Pješaci-samoubice pred mercedesom Krivokapićeve kćerke

Piše: Andrej Nikolaidis

Ne dešava se svaki dan da se zaputiš na proteste protiv premijera a završiš na haubi automobila premijerove kćerke.

Baš to se, međutim, desilo Branislavu Vukoviću.

Kolona vozila iz Nikšića krenula je na protest ispred Vlade Crne Gore u Podgorici. Policija ih je spriječila da tamo stignu. U znak protesta što ih policija sprječava da odu na protest, demonstranti su blokirali put Podgorica – Nikšić. Među njima je bio i Branislav Vuković.

Uvjeren da su protesti čak i u Crnoj Gori neupitno građansko pravo, čovjek je na praktičnu vježbu iz građanskog aktivizma poveo i dvanaestogodišnjeg unuka. Kao što je pred kamerama rekao, Vuković je dijete poveo uvjeren da će sve proteći mirno. „Da sam planirao bilo kakav incident, da li bih poveo unuka?“, pitao se u izjavi za novinare.

Unuk je, međutim, imao šta da vidi: spektakularnu demonstraciju funkcionerske bahatosti. Iz pravca Podgorice stigao je vladin crni mercedes čiji je vozač odlučio da se probije kroz okupljene građane, kao da su jato gusaka, pa pokosio tri pješaka, od kojih je jedan bio Branislav Vuković.

Spremni i baciti se pod mercedes

Mala digresija… Eh, što od čovjeka napravi malo vlasti. Prvi dan po stupanju na dužnost, Krivokapić i svi njegovi ministri na posao su stigli taksijem. Pozvali su kamere da snime njihov izliv skromnosti u zdrav mozak. Da se Krivokapić doslovce držao vlastite metafore o sebi kao Isusu a svojim ministrima kao, citiram, „apostolima“, u vladu bi dojahao na magarcu.

Već sutra, ali doslovce sutra, i ministri i premijer zasjeli su u službene limuzine. Koji mjesec kasnije, javnost je saznala da je Zdravko napredovao: na Cetinje je stigao u mercedesu S-klase. Koju sedmicu kasnije, na bizaran način saznali smo da se vladinim mercedesima vozika i Zdravkova kći.

U crnom vladinom mercedesu, koji je kao kegle u kuglani po asfaltu razbacao građane, vozila se, razumjeli ste, premijerova nasljednica.

Predsjednik skupštine Crne Gore Aleksa Bečić hitro je osudio radikalne ekstremiste koji su nasrnuli na haubu vozila u kojem se vozika kolegina sreća. Teoriji ekstremizma Bečić je tako dao vlastiti doprinos: zahvaljujući njemu sada znamo da postoje ne samo bombaši, nego i pješaci-samoubice. To su ljudi tako radikalizovani da su spremni baciti se pod vladin mercedes, samo da bi napakostili funkcioneru ili njegovom djetetu koje se, prestravljeno, izležava na zadnjem sjedištu luksuzne limuzine.

Oglasio se i Zdravko. Nije krio svoj bijes i prezir prema građanima koje je zgazio mercedes njegove kćeri. Zaprijetio je: „Kao otac, neću vam zaboraviti njene suze i strah. Kao premijer, neću vam dozvoliti divljaštvo i bezakonje! U zemlji će vladati red i zakon na koje niste navikli. Uskoro ćete to da vidite“.

‘Kako sam napao okrenut leđima?’

Snimci su, međutim, jasni: niko nije napao vozilo njegove kćeri, nego je to vozilo gazilo ljude, zbog čega su tri građanina Crne Gore, koji plaćaju tjelohranitelja i mercedes i Zdravku i njegovoj kćeri, završila u bolnici. Da stvar bude gora, mercedes je ljude udario u leđa. Kao što se zapitao građanin Vuković: „kako sam napao, okrenut leđima?“.

Ali, šta ćete, u interpretaciji predsjednika Skupštine i vlade Crne Gore goloruki građani su leđima nasrnuli na vladin mercedes. Nezadovoljan snimkom koji je kružio internetom, Zdravko je objavio novi, službeni, načinjen iz vozila. Snimak, dakako, prikazuje isto što i prethodni: niko ne napada mercedes, nego mercedes gazi građane. Čuje se i glas Zdravkove kćeri. Nema u tom glasu straha, još manje suza. Ali se jasno čuje kako dama vozaču naređuje da „zove Sergeja“.

Ko je Sergej? To vam je, da prostite, ministar policije. Koji, očito, naredbe prima ne samo od Zdravka, nego i od njegove familije. Ton je potom isključen – moguće zato što su vozač ili kći rekli nešto vulgarno i nedopustivo o ljudima koje gaze mercedesom?

Njegova kći je, saopštio je premijer, „štićeno lice“. No pitanje, očito, nije ko štiti nju, nego ko će građane zaštititi od nje? Sergej očito neće – i on je, naime, suprotno razumu i očima, saopštio kako su građani napali „štićeno lice“.

Tako smo u samo dva dana, povodom dvaju različitih protesta, vidjeli dva lica Zdravka Krivokapića. Kada su protestovali srpski nacionalisti zbog Zdravkove odluke da smijeni ministra Leposavića, noseći pritom transparete koji negiraju genocid u Srebrenici, Zdravko im se obratio dirljivim, suza-suzu-stiže pismom. Te „dragi moj narode“, te „ja na brdu stojim pa vidim bolje od vas pod brdom“, te „sad možda ne razumijete ali jednom ćete razumjeti“…

Poput Saddama Husseina

U patronizujućem, očinskom tonu koji u čovjeku koji drži do sebe mora izazvati psovku, Zdravko je branitelje genocida obavijestio da i on misli isto kao oni, ali to sad ne može saopštiti, nego će to učiniti kad oposli ono što ima po Crnoj Gori.

Kada su, međutim, na ulice izašli starci sa unucima, da se bune zbog izmjena zakona o državljanstvu i izbornih zakona kojima je Zdravko naumio izvršiti „meko“ etničko čišćenje – uvesti u državljanstvo tridesetak hiljada Srba iz okruženja, a iz državljanstva ispisati šezdesetak hiljada Bošnjaka i Albanaca rođenih u Crnoj Gori, tada nije bilo „dragi moj narode“… Nego je Zdravko – koji se građanima obraća isključivo kao „narodu“ – obećao osvetu zbog suza svoje kćeri. Moja je kći plakala zbog toga što vas je zgazila, to vam nikada neću oprostiti – poručio je Zdravko građanima.

Zdravko je zborio kako su njegovi politički uzori Helmut Kohl i Mahmoud Ahmedinejad. Ne znam…

Čovjek koji se vozi u S-klasi, na press konferenciji javnosti poručuje da ne želi biti diktator a mogao bi biti, a onda iznerviran prijeti građanima koje gazi mercedes u kojem zemljom jezdi njegova familija, mene više podsjeća na wanna be Saddama Husseina.