Politika srljanja i frustracija odvela DF i Demokrate u propast

Piše: Balša Knežević

Velikosrpske partije u Crnoj Gori doživjele su potpunu propast i na predstojećim izborima zakazanim za 11. jun očekuje se i zvanična potvrda da je neočenička politika u Crnoj Gori počela rapidno da gubi podršku i polako klizi na margine društvenog života.

Neočetnički prvoborci iz Demokratskog fronta nedavno su ozvaničnili ono što se naslućivalo već duže vremena i neslavnim raspadom završili svoju misliju – kao političko-ekstremistička organizacija podržana od obavještajnih parareligijskih krugova iz Beograda, koja je dobila vlast 30. avgusta 2020. ali u njoj nikad nije uspjela aktivno da učestvuje.

Odlaskom iskompromitovanog Pokreta za promjene na čelu sa egzotičnim teoretičarem zavjere Nebojšom Medojevićem, ovaj savez vječitih gubitnika završio je svoju neslavnu karijeru. Medojević se naglo okrenuo nekoj sekularnoj i procrnogorskoj priči koju je forsirao na početku svoje političke karijere, odnosno što bi se u žargonu reklo – vratio se na fabrička podešavanja. Ali pitanje je da li će mu to omogućiti da na izborima 11. juna pređe cenzus koji je za njega, makar kako se sada čini, nemoguća misija.

Rajo, Milan i ekipa nastavili sa srbovanjem i kosovskom mitomanijom

Za razliku od Medojevića i njegovog potpuno izraubovanog Porketa za Promjene, Nova srpska demokratija (NSD) i Demokratska narodna partija (DNP) Andrije Raja Mandića i Milana Kneževića, nastavili su po starom. Ovi politički relikti velikosrpske politike koja polako ali sigurno izumire sa srpskim autokratom Aleksandrom Vučićem, nikako ne mogu da se otrgnu od neočetničke priče o kosovskom mitu, na račun koje i u ovom izbornom ciklusu žele da profitiraju kod sve manjeg procenta nacionalno isfrustriranih i izmanipulisanih crnogorskih Srba.

Kako izgleda bijedna i patetikom prožeta kampanja za izbore 11. juna u režiji posrnulih neočetnika iz NSD-a i DNP-a, najbolje smo mogli da posvjedočimo sinoć u Nikšiću, kada su ove ekstremističke partije predvođene Mandićem, Kneževićem i Markom Kovačevićem Šubarom se Trga Šaka Petrovića lelekali za ”svetom srBskom zemljom”.

Skup je podržala i svetosavska sekta, ali od visokih zvaničnika ove organizacije niko nije došao da govori u udarnom terminu, što navodi na zaključak da se i takozana SPC polako ograđuje od patetike kosovske mitomaije u režiji NSD-a i DNP-a. Uostalom, jedini je pokojni Amfilohije Radović djelom stao iza svojih riječi kada je u pitanju podrška Kosovu, i jedini je imao hrabrosti da boravi u toj državi i lično podržava srpski narod koji je nažalost, žrtva manipulacija Beograda na čelu sa psihotičnim autokratom Vučićem.

Vrhunac mitomanske pornografije uslijedio je kada je Mandić u izvještačenoj ekstazi uskliknuo da ”Kosovo ne samo da je srce Srbije već srce svakog čestitog i poštenog čovjeka u Crnoj Gori“. Dakle, neočetnički veteran srBske Crne Gore je implicirao da ostatak Crne Gore, koju čini minimum 85 posto građana koji ne podržavaju njihovu ekstremističku politiku, nije čestit i pošten. Ništa novo od ljudi koji su svoj radni angažman čitavog života gradili na sistemu da što više unovče izmišljenu srpsku ugroženost.

Ljaljo i Dritan – politički lišaji

Što reći za ostatak koliko toliko relevantnih veliksorpskih političkih činilaca na crnogorskoj političkoj sceni okupljenih oko ”mladih, a već propalih” diletanata Alekse Bečića i Dritana Abazovića.

Ovi neopjevani demagozi koji iza priče o evropskim integracijama i borbe protiv kriminala kriju svoju političku bezličnost i ameboidnost morali su da uđu u koaliciju da bi se uopšte nadali da će preći cenzus.

S obzirom na ljigavost i prevrtljivost koja ih je krasila posljednjih godina, pravo je čudo što ovaj bezlični miks velikosrpstva, klerikalizma, laži i isprazne demagogije uopšte može da računa na cenzus.

Ali, pošto politička scena u Crnoj Gori, kada je u pitanju kvalitet i kredibilitet trenutne ponude doživljava svoj istorijski minimum, onda možda i nije začuđujuće što ova odvratna koaliciona tvorevina može očekivati da opstane i nakon 11. juna.

Koalicija Bečića i Abazovića međutim, najviše podsjeća na simbiozu, neku vrstu političkog lišaja gdje su ova dva posrnula demagoška izbljuvka u stilu alge i gljive međusobno povezana u jedinstvenu zajednicu. To uostalom i jeste sudbina koalicije Ljalja i Dritana – da u najboljem slučaju budu lišaj na dupetu vladajuće koalicije koja će se formirati nakon izbora. Makar oni na to računaju.

Izgoreli u mržnji i frustraciji prema Đukanoviću

Ovo bi otprilike bio presjek stanja u nekad najjačim partijama sa velikosrpskim šmekom u Crnoj Gori, čiji će potencijal u narednih 10 dana i zvanično da se prelije u Pokret Evropa sad (PES). Za ovakvu sudbinu, osim svoje političke zatucanosti kod jednih i bezličnosti i fukarluka kod drugih, ove propadajuće političke strukture mogu da zahvale frustraciji i patološkoj mržnji koju su gajili prema doskorašnjem predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću.

Portal Aktuelno je još prije drugog kruga predsjedničkih izbora pisao da su Mandić, Bečić i posrnuli DF i Demokrate, ostavljeni od svojih nalogodavaca iz Beograda i SPC, kao i da podrškom Jakovu Milatoviću, koja proizilazi samo iz mržnje prema njegovom protivkandidatu Milu Đukanoviću, trasiraju put svojim partijama ka sigurnoj političkoj propasti.

Ipak, svi oni, kao i osramoćena veleizdajnička URA, po svemu sudeći spasiće se za sad od potpunog nestanka sa političke scene. Ali je propast u narednim godinama neminovna, jer su čitavu političku strategiju gradili na mržnji prema jednom čovjeku – Milu Đukanoviću i partiji koju je godinama predvodio.

Sve se svodi na ono što je Portal Aktuelno već pisao – da je Milatovićeva pobjeda na izborima označila početak kraja za DF i Demokrate, jer po inerciji Evropa sad će na parlamentarnim izborima koji dolaze odmah nakon predsjedničkih, uzeti veliko parče njihovih glasača.

DF se već raspao i na ovim izborima očekuje se da će biti sveden na marginalnu, naopaku, ekstremističku grupaciju Srba koji i dalje nasjedaju na fantazije o svojoj ugroženosti. Samim tim, eto spasa za Demokrate i URA koji će koalicijom izbjeći nestanak.

Na kraju treba konstatovati da su gore pomenuti djelatnici izgoreli u srljanju i frustracijama koje su dugo vremena bile gorivo za samoubilačku politiku. To je u stvari priča o partijama koje su godinama na političkoj sceni i koje su se žrtvovale podržavajući novonastali  populistički PES na predsjedničkim izborima, i to samo zbog mržnje prema jednom čovjeku.