Niko razuman i dobronamjeran ne može osporavati pravo države Crne Gore da cjelokupnu sakralnu pravoslavnu baštinu zakonski vrati u vlasništvo. A ako onaj, koji je nepravedno prisvojio državno vlasništvo, pa biva zakonom prisiljen da ga vrati, drži da mu se čini golema nepravda, onda to ne spade u pravo ni u politiku, nego u političku patologiju ili kleptomansku manipulaciju, kaže za Vikend novine prof. dr Milenko Perović.
Dodaje da je neobično da se Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica stavlja u oficijelnu proceduru cijelih trinaest godina poslije referendumske obnove državne samostalnosti Crne Gore.
“Nije moguće dokučiti valjan politički razlog zašto entuzijazam suverenističke pobjede na referendumu nije iskorišćen da se ovaj zakon donese odmah poslije donošenja državnog Ustava. Zakonsko rješavanje statusa pravoslavnih vjerskih zajednica po svojim duhovnim, političkim i moralnim posljedicama u crnogorskom društvu po važnosti je dolazilo odmah po vrijednosti ustavne verifikacije crnogorske državne nezavisnosti. Po mom sudu, gledano sa stanovišta crnogorskog suverenizma, izgubljeno je dragocjenih trinaest godina”, kaže Perović.
Te godine je, dodaje, iskoristio Amfilohije Radović.
“Da agresivno, lukavo i vješto ukorijeni interese Srpske pravoslavne crkve i da joj u Crnoj Gori obezbijedi poziciju kakvu ona nikada prije nije imala. Od Crne Gore on je načinio golemu krstionicu”, poručuje Perović.
Perović smatra da bi trebalo razoriti smisao manipulantskog i mistifikatorskog mita o “dubokim podjelama u crnogorskom društvu”.
“Za ovaj se mit hvata dobar dio parlamentarne opozicije, kao i Srpska pravoslavna crkva, na svaki čin kojim se učvršćuje crnogorski suverenizam. Poteže ga i vladajuća struktura svaki put kad sračuna da joj trenutno nije politički probitačno ono što bi još više učvrstilo crnogorski suverenizam, crnogorsku državu i identitete.
Nije sporno da postoje različiti oblici podjela u crnogorskom društvu. A koje savremeno društvo nije podijeljeno? Jedini valjani kriterijum po kome se ima prosuđivati postojanje društvenih podjela je u tome da li one imaju potencijal da generiraju ozbiljnije društvene sukobe. Vrijeme je pokazalo da crnogorske podjele u referendumskom procesu i nakon njega kada je na duže staze rješavana politička sudbina Crne Gore i kada je ona napokon vratila izgubljenu državnost nemaju potencijal za izazivanje ozbiljnih društvenih sukoba.
Slijedom te logike, može se zaključiti da je još manje vjerovatno da bi činjenica da Crna Gora ovim zakonom u vlasništvo vraća uzurpiranu i nepravedno otetu sakralnu pravoslavnu baštinu mogla stvoriti potenciju ozbiljnih društvenih sukoba. Povlačenje zakona iz procedure imalo bi izuzetno štetne posljedice po cjelokupno društveno biće Crne Gore. Ono bi pokazalo da u Crnoj Gori postoji sila koja je jača od države”, poručuje on.
Poručuje da niko razuman i dobronamjeran ne može osporavati pravo države Crne Gore da cjelokupnu sakralnu pravoslavnu baštinu zakonski vrati u vlasništvo.
“Takvim vraćanjem sasvim izvjesno neće biti ugroženo bilo čije zakonski i pošteno stečeno pravo pošedovanja. Zakonski vraćeno vlasništvo država onda može, po jasno utvrđenim kriterijima, davati na korišćenje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi! Međutim, kada onaj koji je nepravedno prisvojio državno vlasništvo, pa biva zakonom prisiljen da ga vrati onome kome je izvorno pripadalo, drži da mu se čini golema nepravda, onda to ne spade u pravo ni u politiku, nego u političku patologiju ili kleptomansku manipulaciju”, smatra Perović.