Nikolaidis: Gorski vijenac u svemiru

Piše: Andrej Nikolaidis

Sjećate li se kada je, ni dva mjeseca nakon što je svijet gurnut u onaj prvi korona-karantin, objavljeno da je zatvorena najveća ozonska rupa? Za tih ni-dva-mjeseca spašene su, rečeno je, desetine hiljada ljudskih života koje bi odnijelo ekološko zagađenje koje bismo, da nismo zatvoreni u kuće, izazvali.

Ispada da smo mi, ljudi, najštetniji igrač na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru.

U monstruoznom filmu “Avatar”, jednom od najvećih bioskopskih hitova svih vremena, James Cameron razvija tu ideju. Ljudi su hrlili da pogledaju priču o tome kako ih (ratom) i zašto (jer uništavaju planet) treba istražiti. U kritici kapitalizma Cameron je dosljedan: kapitalizam, sa svojom brutalnom logikom eksploatacije, pohlepe i visokih indeksa, u opusu ovog reditelja direktni je put u neizbježnu propast. Podsjetimo: u Terminatoru, kapitalistička besramna pohlepa kriva je za to što su se mašine okrenule protiv ljudi i zavladale svijetom. U Tuđinima (premda se tu Cameron naslanja na originalnu Scottovu ideju iz prvog filma u serijalu), zla kompanija spremna je žrtvovati ne samo svoje ljude u dubokom svemiru, nego i sve ljude na Zemlji, želeći zarobiti Tuđine i umnožiti kapital eksploatišući ih u vojno-medicinske svrhe.

U Titanicu, par excellence kapitalistička (ujedno i muška – da, i Titanic je rediteljev obračun sa patrijarhatom) logika takmičenja, kome-je-veći-ko-će-brže, dovodi do potapanja „najvećeg i najsigurnijeg“ broda na svijetu. U „Avataru“, kapitalisti su spremni počiniti zločine nad urođenicima ne bi li se dokopali rudnog blaga na kojem leži njihova  naseobina. Kapitalistički zločin na Zemlji planetu je načinio mjestom nemogućim za život . Sada, kompanija je zločinačku logiku profita spremna primijeniti i na Pandoru, planetu koju naseljavaju Na’vi, vanzemaljska varijacija Indijanaca iz vestern filmova.

“Avatar” vam je, ukratko, kao “Gorski vijenac” u svemiru. Sa jedne strane imate tradicionalnu, organsku društvenu zajednicu – i kod Njegoša i kod Camerona jedinstvo te zajednice održava religija. Kod Njegoša je to pravoslavlje, kod Camerona New Age holizam: potpuno jedinstvo Na’vija, tehnologije i prirode. U oba slučaja, i u “Gorskom vijencu” i u “Avataru”, zajednici prijeti korupcija. U jednom slučaju nosilac korupcije je islam, u drugom kapitalizam. U oba slučaja, autor predlaže isto rješenje: “istragu Poturica”, odnosno “istragu kapitalista”.

Liberali, pak, uporno izbjegavaju antikapitalističko objašnjenje ekološke krize: oni insistiraju na tome da je ekološka kriza univerzalna – da smo svi, bez obzira na klasni položaj ili sistem u kojem živimo pogođeni njome, te se zajednički moramo boriti protiv nje. To je tek djelimično tačno: posljedice ekološke krize jesu univerzalne, ali je uzrok te krize partikularan.

Kapitalisti zagađuju, svi ispaštamo. Pozivi da pozitivno „ekološki intervenišemo“, sa druge strane, uvijek su koncipirani tako da se od nas, za spas Zemlje, ne traži nikakva osobita žrtva – tek usputne sitnice: da ne peremo hotelske peškire svaki dan, da koristimo sijalice i kompjutere koji troše manje energije… Niz malih religijskih rituala zbog kojih ćemo se osjećati bolje, manje zagađujuće. Poenta tih poziva je da možemo nastaviti živjeti i trošiti kao i do sada, a istovremeno pomoći Majci Zemlji.

Ne može. Stvar je prosta: ako želimo pomoći Zemlji, trebamo manje proizvoditi i manje kupovati, ukratko – živjeti siromašnije. Cinično: rješenje za ekološku krizu nije da se životni standard Afrikanaca podigne do nivoa našeg, nego da se naš spusti na nivo afričkog.

Umjesto promjene sistema, liberali predlažu „aktivizam“. Ali svaki ekološki aktivizam koji ostaje na nivou „održivog razvoja“ (to uvijek znači samo jedno: „održivi kapitalizam“) i kozmetičkih prepravki onoga što je dovelo do krize – lažan je. Ključ za ekološku krizu ne leži u ekologiji – ne leži u „podizanju ekološke svijesti“ , „ekološkoj edukaciji“ i ostalim „progresivnim“ konceptima čiju promociju kroz državno-NVO-kompanijsku mrežu finansiraju upravo najveći zagađivači. Suština ekološke krize je u tome da nam ne treba dalja „progresija“, nego regresija – ne treba nam edukacija, nego dobre kočnice. Ili katastrofa, poput smrtonosnog virusa – koji je za dva mjeseca u obnovi ekosistema postigao veće rezultate od decenija “edukacije” i “aktivizma”.

Ekološka kriza može se riješiti samo promjenom ekonomsko-političkog sistema: zamjenom kapitalističke proizvodno-potrošačke paradigme nekom lijevom? Ali nije li komunizam sovjetskog tipa sa svojom bjesomučnom industrijalizacijom po ekosistem bio jednako opasan kao i kapitalizam?

Promjena sistema – to je upravo ono o čemu se ne govori. A ne govori se jer za govor o tome nema finansijera – nema fondova za promociju te ideje, za to se ne aplicira i to se ne evaluira. Vlade će zasaditi hiljade kvadratnih kilometara šuma, ministri će kraj sadnica nabijenih u zemlju pjevušiti ekološke pjesme sa milionima djece naoružane lopatama, NVO će organizovati bezbrojne okrugle stolove na kojima će edukovati i obavještavati, samo da ne bismo konstatovali: sama priroda kapitalizma je ekscesivna, a svaki pokušaj da se ta ekscesivnost drži pod kontrolom i u ravnoteži uzaludan je.

Politika spašavanja planeta štedljivim sijalicama je, ne vjeruju li njeni promoteri u nju – cinična. Ili je, ako doista vjeruju – idiotska.

Takve stvari – pokušaji da se izvjesna propast zaustavi setom mjera koje nisu efikasne, ali, brate, nisu ni neugodne ni teške – dovode do ozbiljnih poremećaja u univerzumu.

Vladavina zla plaši me manje od vladavine idiotizma: borba protiv zla, naime, nije bez izgleda na uspjeh.