Piše: Majkl Brendan Dougherti
Ponekad vrijedi reći: bio sam u pravu.
Mala Crna Gora jedna je od najnovijih članica NATO-a. U trenutku kada se pridružila, Tramp je zbog toga dao neke omalovažavajuće i glupe primjedbe. I to je natjeralo mnoge ljude koji su predani NATO-u da ustanu i brane članstvo Crne Gore.
U to sam vrijeme rekao da mislim da je to greška. Moj argument je da Crna Gora nije dodala gotovo ništa opipljivo u Alijansu, osim obaveza. Ljudi tamo su bili previše podijeljeni oko pro-NATO, pro-EU kursa njihove tadašnje vlade. Ta je vlada, predvođena Demokratskom partijom socijalista, bila na vlasti decenijama i smatrala se korumpiranom.
Izborni rezultati su bili tijesni. Rusija je takođe imala veliki finansijski i kulturni uticaj u Crnoj Gori. Vjerske i istorijske veze između dvije nacije su ozbiljne.
Izbori su se opet dogodili, a desničarski Demokratski fronti, koji je proruski i prosrpski, vrlo vjerovatno će predvoditi koalicionu vladu.
I evo nesvjestice za našu spoljnopolitičku elitu.
Baš kao što sam tada spomenuo, NATO se koristio u nevojne svrhe, kao svojevrsna škola za obuku za neku državu koja bi se mogla učlaniti u Evropsku uniju. Pa, kako zapadni spoljnopolitički čelnici reaguju na ono što smatraju nepovoljnim (iako predvidljivim) izbornim rezultatom u Crnoj Gori?
Pogađate: sa paničnim zahtjevima za žurbom Crne Gore u Evropsku uniju kako bi se zaustavilo njeno „nazadovanje“.
Institucije zapadnoga saveza trebaju da prepoznaju da postoje ograničenja za njihov projekt. Razumna potraga za ograničenjima mogla je obuhvatati procjenu je li u Crnoj Gori postojala značajna (ili masivna) izborna baza za prorusku vladu.
(NAPOMENA: “National Review” je američki konzervativni magazin osnovan 1955. godine)