Kriv(i) je ekstremizam

Piše: Miodrag Radović

Mislio sam da čudima sa novom Vladom i njenim premijerom nikad kraja, dok prošle sedmice zajedno s predsjednikom Đukanovićem nijesam bio optužen za ekstremizam. Ekstremizam zato što sam ukazao na razliku koncepta Predsjednika Crne Gore i premijera Krivokapica, da će Đukanović u stvari do zadnje kapi krvi braniti državnost Crne Gore, dok je Krivokapić spreman do posljednje kapi krvi braniti samo svoju premijersku fotelju.

Kako će je odbraniti? Ovo je jedini premijer u Evropi kojeg skoro niko ne podržava. Ali mu to nije smetalo da obezbijedi kvalitetan ugođaj svojoj djeci sa povećanim obezbjeđenjem, službenim vozilima i pravom da učestvuju u kadrovskoj politici njegove Vlade, zajedno sa svoja dva antiekonomska ađutanta, za koje još ne možemo da shvatimo da li su ministri ili premijerova protokolarna pratnja. U svakom slučaju, ni zajedno ni za drugo nemaju naročite kvalifikacije

Hajde da malo sagledamo Krivokapićevu tvrdnju o ekstremizmu. Ekstremizam je po definiciji izraz kojim se označavaju djela ili ideologije koje izlaze iz okvira koji se smatraju društveno prihvatljivim, bilo iz pragmatičnih bilo iz moralnih razloga. Korijen riječi ekstremizam je latinskog porijeklai dolazi od riječi extremus što znači krajnji ili krajnost, ali se može prevesti i razumjeti kao nepopustljivost u određenim idejama, stavovima i postupcima. Ekstremizam se prije svega razumije kao ponašanje koje je na samim granicama održivog, dopuštenog i normalnog, ali i koji ima tendenciju da se ta granica pređe. Ako vam se na trenutak učinilo da prepoznajete nekog sličnog u Crnoj Gori, ne varate se. Glavom i bradom premijer Krivokapić, kao da su po njemu pravili definicije.

Premijer Krivokapić je na vlast došao putem svojevrsnog ekstremističkog djelovanja. Svi ti protesti, blokiranje puteva, ugrožavanje javnog zdravlja u vremenu pandemije, ne odustajući od zacrtanog cilja, dolaska na vlast i uništenja Crne Gore, slika su njegove predizborne kampanje. Njegovi poklonici, sljedstveno primjeru premijera, ne odustaju od svoje ideologije pa i po dolasku na vlast vrijeđaju novinare, ugrožavaju slobodu medija, slobodu privredne djelatnosti, pravo slobodnog opredjeljenja na izborima, principe depolitizacije javne uprave, ugrožavaju slobodu okupljanja iako su svaku preporuku za obustavljanje oloipljanja usljed epidemiološke krize tretirali gušenjem prava dok nijesu došli na vlast.

Ne zaboravimo njegovu NVO koja ima simboličan naziv „Ne damo Crnu Goru”, ali ne brane je oni od nekog vanjskog neprijatelja, već je ne daju njenim građanima, žele je dati na raspolaganje nekom drugom. Kako je samo ta „intelektualna skupina” iznjedrila fantastične kadrove poput svestrane ministarke Bratić, kojoj se prije par dana zahvalio na saradnji, a mi taman mislili da se opametio. Ali, nažalost, to je bila samo pohvala da nastavi putem „ženskog četništva” i urušavanja sistema prosvjete, kulture i nauke. Da ne govorimo o ministru koji negira genocid, a za njim to mahom rade gradonačelnici, poslanici i politički djelatnici koji Krivokapićudajuvećinuza opstanak na vlasti, iako ga javno nazivaju svakakvim imenima, da bi se dostojanstven čovjek davno povukao.

RELIGIJSKI FANATIZAM

Ne smijemo zaboraviti nove religijske elemente koje je premijer uveo u sekularnu državu. Krivokapić i većina njegovih sljedbenika se klanjaju na vjerskim događajima, što je svakako nesvojstveno pravoslavnoj tradiciji. Uz to, valjda je hrišćanski praštati, a premijer Krivokapić je poručio ljudima koje je bahati vozač njegove kćerke pregazio da im to neće „nikada oprostiti”. On nadalje ispoljava sve znake religijskog fanatizma, odnosno opsesivne posvećenosti religiji, pretendujući da uređuje „drugi svijet” i brine o našim „vječnim životima”, umjesto da se suoči s ovozemaljskim problemima za koje je jedino nadležan. lako „vjerom pomjera planine”, ne može da dobije podršku većine ni za jedan predlog od kojih dobar dio nije ni smislen.

Kleči pred vjerskim simbolima i ponizan je pred sveštenstvom, a aroganciju ispoljava prema građanima koji su mu jedini poslodavci, jer je funkciju zauzeo nakon izbora. Često u svojim nastupima favorizuje neki izabrani „divni narod”, a diskriminiše jednake i ravnopravne građane iz crnogorskog Ustava. U 21. vijeku u sekularnoj državi Ustav bi trebalo da bude jedina njegova biblija kao premijera, a u slobodno vrijeme može i mora imati pravo da ispovijeda religiju na način kako to smatra da treba i kako ga navode njegova vjerska osjećanja, ali ona nipošto ne smiju navoditi njega kao premijera.

ŠTA POSLIJE DESTRUKCIJE?

Postavlja se mnogo ozbiljnije pitanje od toga šta radi „gaf majstor” na kojeg su se nažalost svi navikli. Šta nas čeka poslije ovih mjeseci destrukcije? Bojim se da su sa ovom Vladom podjele u društvu značajno izoštrene. To nije dobro za društvo koje pledira da postane dio evropskog sistema vrijednosti. Trebaće godine da se sanira ekonomska situacija, unaprijedi vladavina prava, sustigne propušteno u procesu pregovora sa EU, smire tenzije i izvrši apsolutna inkluzija svih segmenata društva.

Nažalost, ako ovakva atmosfera potraje, moguć je realan rast ekstremizma u Crnoj Gori, kakav smo imali prilike vidjeti u danima nakon izborne pobjede aktuelne većine, kada su manjinski narodi brutalno progonjeni po svojim mjestima stanovanja i bogomoljama. Na neku nezavisnu intelektualnu snagu ne treba posebno računati, jer se civilno društvo pronašlo u političkim partijama.

No, i pored svega, uvjeren sam da dolazi vrijeme buđenja stvarne građanske svijesti Crne Gore, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, političku pripadnost. Do tada građani i građanke Crne Gore, budite pažljivi jer je KRIV(I) ekstremizam. Zato ako imate probleme, „zovite Sergeja”.

(Autor teksta je šef kabineta predsjednika Crne Gore)