Otvoreni Balkan ili alibi za „Malu-Veliku Srbiju“ i „Veliku Albaniju“

Piše: Ante Mirić (geopolitika.news)

Još početkom 2017. u uticajnom mediju Foreighn Affairs, u članku bivšeg britanskog diplomate Timothya Lessa, afirmisana je teza o mogućnosti promjene granica na Zapadnom Balkanu (ZB) „u cilju stabilizacije tamošnjih država“.

Sličnog je stava  bio i Dana Rohrabacher, američki političar blizak tadašnjem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji se, u pomenuto vrijeme, boraveći u Tirani, osvrnuo na nefunkcionalnost Makedonije, opaskom da je se zbog toga može podijeliti između Albanije, Bugarske i Srbije…

Nedavno je, dakle – nakon više godina, opet ponovljena ta ideja, ovaj put posredstvom slovenačkog premijera Janeza Janše, putem non-papera koji je zagovarao promjenu granica na Zapadnom Balkanu (ZB), u interesu Srbije i Albanije. (Podsjećamo – zbog šireg konteksta, da su se delegacije Srbije i Kosova, na čelu s Aleksandrom Vučićem i Avdullahom Hotiijem, u septembru 2020. susrele u  Washingtonu s predsjednikom Trumpom.)

Nadalje, kada s opisane, zakulisne platforme pogledamo prema posebnom dijelu tog višegodišnjeg projekta, dolazi se do njegove posljednje izvedenice – po imenu Otvoreni Balkan (trebalo bi se raditi o ekonomsko-političkoj integraciji područja ZB, po uzoru na EU), postaju nam vidljive sljedeće slike…

Dakle, uočava se novi pokušaj razvoja ideje uspostave Male-Velike Srbije, s time da je ovaj  put u tu priču „lukavo uvučena i naivna Albanija“, kroz ideju „Prirodne Albanije“, odnosno, Velike Albanije, pri čemu su glavni nosioci te zamisli predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i albanski premijer Edi Rama.

– Još dalje i konkretnije u razradi ovog projekta, tj. u epizodi koja se odnosi na Crnu Goru (CG), čini se da je veza, odnosno njihov „vezni igrač“ albanski Crnogorac i sarajevski student Dritan Abazović. Naime, on je – „blizak svima“, dakle, prosrpskom crnogorskom premijeru Zdravku Krivokapiću, beogradskim političkim krugovima, spomenutom albanskom vodstvu ali i određenim američkim centrima moći…

Političko stanje u Crnoj Gori ili kako Zapad „otvara vrata“ ruskom/srpskom uticaju na Zapadnom Balkanu

Andrej Nikolaidis, književnik i politički komentator iz CG, je za portal CDM, ovih dana – na godišnjicu uspostave prosrpske, klerikalne Vlade Zdravka Krivokapića, izjavio kako ovo svekoliko urušavanje crnogorske države ne bi bilo moguće da nije bilo „zelenog svjetla“ koje je Zapad dao sadašnjoj Vladi CG…

Slično je mišljenje za Pobjedu, iznio i hrvatski analitičar Davor Gjenero. Naglasio je da se one diplomate koje su učestvovale u formiranju vlasti u CG danas stide svoga angažmana i hine kao da tu nema njihove odgovornosti. Pri tome je, u prvom redu apostrofirao Trumpovu ambasadorku u Podgorici (koja je još uvijek na svom položaju), a koja je svojevremeno podržavala pokojnog mitropolita Amfilohija koji je de facto formirao sadašnju vladajuću koaliciju (s dominantno proruskim i velikosrpskim akterima) u Ostrogu – manastiru SPC-a, i to „samo sa ciljem smjene dotadašnje atlantističke i proevropske administracije Mila Đukanovića“!

Ujedno, Nikolaidis smatra da spomenuto proaktivno „uskakanje“ Rusije u tu rašomonsku igru na ZB, odnosno konkretnije uskakanje u crnogorsku Vladu, ne treba čuditi širu javnost. Naime, sve što Srbija i SPC čine na prostoru ZB zapravo je preslikani ruski model geostrateškog političkog ponašanja, ili, kao što je to kosovski premijer Albin Kurti nedavno sažeto izjavio:

„Srbija se na ZB ponaša kao Rusija u svom susjedstvu: CG pokušava pretvoriti u Ukrajinu, a RS/BiH u Bjelorusiju. Suštinski, Srbija ne priznaje državnost zemalja koje nisu članice EU – BiH, CG, Kosovo, čak i Sj. Makedoniju. Naprotiv: ove države smatra privremenim i svim svojim kapacitetima se angažira kako bi uništila njihovu državnost.“

Takođe, prema Andreju Nikolaidisu, jasno je da je RF umiješana u destabilizaciju Balkana i u uvlačenje CG u velikosrpsku orbitu, no ono što je ključno – je – zašto su tzv. naši zapadni saveznici to dozvolili, zašto su omogućili penetraciju ruskog uticaja u najmlađu i najslabiju NATO članicu“. Naime, bez te pasivnosti Zapada Vučićev manevarski i taktički prostor bio bi umnogome sužen…

Dakle, prema citiranom autoru, istinska opasnost za regiju leži u činjenici – da je EU odlučila regiji Zapadnog Balkana (ZB) zatvoriti vrata za članstvo“, pa su inicijative kakav je Otvoreni Balkan, a koji prikriveno uključuje velikodržavne zamisli kakva je Srpski svijet (Mala-velika Srbija) i Prirodna Albanija (Velika Albanija), postale moguće!

Otvoreni Balkan

Ideja Otvorenog Balkana prati ideju Srpskog svijeta, koji je nova verzija ideje Velike Srbije, a ova, opet, ideje Moljevićeve Homogene Srbije. Ovdje je posebno zanimljivo, po Nikolaidisu – sljedeće: „Ako sam dobro razumio Dritana Abazovića, ideja bi ‘bila bolje iskomunicirana’ na ZB-u da je Aleksandar Vulin, (Vučićeva lutka na koncu), izbjegao spominjanje Srpskog svijeta – što je tačno samo ako se pod boljom komunikacijom podrazumijeva mimikrija i laganje“.

Konkretnije, „Vučić, Rama i onomad Zoran Zaev, ovaj posljednji u ulozi korisnog idiota, promovisali su bizarni Mini Schengen, da bi ga potom preimenovali u Otvoreni Balkan – nudeći ga svijetu kao svoju veliku ‘međunarodnu inicijativu…, a ustvari riječ je o veliko-državlju presvučenom u ekonomiju i dobrosusjedstvo!“

Prema parafraziranom autoru, ovo su neki od problema tog prepakovanog projekta:

1. Ulazak u Otvoreni Balkan/Open Balkan znači “zbogom EU”, te završavanje u staroj balkanskoj krčmi ukrašenoj novim, svjetlećim neonskim natpisom na engleskom jeziku!?
2. Otvoreni Balkan je, formalno, kopija već postojećeg Berlinskog procesa – samo što tu „bofl-inicijativu“ ne vodi Berlin, nego Beograd i Tirana. To frazi “sa konja na magarca” daje posve novo značenje…
3. Otvoreni Balkan je preimenovani “Mali Schengen”, baš kao što je Srpski svijet preimenovana Velika Srbija, a Prirodna Albanija, pa… Velika Albanija. Govoreći onomad o Malom Schengenu, Vučić i Rama su saopštili da to nije nova Jugoslavija. To je istina. U pitanju je nešto mnogo gore od toga – replika Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preciznije: ono što pokušavaju napraviti, je ironizira Nikolaidis, Kraljevina Srba i Albanaca.

Autor je dodao i kako se pita – ko je Vučiću i Rami, kao i generalno Srbima i Albancima, do sada branio saradnju? Što im je bila prepreka saradnji i normalizaciji odnosa, ako ne njihovi nacionalizmi, koji sada trebaju biti nahranjeni Bosnom, Crnom Gorom i Makedonijom?

4. Ideja da će „ekonomska saradnja“ pacificirati balkanske nacionalizme je ujedno smrtno opasna i urnebesna u svom idiotizmu. Opasna je prije svega jer bi neminovni (ne tako daleki) raspad te zajednice značio novi rat.

„Uzgred… Reklo bi se kako su navedeni ciljevi „Otvorenog Balkana“ bili ostvareni još 1992. Tada je, naime, realizovana potpuna „prekogranična saradnja u sferi sigurnosti“ između Srbije i dijela BiH – danas mu je ime entitet Republika Srpska.

Kako izgleda ta saradnja imao se prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske topovske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo osigurano slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).“

Takođe, vezano za tu ideju treba istaći da ju je već pomenuti kosovski premijer Kurti odbio uprkos zagovaranjima/stavovima albanskog premijera Rame. Naime, izjavio je da  njihova država ne može prihvatiti Otvoren Balkan sve dok je Srbija zatvorena za Kosovo, dok ne prihvata njihove pasoše, identifikacijske dokumente, diplome, svjedočanstva i kosovske pečate.

Nastavivši, „Otvoreni Balkan više sliči na Balkan koji je otvoren za uticaje s istoka, posebno iz RF i Kine; otvoren za autokratiju, korupciju, ratne zločince… Sve suprotno evropskim vrijednostima demokratije i vladavine prava. Na neki način, s gledišta Srbije, Otvoreni Balkan podrazumijeva da ostale zemlje ZB-a ostanu otvorene prema RF i Kini i to na način na koji je to Srbija. Kosovo se protivi toj namjeri, insistirajući na tome da je Evropa naš kontinent, a EU naša sudbina.“

Zaključno je Nikolaidis poručio javnosti: „Nemojte stati iza lukavstva upakovanog u plemenito i progresivno, onog koje u ime boljeg sjutra traži baš vašu slobodu i krv.

Ujedno, autor se vjerovatno zbog zloslutnog zaključka nastojao opravdati javnosti sljedećim prisjećanjima: „Ja, recimo, u neprijateljskom aktu vidim neprijateljski akt, dok Dritan Abazović vidi pruženu ruku bližnjeg svoga. Meni kroz stan (u Sarajevu) prođe tenk JNA, Karadžićeva mi vojska granatama ubije nekoliko prijatelja a njegov snajperista prijateljevo dijete – i ja u tome vidim neprijateljski čin. Eto, takvo sam zlopamtilo. Tako malo povjerenja imam u topovnike i snajperiste, kao i ideologiju koja je navodila njihovu ruku.“

Projekcija pozicije RH u kontekstu Otvorenog Balkana

Republika Hrvatska se nalazi u procjepu između „savezničkih obaveza“ prema Republici Srbiji (pomaganje pri ulasku u NATO i EU) i recentnih aktivnosti Srbije – koje bi mogle biti štetne po hrvatske nacionalne interese.

Naime, razabire se da je Srbija načelno zainteresovana samo za EU, dok je za NATO zainteresovana samo u mjeri do koje joj on osigurava podršku za ostvarenje njenog strateškog nacionalnog cilja a to je uspostava Male-velike Srbije, pa makar se do nje došlo postupno –  kroz „Otvoreni Balkan“.

Konkretnije, mjesto mogućeg konflikta pri uspostavi Male-velike Srbije s hrvatskim nacionalnim interesom je područje F/BiH, odnosno svodilo bi se na  mogući sukob oko „hrvatskog pridobijanja tamošnjih Bošnjaka na anti-miloševićevskoj platformi“.

Naime, srpska se strana nakon izvršenog genocida, te učvršćivanja RS/BiH – „po širini i dubini“, strateški i postupno približava Bošnjacima, bilo direktno ili posredstvom Turske – i to, čini se, uglavnom „nudeći Bošnjacima savjete na štetu ‘trećih’“!

Ujedno, realno je za očekivati da radi i s „trećima“ – iskorištavajući njihovo neriješeno (hrvatsko) pitanje u BiH, a na osnovu iskustva iz „rata u ratu“, tj. bošnjačko-hrvatskog sukoba iz ratnih 90.-tih godina.

MOGUĆI ZAKLJUČAK

Nadajmo se da je projekat Otvorenog Balkana, samo jedan ostatak, tj. rezidua rusko-trumpove strateške politike na Zapadnom Balkanu.

Tome pozitivnom zaključku upravo ide u prilog američka diplomatska ofanziva koju predvodi Gabriel Escobar, posebni Bidenov izaslanik za ZB.

Naime, on ovih dana rješava sukob između Sj. Makedonije i Bugarske, s ciljem što skorijeg otvaranja pregovora Albanije i Sj. Makedonije za članstvo u EU, tako da će, izgleda, Nikolaidisove crne slutnje biti odagnane.

Dakle, čini se da Zapad upravo ispravlja rutu svoga – do sada pogrešno usmjerenog Trumpovog diplomatskog broda!

Naravno, možemo se konkretnije zapitati čemu taj indicirani, postupni američki zaokret od  ideje Otvorenog Balkana. Moguće, najbolji odgovor na to pitanje daje srpski pisac i novinar Tomislav Marković koji npr. stanje u Srbiji opisuje navodom da je „duh plemena (naroda) u agoniji…“, a slično je i u ostalim balkanskim državama.

Naime, odnosno primjera radi ISAC fond (Centar za međunarodne i sigurnosne poslove je nezavisna, neprofitna i nevladina organizacija koja se bavi političkim analizama), je nedavno objavio izvještaj „Indeks ranjivosti – Srbija“ u kojem je utvrđeno da su uticaji RF i Kine najviši u Srbiji, a u kontekstu 8 razmatranih država Srednje i JI Evrope. U tom smislu ne iznenađuje podatak da 82 odsto građana Srbije smatra Ruse za “tradicionalnu slavensku braću”, a 59 odsto misli da je Kina, pored RF, najvažniji strateški partner Srbiji. Takođe, ne iznenađuje ni tamošnji euroskepticizam, dakle, tek nešto više od polovine ispitanika (52 odsto) podržava pridruživanje Srbije EU, dok je 84 odsto ispitanika protivno pridruživanju Srbije NATO savezu.

Sve je to po Markoviću logično i ono je rezultat Vučićevog odustajanja od evropskih integracija i okretanja Kini i RF, odnosno „danonoćne bjesomučne antizapadne i proruske propagande koja rafalno gađa javnost već godinama iz svih mogućih medija“.

Naravno, zbog svega navedenoga (a i nenavedenoga), u smislu stanja u državama Zapadnog Balkana, izgleda da je Zapad (u prvom redu Bidenov SAD), shvatio da Otvoreni Balkan više nije opcija – jer vodi u novi rat!

Završno, opcija je – obećanje prijema i prijem svih balkanskih država u EU, uz pomoć/primjenu – Amerikancima omiljene metode – „štapa i šargarepe“!