Piše: Miodrag Radović, šef kabineta Predsjednika Države
Od obilježavanja najvećeg praznika u savremenoj istoriji Cme Gore, Dana nezavisnosti, ostao sam zbunjen pokušavajući da shvatim neobičnu društveno političku realnost koja nas je snašla. Prva asocijacija mi je bila muka. Muka usljed nevjerice da smo u situaciji da se 15 godina nakon obnove crnogorske nezavisnosti mirnim putem, uz poštovanje najviših standarda, moramo sa novom izvršnom vlašću boriti za obilježavanje ovakvog praznika. Mada, veća je muka bila na onima koji su pokušali prisvojiti ovaj praznik, pokušavajući da oblate i sve one koji su doprinijeli da imamo priliku slaviti 21. maj 2006.
MUKA
Muka se vidjela na licu premijera. Ne znam je li mu mučnijeg dana dolazilo od ovog, kad je morao biti domaćin za praznik do kojeg je želio da ne dođe. Ali je zato cijeli govor posvetio unižavanju svih tekovina 21. maja, kao i onih koji su doveli do toga da ga mi danas s ponosom obilježavamo, za razliku od premijera i njegove „ekspertske” klike. Njegov transfer iz profesora koji brani crkvu i predstavlja umjerenost, u agresivnog mrzitelja sopstvene države i saučesnika njenim rušiteljima podsjeća na ono što se desilo Benitu Musoliniju kada je od jednog novinara, dotadašnjeg kritičara vlasti, posebno na pitanjima vanjske politike Italije, došao u priliku da tu politiku primjenjuje. Musolini je brzo shvatio kako vrlo malo zna, pa se okružio „ekspertima” poput sebe. Znamo teko se to završilo, a nadajmo se da crnogorski građani neće imati priliku da gledaju nešto slično sa postojećom Vladom, ali nažalost sličnosti koje su sasvim slučajne, prosječnom građaninu mogu izgledati zastrašujuće
BUKA
Biva lakša svaka muka, što je veća buka. To nije neka narodna krilatica, iako se na prvi pogled rimuje, nego nažalost asocijacija koja mi je pala na pamet slušajući izlaganja na obilježavanju Dana nezavisnosti, makar djelimično pokušavajući da ih razumijem od buke koju su stvarali sami govornici. Što bučnije, to patriotskije i demokratskije. Izgleda da je mnogo lakše podići buku, da se ne vidi svoja muka, a da poslije lakše padne svaka bruka. Tako naši vješti eksperti konstantno podižu buku, kako je prethodna vlast sve poharala, kako je ekonomija uništena, ugrožena egzistencija cijele države… i brojne druge stvari koje imaju za cilj da podrže tezu koju konstantno razvijaju o „sprženoj zemlji”.
Naravno, takvom bukom žele potisnuti uspjehe poput obnove nezavisnosti, očuvanja ekonomske politike u vremenu kad su njihovi politički istomišljenici iz Beograda nemilice štampali novac da finansiraju sulude građanske ratove, da potisnu sjećanje koliko je truda uloženo da se očuva mir i stabilnost zahvaljujući upravo brutalnim napadima njihovih saveznika iz tadašnje zajedničke države, da pri kriju činjenicu da smo od najmanje razvijene države bivše Jugoslavije postali najbrže rastuća ekonomija Zapadnog Balkana do godine pandemije 2020, da prikriju uspjeh učlanjenja u NATO i napredak na putu ka EU i mnoge druge .
Da ne bi neko moje riječi protumačio kao „desne” jer je sad najpopularnije svakog ko se otvoreno zalaže za vrijednosti 21. maja proglasiti desničarem, ja se radujem danu kada će i ovi što su nevoljno obilježili Dan nezavisnosti, prihvatiti njegove tekovine i kada će biti prevaziđene podjele koje su nametnuli upravo saučesnici sadašnje Vlade još devedesetih.
Bojim se da nijesmo blizu toga, a kako oni rade, podjela je sve dublja. Udaljavamo se od koncepta građanske države potrebne za 21. vijek i moderno evropsko društvo. Nova većina političke poene sakuplja krilaticom „zatekao sam haos”, a da tom nije napravila niti jedan konkretan korak. Nijesu doveli niti jednog investitora, nijesu započeli niti jedan put, raspisali tender, otvorili ambulantu, vodovod, obrazovnu jedinicu… što su s mnogo epskih momenata najavljivali u kampanji. Pri tom ne pominju da su zatekli dosta projekata koji su bili pri kraju.
BRUKA
Bruka nije samo u neznanju i neradu, nego i u nedostatku dostojanstva. Kakav kredibilitet može imati Vlada čiji premijer traži ostavku ministra zbog sramne izjave o Srebrenici, koji mu kaže „ne dam ostavku”, a pri tom najveći politički subjekt iz konstituenata Vlade baštini otvoreno iste ideje. Da li je dovoljno samo reći „moramo to prihvatiti samo da se ovi prošli ne vrate”, ma kakva cijena po državu i njen ugled bila plaćena? Da li je moguće da oni koji nijesu htjeli da sa prethodnom vlašću smjenjuju Leposavića, sada zamjeraju što im se ne pomogne u rješavanju njihovog problema u njihovom dvorištu? I zašto u jednoj ozbiljnoj državi takvo pitanje čeka toliko dugo na odlučivanje?
Odgovor je jasan, da se prvo namire dugovi iz kampanje prema subjektima koji su ih tu doveli pa će se poslije „lako raskrstiti”. I sam premijer umjesto da malo drži do sebe, najavljuje rekonstrukciju Vlade ako se predlog za razješenje Leposavića ne prihvati (kako se čudno piše ostavka).
Bruka se integritet države, odavanjem tajnih podataka saveznika, uništavanjem diplomatske mreže, slanjem specijalnih izaslanika u diplomatsku mrežu tako da ih sada ima više nego diplomata, tjeranjem stranih investitora brutalnim napadima na njihovu imovinu, slanjem slike u svijet da se ovdje radi o jednoj turbulentnoj i nestabilnoj državi.
Koliko je ova Vlada iskrena u tome da će dosljedno držati kontinuitet uspješne vanjske politike, dovoljno govori upravo kandidovanjem ambasadora kojima je jedina preporuka lojalnost drugim državama, pri tome tjerajući iz te iste mreže, sve ono što vrijedi i zna, kao što je urađeno i sa pregovaračkom strukturom za članstvo u EU, koja je nakon šest mjeseci rada Vlade desetkovana, bez ijednog održanog sastanka, bez ijednog imenovanja na upražnjena mjesta onih koji su ovaj proces do sada uspješno vodili, a koje je aktuelna vlast smijenila.
Naravno, drugačije mediokriteti koji su se godinama izležavali, prodavali maglu, ne bi mogli naći svoje mjesto pod suncem, tj. kad makneš iz jednačine one koji znaju, manje se vidi koliko ovi ne znaju. Ta bruka odgovara mnogima samo dok ostvaruju svoje ciljeve. Odgovara ne samo onima koji su nominalno protiv crnogorske suverenosti, već i onima koji pod sloganom „Bolje fon nego don” prave planove za uhljebljavanje svojih kolumnista i prijatelja u diplomatsku mrežu.
Nažalost, ti interesni krugovi zajedno sa stranim službama kroje politiku naše zemlje. Ono što zaboravljaju svi pomenuti, jeste da u Crnoj Gori građani imaju zavidan nivo informisanosti, intelekta i dobro pamćenje. Stoga, dobro raspoznaju kvalitete svih onih kojima je od Crne Gore muka, pa je zato tu česta buka, a pri tome nastaje kontinuirana bruka Od te bruke neće pobjeći i moraće živjeti i gledati nas u oči svi oni koji su nam ovakvu muku, buku i bruku nametnuli. A odgovor će dobiti kao onaj u broju prisutnih građana na Trgu nezavisnosti prilikom 21. maja. Vrijeme je za građansko osvješćenje da nam država ne bi tonula u dalje podjele, civilizacijski i ekonomski sunovrat.