Piše: Nikola Gegaj
Manjinski narodi u Crnoj Gori uvijek su bili faktor stabilnosti i nikada u istoriji nijesu naudili državi, a to njihovo djelovanje potvrđuje se činjenicom da su bili uz Crnu Goru kad joj je bilo najteže. Svi znamo da su, kada se odlučivalo o obnavljanju crnogorske samobitnosti i nezavisnosti, oni plebiscitarno bili za Crnu Goru kao državu ravnopravnih građana i naroda i u istoriji je ostalo zapisano da su na referendumu 21. maja 2006. godine rekli DA nezavisnoj državi Crnoj Gori!
Povod za ovaj stav bio je, osim teške krize vladajuće većine, kriziranje trenutne ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić kada je u protestnoj šetnji pod sloganom „Ne damo fotelje“ sa izlivom bijesa izgovorila imena predstavnika svih naroda Crne Gore koji se ne izjašnjavaju nacionalno kao ona, i to u kontekstu tajnog temeljnog ugovora Države Crne Gore sa Crkvom Srbije.
Ministarkino izražavanje mržnje prema njima nije ništa drugo nego stav ove vlade, koju uglavnom čine ljudi iz Crne Gore i inostranstva, a otvoreno djeluju protiv građanske Crne Gore i njenog Ustava. Po mojim informacijama, nijedan član te vlade nije se njoj protivio u tome, naprotiv. Dakle, maske su pale u svakom smislu. Primjer je premijer Krivokapić koji, gostujući na TVCG, umjesto da osudi njene izgovorene riječi mržnje u obraćanju građanima, on to odobrava kao da je, navodno, ona izrazila ono što misli o pojedincima iz redova opozicionih parlamentaraca, a ne o manjinskim narodima. Njegove fraze su izlizane i lišene ozbiljnosti.
Ali, to nije sve. Pristalice baš tog premijera i njegovih pajtaša na besprizoran način uvrijedili su potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića i to u smislu njegove nacionalne pripadnosti, odnosno uvrede upućene prema cijelom albanskom narodu. Reakcija Vlade i djelova parlamentarne većine je – izostala.
Opet treba pomenuti da se manjinski narodi u Crnoj Gori neće osjećati sigurnim dok u Vladi njihove države sjedi osoba koja kao ministrica pokriva četiri veoma važna resora i koja je sebe nazivala ženom četnikom. U tom kontekstu, premijer djetinjasto izjavljuje na TV-u „da su oni više radili za dobro manjina u Crnoj Gori nego sve što je urađeno u prethodnom periodu“. Podsjećam ga da je u prethodnoj vladi bilo sedam ministara iz manjinskih naroda.
Suprotno njemu koji je stvorio stanje velike nesigurnosti za manjinske narode, moja partija, DPS, čak je i u najtežim vremenima sačuvala mir i sigurnost svih njenih građana, a i multietnički sklad i toleranciju, koje su najveće vrijednosti multietničke, multivjerske i multikulturne građanske Crne Gore. Dakle, siguran sam da će Demokratska partija socijalista, koja je u fazi osvježenja, i dalje biti lokomotiva razvoja Crne Gore u pravcu euro-integracija i realnog poboljšanja standarda života njenih građana.
To je primijećeno i cijenjeno i od stranih političara. Jednom prilikom, kada sam bio predsjednik opštine Tuzi, imao sam čast da u svom kabinetu razgovaram, zajedno sa svim šefovima odborničkih klubova, sa tadašnjim premijerom susjedne Albanije Salijem Berišom. On je, pored ostalog, izjavio da je Milo Đukanović arhitekta mira na Balkanu, što je za svaku pohvalu.
Važno je da podsjetimo da su manjinski narodi u Crnoj Gori uvijek bili faktor stabilnosti i nikada u istoriji nijesu naudili državi, a to njihovo djelovanje potvrđuje se činjenicom da su bili uz Crnu Goru kad joj je bilo najteže. Svi znamo da su, kada se odlučivalo o obnavljanju crnogorske samobitnosti i nezavisnosti, oni plebiscitarno bili za Crnu Goru kao državu ravnopravnih građana i naroda i u istoriji je ostalo zapisano da su na referendumu 21. maja 2006. godine rekli DA nezavisnoj državi Crnoj Gori!
Da li neko u ovoj vladi smatra da je to grijeh manjinskih naroda? Da li je grijeh da su i njihovi legitimni predstavnici, u koheziji sa svim građanima Crne Gore, radili od tada da se ojača Crna Gora kao nezavisna i međunarodno priznata i poštovana država. Ovi koji trenutno sjede u Vladi moraju da znaju, kako premijer tako i njegovi ministri, da nema Crne Gore bez njenih manjina. Demokratija u državi mjeri se i pravima i odnosom prema manjinskim narodima u njoj, pa usljed toga možemo reći da je sadašnja vlast dobila čistu jedinicu sa postoljem. Manjinski narodi i njihova kulturna baština, vjerska i ostala nasljeđa mogu biti i jesu samo bogatstvo koje ne smijemo koristiti za dnevnopolitičke potrebe, već ga sa pažnjom, tolerantnim odnosom i prije svega civilizacijskim metodama moramo stalno unapređivati. Crna Gora svjedoči o multietničkom bogatstvu njenog prostora, na kome su se u prošlosti hirovima istorijske sudbine smjenjivale, dodirivale, prožimale i sukobljavale različite civilizacije, ostavljajući nam materijalne tragove svoga postojanja.
Da se osvrnem i na još jednu čestu pojavu pristalica te većine, koji po gradovima naše države pjevaju „Kosovo je srce Srbije“. Neko sa strane, ko ne poznaje srž protesta u Crnoj Gori, bi rekao: kakve veze imaju Kosovo i protesti ovih pristalica vlasti protiv manjinske vlade? Da im bude jasno, treba im reći da se na tim protestima dešavaju čuda. Pojedini govornici za trenutno loše stanje u državi najviše okrivljuju premijera Krivokapića, iako je Vlada navodni organizator protesta.
Na koncu ću poručiti svima njima da će Crna Gora nastaviti put prema zapadnim vrijednostima i neće nikada biti 27. izborna jedinica susjedne države, a ni gubernija Kine ili Rusije. Život ide dalje, svi se mijenjamo. Neka budu ove naše promjene istinite i u korist države Crne Gore i njenih građana!