo, da mi prede gaće i košulju.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve