Srijeda, 22 Septembra, 2021
Rubrika:

Nikolaidis: Šta je zajedničko Srebrenici i Obodu

Tradicionalna crnogorska patetika prelazi u kemp: to provincijalnoglumačko afektiranje, te lažljive zakletve na vjernost tekovinama 13. jula… Koje smo odavno pogazili

Piše Andrej Nikolaidis

Bliži se 13. jul i broj antifašista u Crnoj Gori, kako to već biva u danima pred rečeni datum, višestruko prevazilazi broj stanovnika. Nema toga ko nije antifašista, uključujući tu i četnikofilnog premijera. Čak i novoinstalirani mitropolit, koji je crkveno ime uzeo po fašističkom duhovniku, stoički sluša partizanske pjesme.

Tradicionalna crnogorska patetika prelazi u kemp: to provincijalnoglumačko afektiranje, te lažljive zakletve na vjernost tekovinama 13. jula… Koje smo odavno pogazili.

Stvari u Crnoj Gori odveć lako skliznu u nevoljnu komediju, u ono što je Lalić zvao „crnogorska komedija lišena humora“. Počnimo, stoga, vicom…

Znate li zašto se piramide nalaze u Egiptu? Zato što su bile preteške da ih prebace u Britanski muzej.

Ako nam nije jasno kakve veze ovaj vic ima sa antifašizmom, bojim se da najvažnije lekcije marksizma nismo tek zaboravili, nego ih nikada nismo naučili.

Londonski muzej, baš kao i Luvr, recimo, spektakularne su zbirke artefakata i umjetnina. Takođe su i Ali Babine pećine: mjesta gdje se čuva ukradeno blago. Spomenici su to britanskom i francuskom imperijalizmu.

A imperijalizam je, dragi moji, skupa s kapitalizmom, roditelj fašizma. Iz tog razloga je Maks Horkhajmer, čije je knjige u Jugoslaviji kao urednik potpisivao i Aleksa Buha, profesor sarajevskog Filozofskog koji će završiti kao tek još jedan u nizu Karadžićevih fašista, insistirao na tome da onaj ko nije spreman kritički govoriti o kapitalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

Ako se pitate gdje su kapitalizam i imperijalizam u našim fašizmima, nastalim pred i tokom disolucije socijalističke Jugoslavije, odgovor vam je pred očima: u tranziciji, u „velikoj Hrvatskoj“ i „velikoj Srbiji“. U tranziciji iz socijalizma u kapitalizam, u težnji za stvaranjem lokalnih, balkanskih imperija. Ovdašnji su se fašizmi na istorijsku scenu vratili sa kapitalizmom i demokratskom retorikom: u Bosni, koju je taj fašizam spalio, sve tri nacionalne, vladajuće stranke imale su demokratski prefiks: Stranka DEMOKRATSKE akcije, Srpska DEMOKRATSKA stranka i Hrvatska DEMOKRATSKA zajednica. Koga, stoga, može začuditi što su revizionistički napori za rehabilitaciju fašističke posluge u Crnoj Gori udesetostručeni upravo nakon „demokratskog osvježenja“ 30. avgusta prošle godine: kada kažu „demokratija“, oni misle „fašizam“.

No crnogorska je priča o povratku fašizma komplikovanija i počinje mnogo ranije. Počinje sa Antibirokratskom revolucijom. Koja je bila ozbiljan udarac tekovinama Narodno oslobodilačke revolucije: ili, preciznije, Narodno oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. A samim tim i 13. jula.

Antibirokratska revolucija zapravo je bila kontrarevolucija. AB kontrarevolucija značila je odbacivanje i koncepta „bratstva i jedinstva“ i socijalizma.  Imenovanje novog „komunističkog“ vođstva pratila je radikalna promjena retorike: klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Tokom sljedeće dvije godine društvom se neobuzdano širila fašizacija, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pokazalo se da je Benjamin opet bio u pravu: uspon fašizma svjedoči neuspjeloj revoluciji (u ovom slučaju lažnoj). Jugoslavenski ratovi i sankcije iskorišteni su kako bi ubrzali ono što je bila sama srž raspada Jugoslavije – tranziciju socijalizma u kapitalizam. Socio-ekonomski procesi u posljednjih četvrt stoljeća danas su ideološki retuširani i proglašeni ulaskom u doba parlamentarne demokratije, tranzicije, državne nezavisnosti i integracije u EU i NATO, no stvarne su posljedice nešto posve drugo: raširene fašističke sklonosti u društvu, rat, sve veća nezaposlenost, brisanje radničkih prava, privatizacija (jedan od eufemizama za pljačku), komercijalizacija zdravstva i školstva, bujanje nejednakosti, deindustrijalizacija i desekularizacija, koja je nakon izbora 30. avgusta ušla u terminalnu fazu.

Da li neko u Crnoj Gori danas zaista misli da je performativni antifašizam ovdašnje političke elite ozbiljna prepreka fašizmu? Naročito zato što je ta elita, sve navodno boreći se protiv fašizma, udarnički stvarala društvene preduslove za njegov razvoj. Da, njihov će nas performerski antifašizam spasiti baš kao što je performativni sekularizam DPS-a bio prepreka Amfilohijevoj klerikalnoj revoluciji koja je okončana na izborima prošle godine. Vranac klerikalizma je tu prepreku preskočio kao da je nema.

Vratimo se na 1989. Uvriježena „antifašistička“ mudrost kaže kako se fašizam rađa iz krize i siromaštva. To je tek djelimično tačno: fašizam jeste jedan od modela djelovanja kapitalizma u krizi. Ali primjer bivše Jugoslavije ozbiljan je test toj tezi. Naši fašizmi nisu se javili iz finansijske bijede, nego upravo u vremenu kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji: u vrijeme najviših plata. Jugoslovenski fašizmi nisu se javili iz krize i siromaštva, nego su nas u njih odveli – ravno u provaliju hiperinflacije i ekonomske propasti. Koja je, opet, itekako pomogla famoznu tranziciju, jer je „tranzicionim pobjednicima“ omogućila da u bescijenje kupuju ono što je fašizam iz kojeg je njihovo bogatstvo rođeno uništio.

Ona, tranzicija, otpočela je kada je izbio prvi rat i još je uvijek trajala kada su završili ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Tada se pretvorila u Četvrti jugoslavenski rat (sukob u Sloveniji ne računam) koji, iako neobjavljen, nije bio nimalo humaniji od ostalih: bio je to opšti rat protiv siromašnih. Traje, gle čuda, i danas, bez naznake da bi ikada mogla završiti.

Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji neodvojivi su djelovi jednog te istog procesa. O njegovom vojnom aspektu sudi Međunarodni kazneni sud za Jugoslaviju u Hagu, dok je onaj dio koji je povezan s tranzicijom čvrsto pod patronatom Europske banke, MMF-a i Evropske unije.

Fašizam iz kojega su nouveu riche i njihovo bogatstvo rođeni prirodno je zamijenila ideologija socijalnog darvinizma. A njega, socijalni darvinizam, duboko u biti obilježava nešto prirođeno fašističko. Sama predodžba o tome da cijeli život počiva na nadmetanju dovodi do predodžbe o tome da “pobjednik uzima sve”. Gubitnik ostaje bez moći i prava i ne dobija ništa – osim ako mu pobjednik nešto udijeli. Zaključak glasi da su gubitnici manje vrijedni, tačnije: bezvrijedni. Takvim razmišljanjem dolazimo do ideje prema kojoj se trebamo riješiti ljudskog balasta, što se još naziva i rezanjem troškova ili otpuštanjem viška radne snage. Tokom posljednjeg rata u Jugoslaviji, više je vojski došlo na istu fašističku zamisao kada je riječ o rješavanju ljudskog balasta: bilo je to etničko čišćenje, a u Bosni i genocid. Primijenjeni socijalni darvinizam u biti je bio nastavak rata drugim sredstvima.

Gdje smo sad? Na čelu zemalja nekadašnje Jugoslavije nalaze se vlade izabrane na “pravednim i demokratskim izborima”, no politički, ekonomski i društveni život tih zemalja nadziru Sjedinjene Države i Trojka. Uoči “punog članstva u prestižnome klubu”, kako to izaslanici EU objašnjavaju lokalnome stanovništvu posredstvom uslužnih a slobodnih medija, SAD i Trojka provode jedinstven društveni eksperiment dvostrukog čišćenja. S jedne strane provode se “antikorupcijske inicijative” s ciljem transformisanja našeg korumpiranog, tranzicijskog kapitalizma u navodno čisti, nekorumpirani zapadnjački kapitalizam. Međutim, to: nekorumpirani kapitalizam, žalim slučaj, ne postoji. S druge strane odvija se proces pomirenja i “suočavanja s ratnom prošlošću”. Ta inicijativa trebala bi normalizovati posljedice rata, dok antikorupcijska inicijativa nastoji normalizovati tranziciju (koja je, kao što smo već naveli, i sama posljedica rata). Treba li naglasiti da su oba oblika “čišćenja” strogo deklarativna i posve odvojena od pitanja istine i pravde?

Kako su, onda, ta dva deklarativna nastojanja prošla u praksi: ta borba za istinu o ratnoj prošlosti i borba protiv korupcije? Valja naglasiti da su oba nastojanja bila vrlo uspješna u ostvarenju temeljne nakane – da se uspostave promjene, nakon kojih će sve ostati isto, a to će onda značiti dovršetak procesa normalizacije.

Najbolji primjer za to upravo je Srebrenica. Kao što sve presude za genocid u tom gradu nisu izmijenile političku stvarnost, pa je Srebrenica dio RS-a, čija je vojska počinila genocid, tako i sve antikorupcijske inicijative koje nisu (a nisu) praćene oduzimanjem imovine i nacionalizacijom, neće promijeniti prostu činjenicu koja se narodski kaže ovako: ko je jamio, jamio. Posljedice tranzicije su stravične i njih neće zaliječiti nekoliko visokorangiranih političara-lopova koji će, nužno i posve pravedno, završiti na robiji.

Kada lokalno pravosuđe kazni naše lopove, onako kako je Hag kaznio naše ratne zločince, uslijediće još jedan poziv da se, svi zajedno, okrenemo budućnosti, jer sistem je, eto, popravljen i funkcioniše. Ela. Oni će i dalje biti bogati, vi ćete i dalje biti siromašni, a Srebreničani će i dalje biti mrtvi.

IzvorCDM

Najnovije

Kina se obavezuje da će prestati sa izgradnjom novih termoelektrana na ugalj u svijetu

Kina planira da prestane sa izgradnjom termoelektrana na ugalj u inostranstvu i pojača podršku siromašnijim zemljama u razvoju čiste energije, izjavio je kineski predsednik...

Studija: Odliv mozgova Zapadni Balkan košta 5,5 milijardi eura godišnje

Zapadni Balkan svake godine gubi više milijardi eUra zbog migracije mladih, pokazuju rezultati istraživanja Vestminsterske fondacije za demokratiju i Instituta za razvoj i inovacije. Studija...

Bečić od sjutra u Mađarskoj

Predsjednik Skupštine Crne Gore, Aleksa Bečić, učestvovaće na desetom sastanku predsjednika parlamenata Jugoistočne Evrope o proširenju EU, koji se održava u zgradi mađarskog parlamenta,...

Nikolić: Radulović postao ministar, pa se sjetio da je radio za nedemokratsku vladu

Kad je promijenjena vlast, a Đorđe Radulović postao ministar, sjetio se da je radio za nedemokratsku vladu, poručio je poslanik Demokratske parije socijalista (DPS),...

Duda s Đukanovićem: Poljska snažno uz Crnu Goru, sami rješavajte probleme

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sastao se u Njujorku sa predsjednikom Poljske Andžejom Dudom na marginama Generalne Skupštine UN-a. Predsjednik Poljske je izrazio zabrinutost...

Najčitanije

Povezano

Nikolaidis: Dritan, Zdravko i Bečić su DPS iz 1992.

Piše: Andrej Nikolaidis Jeste primijetili, ma znam da jeste, da su ovi novi isti, pljunuti DPS iz perioda 1991-1992? Jedni su na fašizaciji društva udarnički radili...

Mauzolej nećete ni taći

Piše: Andrej Nikolaidis Čim je na krilima Sjevernoatlantskog saveza ustoličen na Cetinju koje je Porfirijeva pretorijanska garda u uniformama crnogorske policije pretvorila u biblijsku „dolinu...

Nikolaidis: Srpski svet nije moguć bez amina međunarodne zajednice

Realizacija “srpskog sveta” u Crnoj Gori ne bi bila moguća da nije aminovana od međunarodne zajednice i “naših zapadnih prijatelja”, ocijenio je pisac i...

Nikolaidis: Za Crnu Goru pogubno da ostane van EU

Članstvo u Evropskoj uniji uprkos svim manama za Crnu Goru nema alternativu, ocijenio je pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis gostujući u emisiji “Aritmija” Gradske...

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve