Može li katastrofalno stvarna stvarnost biti stvarnija?

Osam političara iz Crne Gore u jednom je danu otišlo na poklonjenje patrijarhu Crkve Srbije Porfiriju i patrijarhu srpskog patrijarha, predsjedniku Aleksandru Vučiću.

U navodno privatnu posjetu, prvi je u Beograd odletio vicepremijer Dritan Abazović. Drugi put zaredom, Abazović u Crkvi Srbije sastavlja vladu nominalno sekularne države.

Da li je “privatni” susret sa patrijarhom Crkve Srbije vicepremijeru bio samo paravan za tajni sastanak sa čovjekom čiji je glavni politički cilj brisanje crnogorske države sa geografske karte, te krađa njene istorije, kulture i identiteta? Je li se, dakle, potpredsjednik Abazović u Beogradu zaista sastao i sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem? Ako jeste, zašto se ta informacija skriva? Najzad, o čemu su to razgovarali moguće budući gaulajter Crne Gore i predsjednik Aleksandar Vučić?

Tokom 20. vijeka, sve do pada Berlinskog zida, Moskva je kidnapovala partijske i državne čelnike zemalja kojima je prethodno ograničila suverenitete: srećnike je privodila u Kremlj, one manje srećne u Lubjanku!

Tokom posljednje decenije “poganog, najgadnijeg 20. vijeka, te ere hajke”, kako bi rekao Mihailo Lalić, Slobodan Milošević je Momira Bulatovića i drugove privodio u Beograd, u namjeri da od Crne Gore napravi 27. izbornu jedinicu Srbije.

„Šta vi to radite dole u Crnoj Gori?“, dreknuo je jednom Milošević na Predraga Bulatovića. Taj snimak javnog poniženja objavljen je na Miloševićevom RTS-u.

Čekamo momenat da politički i ideološki nasljednik Slobodana Miloševića, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, crnogorskim građanima pokaže sa kakvim je uživanjem zgazio male crnogorske Nerone i Napoleone.

„Istorija je užasna“, kaže Milan Kundera, veliki pisac i svjedok poniženja svoje zemlje, dodajući da “istorija često služi kao igralište za nezrelog Nerona, za nezrelog Bonapartu, za oduševljenu gomilu dječurlije, čije se ograničene strasti i uprošćene uloge preobražavaju u katastrofalno stvarnu stvarnost”.

Ima li Crna Gora pisca kadrog da opiše bijedu trenutka u kojem živimo? Može li katastrofalno stvarna stvarnost biti stvarnija? Reći će nam predsjednik Vučić.