“Problem je u tome što imamo okolnost da politika nacionalizma kojom se otvoreno ušlo u tranziciju iz socijalizma u postsocijalizam, u postsocijalističku stvarnost, nikako da se zaustavi”. kaže Janko Ljumović.
Intervju Janka Ljumovića za Buku prenosimo itegralno:
Janko Ljumović je vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju i član Savjeta Građanske inicijative 21. maj. Nastavnički angažman imao je i na Fakultetu likovnih umjetnosti i Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Od 2016. do 2017. ministar kulture u Vladi Crne Gore. Bio je direktor Crnogorskog narodnog pozorišta od 2008. do 2015.
Izvještavajući o događajima u Crnoj Gori prošlog vikenda, veliki broj regionalnih medija, analitičara i političara sukobe oko ustoličenja Joanikija Mićovića na mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinjskom manastiru interpretirao je kroz prizmu sukoba pristalica nezavisnosti Crne Gore i onih koji bi tu državu vidjeli kao dio srpskog svijeta. Je li problem uistinu tako jednoznačan, ili je mnogo složeniji i seže još u 1918. godinu?
-Srpski svet naravno nije od juče, to je drugo ime za iskaze srpske politike koja je u različitim periodima poništavala drugost i druge, planirala i usmjeravala državne projekte, stvarala ih i rušila. Veliku Jugoslaviju, jednu i drugu, ali ne zaboravimo i treću, tzv. krnju iz devedesetih godina, Saveznu republiku Jugoslaviju. U nastanaku prve Jugoslavije, obilježenom idejom Jugoslovenstva tokom XIX vijeka itekako je svoj udio imala i crnogorska politička i kulturna elita toga vremena. Ujedinjenje se desilo poniženjem Crne Gore kao države direktnom silom srpske vojske i srpske politike koja je poništila sve atribute Crnogorstva.
Samo kroz čin detronizacije dinastije Petrović Njegoš, egzil i sudbine mnogobrojnih Crnogoraca koji su se unutar Crne Gore i u inostrantsvu pobunili i borili protiv toga možemo pratiti početak te velike istorijske traume koja traje do današnjeg dana. Traje, jer nije kroz politiku i kulturu sjećanja kao i mnoge druge priče sa ovih naših prostora ispričana, onako kako su to neki drugi narodi jedni drugima ispričali. Od 1918. godine traje priča zelenaša i bjelaša, federalista i ujedinitelja, kasnije partizana i četnika. Razumijevanje te traume i istinskog suočavanja sa prošlošću kada se jednog dana desi pacifikovaće tu priču i omogućiće život u duhu savremenosti a to znači život u građanskoj i sekularnoj državi.
Bitan dio traume odnosno element nacionalnog i kulturnog identiteta bio je i ostao pitanje Crnogorske pravoslavne crkve, koja je bila ukinuta u Kraljevini SHS. Ukinuto je u konačnom bilo i samo ime Crna Gora. U Kraljevini Jugoslaviji od 1918. godine pa do Drugog svjetskog rata naziv Crna Gora ne postoji ni administrativno. To je bila Zetska banovina. Ustanak 13. jula 1941. godine je povratio ime Crnoj Gori.
Je li ovo ustoličenje bilo vjersko, ili identitetsko i političko pitanje, jer nakon 30. avgustra i pobjede prosrpskih stranki na izborima u Crnoj Gori, sada je na mjestu mitropolita crnogorsko-primorskog ustoličen čovjek koji je izabran u Beogradu na saboru, a ne u Crnoj Gori?
-Beograd je logična adresa tog izbora, jer govorimo o Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sjedište ima u Beogradu. Sprega između politike i crkve koja je na djelu suštinski obesmišljava sekularni karakter moderne države, a posebno je opasno što SPC u Crnoj Gori već dugo vremena djeluje izvan svih standarda koji bi bio poželjan ne samo u cilju odvojenosti crkve od države, već i u svim onim važnim pitanjima poput kulturne baštine čiji su važan dio upravo sakralna dobra.
Ključni problem između SPC i države Crne Gore je činjenica da SPC ne priznaje crnogorsku naciju, a kada je to tako naravno da neće priznati ni sve ključne elemente crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta, jezik i crkvu prije svega. Neko će reći pa eto priznaje barem državu, ali se postavlja pitanje karaktera te države koju SPC želi priznati. Priznaje samo srpsku Crnu Goru, a Crna Gora koja je obnovila svoju državnost 2006. godine to nikako nije i ne može biti.
Njen građanski i multikulturni karakter je jedini garant da se unutar nje uspješno gradi i razvija i srpski identitet, ali ne na uštrb drugih, prije svega crnogorskog uz ostale identitete važne za Crnu Goru, bošnjačkog, albanskog i hrvatskog identiteta.
Kako vama u Crnoj Gori izgleda tendencija pojedinih političara iz RS-a i regiona koji pokušavaju iskoristiti osinju košnicu i skrenuti pažnju na sebe i vlastitu ugroženost (Nebojša Vukanović, Draško Stanivuković)?
-Ko o čemu nacionalisti o ugroženosti. Briselska floskula ali i standard za politiku proširenja je dobrosusjedska saradnja. Koliko je ona kvalitetna najbolje pokazuju govori pojedinih aktera koji bolje znaju susjede nego oni sami sebe, toliko dobro da susjedima kažu da su izmišljena nacija. Balkanski mitomanski dikurs, uvijek je igrao na kartu ugroženosti. Očigledno u odsustvu ozbiljnih tema javnih politika od značaja za građane i razvoj društva, tema ugroženosti je karta koja otkriva njihovo neznanje i bahatost.
Na protestima je bilo ljudi kojima je ustoličenje zaista bio emotivni problem, no da li se Milo Đukanović nadovezao na stvarno nezadovoljstvo Cetinjana koji jesu vjerovali da tamo brane interese Crne Gore i pokušao to iskoristiti kao organizovani pokušaj vraćanja u igru?
-Naši prostori su skloni autoritetima. Milo Đukanović izaziva i fascinacije i frustracije. A to nije dobro ni za jedne ni za druge. Višak emocija, a manjak objektivnog rasuđivanja. Cetinjani sa druge strane zaista imaju najviše razloga i kapitala u Crnoj Gori da budu grad koji pokreće protest za odbranu Crnogorstva. To je grad, koji iako tako mali ima u sebi dovoljno kosmoplitskog u sebi da može da integriše mnoštvo drugih i različitih.
Osporavati Milu Đukanoviću prisustvo na Cetinju tih dana je isto što i osporavanje referenduma o nezavisnosti Crne Gore. A tog referenduma ne bi bilo da Milo Đukanović nije napravio transformaciju i otklon od Miloševića i njegove politike unutar koje je cijela Crna Gora bila jedna izborna jedinica i to dvadeset sedma, na jednim od izbora u tadašnjoj Saveznoj republici Jugoslaviji, nakon kojih ništa nije bilo više isto. Za protest na Cetinju je puno važnija ideja od pitanja političkog kolača osvajanja i podjele vlasti. Razvoj događaja pokazuje da mi imamo problem ideja i vrijednosti.
Je li ovo ugrozilo odnose Vučić- Đukanović, ili će i jedan i drugi profitirati, jer će Đukanović homogenizirati opoziciju, a Vučić potvrditi ugroženost Srba?
-Mislim da se u Crnoj Gori dešava homogenizacija građanskih političkih partija i pokreta, zapravo svih aktera koji bez obzira na nacionalni predznak (crnogorski, bošnjački, albanski i hrvatski) ističu u prvi plan građanski i multietnički karakter Crne Gore. Zašto političke partije koje imaju srpski predznak to ne rade odgovor leži dobrim dijelom u njihovoj zavisnosti od političke volje Vučića, ili ranije Miloševića.
Koliko god da sve te procese identifikujemo sa Đukanovićem i Vučićem, razlika ipak postoji. Đukanović je svojim trajanjem i liderstvom u procesu obnovljene državnosti i nezavisnosti Crne Gore stekao karakter istorijske ličnosti. Takvu okolnost treba jasno odvojiti od pitanja vođenja jedne partije, DPS-a koja ima niz problema i koja se mora suočiti sa sopstvenim metodama vođenja države i javnih politika. Vučić bi želio postati istorijska ličnost, nadajmo se da mu to može poći za rukom, ali ne u pravcu da zapali region.
Dritan Abazović se ogradio od ustoličenja, pravdajući se time da je ustoličenje privatni čin, budući da se desilo u manastiru na Cetinju koji pripada SPC-u, no patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i sam Joanikije naposljetku su u manastir prevezeni vojnim helikopterom i u pratnji specijalne policijske jedinice, što prelazi u sferu javnog.
-Još jedan nespretan i nepromišljen termin Dritana Abazovića, privatan čin. Atak na crnogorski nacionalni i kulturni identitet, kao i na govor mržnje kojima su izloženi Crnogorci je razlog protesta. Manje je tu bitan sam čin ustoličenja. Ustoličenje je bilo samo fizičko i simboličko demonstriranje sile.
Privatan čin, pri tome zakonski nedozvoljen može biti samo pedofilija unutar crkvenih zajednica, sve ostalo je itekao javni čin. Činjenica da su piloti MUP-a odbili da realizuju let do Cetinjskog manastira, kao i činjenica da je let realizovao tzv. NATO helikopter dovoljno govori o upotrebi sile i cilju koji opravdava sredstvo. Uz ogromne količine suzavca i gumenih metaka na ulicama Cetinja i pjevanje pjesme Kada vojska na Kosovo dođe u porti manastira.
Joanikije je protivnike svog ustoličenja, odnosno nekakve družine usporedio s pečurkama koje nisu dugotrajne nego će nestati. On je otvoreni negator crnogorskog identiteta, uprkos tome što se na popisu 2011. godine 44 odsto građana izjasnilo kao Crnogorci. Je li moguće negirati čitavu jednu kulturu, naciju, jezik? Zašto naši mali i napaćeni narodi boluju od kulture identitetskog ekskluziviteta?
-Izjava koju navodite je suština crnogorskog odgovora na Cetinju o kome razgovaramo. Izjava je monstruozna i može proći samo u državi koja ne razumije savremeni koncept vjerskih prava i sloboda. Govor mržnje izgleda ne treba da važi za crkvene velikodostojnike. Negiranje Crnogoraca i Crnogorstva traje duže od jednog vijeka u političkom i državnom smislu, a puno duže u kulturnom i kulturološkom aspektu brisanja i prisvajanja crnogorskog nasljeđa još od perioda države Duklje i Zete.
Fascinantna je i posvećenost negiranja, ali još fascinantnijii otpor negiranju. Kada bi termin ekskluzivni identitet zamijenili pojmom disonantno nasljeđe možda bi započeli proces drugačijeg Balkana ili njegovog ostatka zvanog Zapadni Balkan.
Mnogi su ove događaje poredili s onim što se u Bosni dešavalo devedesetih. S jedne strane, vrlo je perfidno i opasno bilo šta porediti s ratovima devedesetih, a s druge strane, ljudi su evocirali vlastitu traumu i strah, što je potpuno legitimno. Može li ovo trajno destabilozovati odnose u Crnoj Gori i regionu?
-Problem je u tome što imamo okolnost da politika nacionalizma kojom se otvoreno ušlo u tranziciju iz socijalizma u postsocijalizam, u postsocijalističku stvarnost, nikako da se zaustavi. Odgovornost Srbije je očigledna, jer veliki broj njenih susjeda ima problem.
Naravno da ga ima i sama Srbija. Samo što ga Srbija rješava prevaziđenim i poraženim konceptima. Ne želim da vjerujem da ne postoji mogućnost promjene u srpskoj politici koja konačno treba da stavi tačku na velikosrpske projekte.
Ima li pobjednika i šta je epilog? Da li bi Amfilohije ovo dozvolio?
-Pobjednici su svi koji odbijaju militantno rješavanje otvorenih pitanja. Takavo odbijanje bi značilo pristanak na dijalog i razumijevanje konteksta koji nema jednoznačne odgovore.
Pobjednici su svi koji ne doprinose klerikalizaciji društva i koji žele da se nasljeđe značaja partijske knjižice poništi, a ne da se one zamijene crkvenim knjižicama i potvrdama. Činjenica je da je Amfilofije Radović imao kapacitiranost da vještije učestvuju u društvenom i političkom životu, činjenica je i da je bolje razumio karakter Crne Gore, ali je i činjenica da je ukupnim svojim djelovanjem instrumentalizovao pravoslavlje, a to je proizvelo okolnost da po prvi put imamo u Crnoj Gori jednovjersku Vladu. Takva Vlada ne može nikako «uživati» u osjećanju slobode koju promoviše, odnosno stavu da je donijela konačnu slobodu Crnoj Gori, jer okolnost da se tako olako govori o građanskim sukobima pa i ratu, dovoljno govori koliko je njeno djelovanje poražavajuće za cijelo društvo.
Pomirenje koje promoviše aktuelna vlast znači da Crnogorci prihvate da su Srbi, a znamo kako su takvi procesi završavali. Drugi narodi u Crnoj Gori bi u takvom scenariju trebali bespogovorno i iz zadnjih redova da gledaju taj igrokaz, oslonjeni na svoje matice. A dobra politika je ona koja uvažava autohtonost svih naroda koji žive u Crnoj Gori, jer ona jeste njihova domovina i država, bez isključivanja, negiranja i potiskivanja.