Crna Gora se nedavnim usvajanjem Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici svrstala u red najcivilizovanijih država, ocijenio je u intervjuu za Gradski portal nekadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. On je kazao da je taj Zakon morao biti donesen.
“Genocid u Srebrenici najveći je zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata i mora se kazniti onaj tko ne priznaje to što je utvrđeno na sudu u Hagu. Donošenje zakona je ispravan potez, koji je Crnu Goru svrstao u red najciviliziranijih zemalja”, kaže Mesić.
Očekujete li da slična rezolucija bude usvojena u hrvatskom Saboru?
Mesić: Očekujem. To je trebalo davno napraviti. Pojedinci osuđuju takvu ideju i na raznim skupovima nipodaštavaju genocid. To treba kroz određeni zakon regulirati, zaustaviti u svakoj primisli, kako ljudi ne bi potcjenjivali žrtve i onošto se dogodilo u Srebrenici. Taj užasan zločin je stvaran i tko to ne priznaje treba ga sankcionirati.
Iako se u Rezoluciji i uzakonu jasno kaže da nema genocidnih naroda i da je odgovornost na pojedincima, prosrpske stranke u Crnoj Gori, kao i vladajuća većina u Srbiji, tvrde da se tim dokumentom srpski narod proglašava genocidnim. Što je cilj ovakvog tumačenja?
Mesić: Nema to nikakve veze sa srpskim narodom. Bila je toodluka jednog režima i oni koji su bili odgovorni u tom režimu moraju snositi posljedice. Sasvim je jasno na koga se zakon odnosi. Narod nije kriv – krivi su oni koji su davali zapovijesti. Dati zapovijest da se likvidira nekoliko tisuća ljudi, za to treba odgovarati i snositi posljedice. Nijesu to nekakvi glupi pojedinci kojima je palo na pamet da po malo ubijaju. Ne, tu je kriv netko tko je dao nalog, kriv je režim i za to se optužuje, a ne narod. Ali oni koji su krivi najradije bi to odmah prebacili na narod.
Zakon kaže da nema kolektivne krivice, već da su pojedinci krivi.
Mesić: Gledajte, ne treba navesti veći zločin od onoga što je Njemačka radila u Drugom svjetskom ratu, što su radile SS brigade, Vermaht – to je strašni zločin. Ali ne odgovara za to njemački narod, odgovara režim i onikoju su to zapovijedali. Međutim, Njemačka je shvatila da je iza Hitlera išla i na kraju prihvatila njegovu politiku, ali je uistinu doživjela katarzu. Danas prednjači i u evropeizaciji i demokratizaciji. Tome je doprinijelo njihovo priznanje da su bili odgovorni jer su išli za idejama koje se nijesu mogle ostvariti, a koje su iza sebe ostavile milijune žrtava. Njemci su toga svijesni i kod njih se nigdje ne pokušava opravdati zločin Hitlerovog režima.
I Crnu Goru pokušavaju da vrate u devedesete. Možemo li reći da je ,,srpski svet” moderna verzija projekta ,,Velika Srbija”?
Mesić: “Srpskisvet” je vraćanje napolitiku Slobodana Miloševića. Milosević je varao javnost da se bori za Jugoslaviju, što mu je polazilo za rukom budući da je mnogo ljudi bilo sentimentalno prema toj zemlji.
Devedesetih sam bio u Beogradu i mogu svjedočiti da Milošević nikada nije rekao da se bori za ,,Veliku Srbiju”. Ipak, Srbima je slao jasne poruke.
Kakve poruke?
Mesić: “Živjeli ste u jednoj državi, živjećete u jednoj državi”, govorio je često.
Pod time je podrazumijevao da se donese miraz u teritorijima.
“Srpsko je bilo 63 procenta BIH. To je srpsko i tako mora ostati”, rekao mi je jednom Borisav Jović.
Drugim riječima, oni su htjeli tuđi teritorij kako bi opravdali ujedinjenje Srba, a to jednostavno ne ide. Dakle, vraćanje na ,,srpski svet”predstavlja zavaravanje domaće i inostrane javnosti.
Beograd se danas otvoreno miješa u unutrašnja pitanja Crne Gore. Može li Srbija, trideset godina nakon početka ratova u Jugoslaviji, drugim sredstvima realizovati ono što nije mogla devedesetih?
Mesić: Milošević je bio uvjeren da će pomoću Jugoslovenske narodne armije ostvariti svoje političke ciljeve. Usprkos ogromnim žrtvama, to se nije desilo. Netko tko želi ostvariti Miloševićevu politiku sada ne ide na ovako brutalan način, nego traži pomoć SPCi vjere. A crkva bi se trebala iz toga izuzeti, jer ima svoje poslove i neka se time bavi, a ne krojenjem granica i akcijama koje bi zadirale u državnu politiku.
Na evropskom putu u pristupnim pregovorima Srbije i Crne Gore primjenjivaće se nova metodologija. Mogu li se ove dvije zemlje tretirati na isti način, s obzirom na to da je Crna Gora na evropskom putu neuporedivo više napredovala od Srbije?
Mesić: Crna Gora bi morala biti primjer Srbiji kako se može upornim radom ostvarivati standard i izvršavati uvjeti. Samo tako se bržim koracima ide u evroatlanske integracije. Crna Gora u integracijama može biti primjer mnogima, ne samo Srbiji.
Danas kada posmatram Srbiju, gledam i Hrvatsku i sve što projekciramo na BIH.
U kojem smislu?
Mesić: Srbiji ističu da su oni za cjelovitu i jedinstvenu BIH, iakou svemu podržavaju Milorada Dodika, koji tu zemljune priznaje. U Hrvatskoj imate nešto slično: oficijalan stav je da suza jedinstvenu BIH, sa tri suverena naroda i sve onošto tinarodi prihvati; istodobno, usvemu priznaju Dragana Čovića, koji zajedno sa Dodikom razara BiH.
U politici se mora biti do kraja određen i jasan. Kao predsjednik Hrvatske, Hrvatima u BiH sam poručio da je njihova domovina BiH, njihov glavni grad Sarajevo, a da svoju politiku kreiraju u dogovoru sa druga dva naroda. U redu je da Hrvatska pomaže Hrvatima. Međutim, ne vodi se bosanska politika u Zagrebu, nego u BIH. Isto vrijedi i za Srbe ukoliko doista želimo mir na našim prostorima.
Što je sa Dejtonskim sporazumom? Moželi se sprovesti ili je izgubio smisao?
Mesić: Neki očito ne razumiju Dejton, kojije namjerno napravljen baš ovako kako je napravljen. Naime, jedno je zakon o izboru svih skupština na svim nivoima vlasti u BIH, a drugo izbor predsjedništva, štoje koncipirano Dejtonskim sporazumom iugrađeno u Ustav BIH. Kakoje odlučeno – iz hrvatskog korpusa bira se jedan iz federacije BIH, ali za njega glasaju i Hrvati i Srbi, nacionalne manjine i Bošnjaci. Isti princip se primjenjuje na bošnjački korpus, kao i srpski gdje se iz RS bira jedan koji će biti predstavnik. Ali, štosu ta tri koja se izaberu? Oni su predstavnici BIH. To mnogi pravnici ne mogu shvatiti. Oni ne predstavljaju zasebno Hrvate, Srbe ili Bošnjake, već njih troje zajedno predstavljaju BIH. To je htio naglasiti Dejtonski sporazum.
Kada Dodika zovu u Beograd, kažu da je on predstavnik Srba. Dodik nije nikakav predstavnik Srba – on jedino predsjedništva BiH. S druge strane, Hrvati opet kažu da ne priznaju Željka Komšića, a dapriznaju Dragana Čovića. Tu se nema šta priznati ili ne priznati.
Zašto Željko Komšić toliko smeta Zagrebu?
Mesić: Komšić nije bio u HVO-u, bio je u Armiji BiH. Uvijek se osjećao Hrvatom i izabran je iz hrvatskog korpusa. Ovo bi prije svega morali razumjeti pravnici, a onda političari.
Kao članica EU i NATO, da li je Hrvatska u dovoljnoj mjeri uticala na stabilnost regiona?
Mesić: Hrvatska je ulaskom u EU ušla u zadnji vlak. Šteta što je taj vlak zaustavljen.
U samoj EU nema dovoljno signala da se Evropa mora udružiti, jer samo udužena može biti dostojan igrač sa drugim velikim silama. Ukoliko težimo ka tome, trebamo se drugačije postaviti i razvijati evropejstvo. Na jednoj strani imate patriotizam koji je u svojoj suštini u redu. Neko može biti manje, neko više patriot, ali ne smijemo biti nacionalist ili šovinist. Iz tih razloga, institucije moraju poraditi na ovom milenijskom zadatku, jer će samo udružena Evropa isključiti rat kao političko sredstvo i time će postati veliki i gospodarski igrač.
Koliko se promijenila politička scena u Hrvatskoj od kada aktivno ne učestvujete u političkom životu?
Mesić: Promjenilo se dosta toga. Nažalost, u Hrvatskoj se pojavljuju nostalgičari sprampolitikekoju je vodio Tuđman zajedno sa Miloševićem. Teško im je priznati da su dogovori iz 1991. u stvari bili igre bez granica. Zadiralo se u teritorij BIH, koju nitko ništa nije pitao. Vrijeme je da se prekine sa maštarijama o promjeni granica. Granice bi trebalo otvarati, a ne mijenjati ih.
[…] Aktuelno […]