MILAN ROĆEN, ČOVJEK ZA SVA VREMENA Zbog njega je posljednji Staljinov brk obrijan baš u Crnoj Gori

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Milana Roćena sam prvi put vidio u jesen 1997. godine u redakciji “Vijesti”. Zapravo, nijesam znao kako se zove brkati, ćutljivi čovjek koji je u naše prostorije dolazio oko 10 sati uveče, kada se prelama list i nešto brčkao oko naslova i opreme tekstova.

Budući da sam bio urednik unutrašnjo-političke redakcije tog lista, trebalo je da znam zbog čega naši tekstovi sve češće zanoće sa jednim, a osvanu sa posve drugim sadržajem, pa sam u kancelariji počeo ostajati duže. Te noći, kada sam ga treći put uzastopno zatekao u redakciji, pitao sam glavnog urednika Ljubišu Mitrovića “ko je brko”.

”Aaa, moram te upoznati sa njim. To je Milan Roćen, Milov savjetnik. On dođe ponekad da nam pomogne oko naslova”, objašnjavao mi je Ljubiša, nekoliko sedmica prije nego sam odlučio da zbog “demokratije” kakva se gajila u “Vijestima” i takvih ponoćnih urednika, zauvijek napustim taj “nezavisni” dnevnik.

Sjetio sam se da mi je tog čovjeka prvi put pomenula moja bivša prijateljica Vesna, čiji tata početkom 90-tih u Ministarstvu inostranih poslova nikako nije mogao da dođe do izražaja od “nekog tamo tipa koji se zove Roćen, koji se strašno dobro lakta”.

Bilo je to vrijeme kada je sa mjesta pomoćnika ministra inostranih poslova Crne Gore, 1992. godine odletio pravo u Moskvu i tamo ostao do 1997. Dakle, upoznao sam ga tek što se vratio iz majčice Rusije, gdje je, kažu odgojen navodno na ruskoj literaturi, imao neke probleme u vezi sa alarmnim sistemom robne kuće, ili radnje “Stokman”, iz kojih je njegova supruga Stana, pisali su mediji, iznijela neke predmete koje je zaboravila da plati. Nakon što se kod obezbjeđenja pozvala na diplomatski imunitet, proglašena je za personu non grata, pa je i Milan ubrzo nakon nje napustio Moskvu.

Ova epizoda sa suprugom vjerovatno ne bi zavrijedila ni dio pažnje poput one koju su joj poklonili srpski tabloidi, da to nije bio razlog zbog kojeg je Milan, par godina uoči referenduma o nezavisnosti Crne Gore, jedva dobio agreman da ponovo postane ambasador u Rusiji. Tada su se, navodno, potegle veze na najvišem mjestu jer, ko bi zaboga bolje predstavljao težnje da se obnovi crnogorska nezavisnost od Milana koji je u Rusiji čak i sa Šojguom (ruski ministar za vanredne situacije, kasnije ministar odbrane) bio na “per tu”.

Šojgu je, štaviše, u Rusiji uveliko viđen kao Putinov nasljednik. A Milan je i njega, a bogami i Sergeja Lavrova, u Crnu Goru mogao da dovede kad poželi.

Osoba bez emocija i ubjeđenja

To što je njegov povratak u Moskvu jedno vrijeme bio upitan, poslužilo je Roćenu da u naručenim novinarskim pitanjima (za to je zaista bio ekspert), sebe predstavi kao ljubitelja Zapada (Amerike), ali i čovjeka koji ima odlične kontakte na svim nivoima i u svim strukturama u Rusiji. Maltene, da ste njega pitali, ispalo bi da su Gorbačov i Buš upravo od njega dobili ideju da se 1989. godine sruši Berlinski zid.

Milan Roćen je, zapravo, bio nešto drugo. Nepopravljivi rusofil koji je, dok je govorio o evroatlantskim integracijama kao orjentaciji Crne Gore, maštao o ruskim ratnim lukama na Jadranu, a dok je ne odvajajući se od Mila Đukanovića sjedio u briselskoj centrali NATO-a, sanjao jaki i moćni Varšavski pakt kome on podnosi raport o slabostima Alijanse.

Tek, za upliv ruskog kapitala u prvim godinama nezavisnosti, bio je zaslužan upravo čovjek koji je tvrdio da “novac nema mirisa” – Milan Roćen. Bio je, kažu, posebno aktivan one bajkovite 2007. kada su u sklopu državnog projekta Rusije o izlasku na toplo more, braća Rusi kupovali za velike pare sve – od najluksuznijih primorskih palata do durmitorskih vukojebina. Ljutio se tada na one koji su gledali u zube ruskom novcu: “Umjesto da okrenemo priču u drugom smjeru pa da kažemo – Crna Gora je došla dotle da su kod nas počela da dolaze najpoznatija imena svjetskog biznisa i ljudi najpoznatiji u svjetskoj javnosti”.

Kada je 2008. baš on obznanio da je Crna Gora priznala Kosovo, vjerovatno se sjetio ruskog pisca i disidenta Solženjicina koji je u to vrijeme pisao pisma podrške Srbima na Kosovu. Biće da je Milan noćima prije te izjave preispitivao svoju ulogu u “rasparčavanju Srbije”. Činjenica da nije bio prepoznat kao čovjek od ubjeđenja, još manje od jakih emocija, išla mu je na ruku.

Ipak, za razliku od Solženjicina koji je razobličio sovjetski totalitarizam, Staljina, Oktobarsku revoluciju, gulage… i za to dobio Nobelovu nagradu, Milan sa Sovjetima i Rusijom nikada ne bi imao bilo kakvih problema, da ne bješe onih alarma na izlazima iz Robne kuće u Moskvi.

Ne sjećam se tačno koje godine je Milan obrijao brkove, ali sam bio potpuno siguran kako će se Jevremovo proročanstvo “da će posljednji Staljinov brk biti obrijan u Crnoj Gori”, ostvariti upravo zahvaljujući njemu.

Uslijedile su godine kada je Roćen obavljao izuzetno važne funkcije (šef diplomatije bio je od 2006. do 2012.) i na tečnom ruskom, zajedno sa prevodiocem, bio jedan od ključnih aktera hoda Crne Gore ka evroatlantskim integracijama. Da ne griješim dušu: kada su jezici u pitanju, znao je on prozboriti i engleski kao niko do tada. Ali, baš kao niko.

Penzija mu je, veli, jedini prihod

Jednom sam u holu Skupštine sjedio sa njim i Miomirom Mugošom. Pitali su me kako mi ide posao, a ja se požalio na nestabilnost ugovora koji imam sa Amerikancima. “Ne možeš ti nikad u Crnoj Gori biti bez posla”, samouvjereno mi je rekao. “Mislite li na neki posao od 300 eura ili na one kakve vi radite”, upitao sam ga pomalo bezobrazno. “A šta misliš ti, koliko mi imamo”, upitao me je drsko. Uz grohotan smijeh, ustao sam i napustio hol Skupštine.

Posljednji put smo se sreli u Vili Gorica. Pitao me je za radni staž, a kada sam mu rekao da ga i dalje nemam, “biranim riječima” je osuo po američkoj demokratiji. Tu smo se malo i zakačili, jer sam mu rekao da ipak ne objavljujem sve što znam o njemu. “A šta to znaš”, pitao me je nimalo ljubazno. Ja sam i tada znao za skoro sve njegove tajne poslove.

Baš kao što sam ovih dana čuo da je ispraćen iz Bemaxa i razvlašćen sa 17 miliona eura. Iako su mi dva izvora dala takvu informaciju, nijesam sklon da povjerujem da je u toj najjačoj crnogorskoj firmi imao baš toliku moć.

No, moć je, ipak, nesporno imao i još je ima kada su u pitanju mediji. Ništa se u Crnoj Gori, na medijskom planu nije moglo desiti, a da to nije prošlo kroz njegove šake. Roćen je, zapravo, neformalni, neprikosnoveni ministar informisanja u svim vladama Crne Gore od nezavisnosti, do danas. Da, dobro ste pročitali: do danas.

Duboko involviran u medijski život Crne Gore, on je taj koji određuje ko može raditi u Javnom servisu, koga staviti na crnu listu, kojem portalu dati novac, a koji ugasiti. Manir mu je, kažu, da bolje čašćava neprijateljske medije. Pa, tako, radije će dati veliki stimulans nekom glasilu DF-a, nego što će nagraditi neki posve crnogorski medij. Čak ni nakon prošlogodišnjeg poraza na izborima, nije izgubio tu moć. Štaviše, njegov uticaj seže čak i do današnjeg Javnog servisa, iako više nije predstavnik vlasti.

Ipak, da više nije pod zaštitom moćne firme, dokaz je i tekst iz Vijesti od prije nekoliko dana, gdje se o njemu piše kao o “eksternom saradniku  crnogorskog predsjednika koji ne prima naknadu za svoje usluge, dok troškove njegovih putovanja snosi Služba predsjednika”.

Iako umirovljenik od 2016. godine, sa penzijom od 627 eura, što je, kako je naveo, njegov jedini prihod, Roćen je jednako aktivan baš kao i u godinama dok mu je tekao radni staž. Nije mu došla glave ni afera “Listing” iz 2011. godine, ni tajno snimljeni telefonski razgovori objavljeni 2019. godine, ni opis novinara Javnog servisa koje je uporedio sa “govedima iz njegovog sela Rasove”.

Ukoliko mediji bliski novoj vladajućoj većini nastave da se prema njemu odnose kao Vijesti u broju od 23.10., biće to pouzdan znak da mu je oduzet ključ od kase iz koje je do skoro obezbjeđivao svoj i mir svojih poslovnih saradnika.

A ako se zaista pokaže tačnim da je razvlašćen u firmi koja mu je obezbjeđivala neviđenu moć i uticaj, biće to najava da se i njegova politička misija bliži kraju. Na radost mnogih koji su ga u godinama iza nas posmatrali kao kralja negativne selekcije kadra i nakaradnog poimanja uloge medija. Ali i veoma opasnog igrača u mutnim vodama sumnjivih poslova sakrivenih iza tuđih identiteta.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta