Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Kontrarevolucionarni prevrat

''Istorija je prepuna primjera kada je smjena na vlasti i dolazak ''novih'' snaga vodilo društvo u tešku regresiju i bilo uzrok mnogih problema. Zbog toga i promjenu na vlasti u Crnoj Gori treba cijeniti prije svega sa stanovišta legitimiteta, odnosno da li je ona izvršena uz poštovanje demokratskih principa, kao i sa stanovišta racionalnosti i društvene korisnosti programskih opredeljenja nove vlasti''

Piše: Aleksandar Sekulović, naučni saradnik Helsinškog odbora

Povodom godišnjice političkih promjena u Crnoj Gori 30. avgusta 2020. čule su se različite ocjene o njihovim pozitivnim i negativnim efektima, ali su u sjenci te diskusije ostala pitanja o socijalnoj prirodi izvršenih promjena i o karakteru i političkoj orijentaciji nove vladajuće većine i njene vlade. Ta dva pitanja su daleko važnija od učinka u rješavanju dnevno-političkih pitanja, koja mogu biti i jesu vrlo promjenljiva, dok su socijalna priroda promjena i politička orijentacija vlade oni faktori koji određuju strateške pravce njihovog djelovanja u dužem vremenskom periodu.

Kada je riječ o socijalnoj prirodi izvršenih promjena mnogi su u prvi plan isticali njihovo formalno značenje za razvoj demokratije, budući da je alternacija na vlasti jedno od važnih obilježja parlamentarne demokratije. Dominiralo je uvjerenje da je promjena na vlasti otvorila nove demokratske mogućnosti, pa je u jednom trenutku čak i predsjednik Đukanović pozitivno ocijenio pobjedu dotadašnje opozicije rekavši da je dobro što građani sada imaju na raspolaganju dvije političke opcije pa „mogu da biraju“.

Nije potrebno dokazivati da promjena na vlasti sama po sebi nije dokaz ni demokratičnosti ni racionalnosti u društvu i da nije dobro stvarati mit od principa alternacije. Istorija je prepuna primjera kada je smjena na vlasti i dolazak „novih“ snaga vodilo društvo u tešku regresiju i bilo uzrok mnogih problema. Zbog toga i promjenu na vlasti u Crnoj Gori treba cijeniti prije svega sa stanovišta legitimiteta, odnosno da li je ona izvršena uz poštovanje demokratskih principa, kao i sa stanovišta racionalnosti i društvene korisnosti programskih opredeljenja nove vlasti.

Što se tiče legitimiteta već na prvi pogled je jasno da smjena na vlasti nije izvršena uz poštovanje demokratskih principa i da nova vlast nije legitimna. Takvu ocjenu je relativno lako verifikovati upoređenjem ponašanja političkih aktera sa principima legitimiteta, naročito onim principima koje je analizirao italijanski sociolog i istoričar Guljelmo Ferero u svom znamenitom djelu Vlast (Power, 1942). Tu se prije svega radi o ponašanju opozicije prema vlasti prije izvršene promjene i o njihovom međusobnom odnosu, zatim o načinu na koji je osvojena vlast i o odnosu nove vlasti prema novoj opoziciji. Pogledajmo kako se sa stanovišta tih principa može ocijeniti promjena do koje je došlo u Crnoj Gori prije godinu dana.

Kada je u pitanju period prije političkih promjena, važno je znati da i vlast i opozicija imaju, u načelu, jednaku odgovornost prema zahtjevima demokratskog legitimiteta. Zato je neophodno da se njihovi međusobni odnosi zasnivaju na principima fer pleja, međusobnog uvažavanja i shvatanja da je druga strana politički protivnik a ne neprijatelj koga treba uništiti. „Fer plej je, kaže Ferero, kardinalna vrlina legitimne demokratije“. Ako sa tog stanovišta procjenjujemo ponašanje bivše opozicije u Crnoj Gori, naročito od referenduma za sticanje nezavisnosti 2006. godine, onda možemo reći da je ono bilo daleko od fer pleja i poštovanja legitimiteta i da je, naprotiv, bilo ispunjeno netolerancijom, otvorenim neprijateljstvom i govorom mržnje. A ono što je najgore jeste da se to neprijateljstvo i govor mržnje nisu, osim čisto retorički, zasnivali na pitanjima upravljanja društvom već su to bili neprijateljstvo i mržnja ideološkog i etničkog karaktera, što nema veze sa pitanjima demokratskog legitimiteta. Ideološki i etnički motivisani stavovi nisu nikada zasnovani na racionalnom već na iracionalnom i oni apriorno isključuju svaki dijalog, dogovor i kompromis. Tu netrpeljivost i nesposobnost za dijalog tadašnje opozicije najbolje je izrazio poslanik DF-a Milun Zogović kada je poslanicima DPS-a poručio: „Mi se sa vama nikada pomiriti nećemo; prije će se pomiriti Palestinci i Jevreji nego što ćemo se mi sa vama pomiriti“.

Ovdje je teško i nabrojati sve akte otvorenog neprijateljstva i sve primjere govora mržnje od strane opozicije, naročito u trenucima donošenja važnih političkih odluka (referendum o nezavisnosti, priznanje Kosova, odluka o stupanju u NATO itd): od provokativnog postavljanja vjerskih objekata na Rumiji i u Tivtu, pokušaja državnog udara 2016. godine sa ciljem likvidacije Đukanovića i drugih funkcionera DPS-a, fizičkih napada na poslanike DPS-a u Skupštini, do gaženja ustava i brojnih drugih agresivnih akata. Ton ovom govoru mržnje davao je duhovni i politički vođa opozicije Amfilohije Radović svojim otrovnim kletvama upućenim na račun Crne Gore, Crnogoraca, antifašistilčke borbe, spoljnopolitičke orijentacije zemlje i drugih temeljnih državnih odrednica. Ovaj negatorski stav veoma je oštetio demokratske kapacitete zemlje i njenu sposobnost da rješava važna društvena pitanja. O efektima takvog ponašanja Ferero kaže: „Ništa nije tako opasno za jednu demokratiju kao što su to male grupe opijene nepomirljivom mržnjom, koje ne priznaju režim i čija opozicija vodi ka potpunom uništenju legaliteta.“ Ove Fererove riječi su vjerna slika ponašanja opozicije u Crnoj Gori u godinama nakon proglašenja nezavisnosti i one upućuju na zaključak da je aktuelna vlast izgubila demokratski legitimitet još u vrijeme opozicionog djelovanja.

Nasuprot militantnom ponašanju opozicije poslanici DPS i manjinskih partija upadljivo su se trudili da u Skupštini afirmišu kulturu dijaloga i tolerancije, što je kod opozicije i dijela javnosti imalo suprotan efekat od očekivanog. Njihova uzdržanost u polemici, nereagovanje na neosnovane optužbe i stidljivo iznošenje kontraargumenata, ponekad i uz izvinjavanje kao što je radio dobroćudni Luiđ Škrelja, ostavljalo je utisak da su kritike opozicije opravdane i da se vlast plaši da uđe u konfrontaciju sa opozicijom.

Ipak, za procjenu legitimnosti najvažniji je način osvajanja vlasti a sa tog stanovišta se može reći da način na koji je izvojevana izborna pobjeda 2020. godine jasno govori o nelegitimnom karakteru nove vlasti. Notorno je da je ta pobeda ostvarena nasilno, svojevrsnom političkom pobunom i revolucijom, odnosno kontrarevolucijom, a ne putem slobodnog izjašnjavanja građana na izborima. O tome govore višemjesečne crkvene litije koje su, uz masovno učešće Srba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i sa Kosova, trebale da pokažu kako se pobunio „sav narod“ ili bar društvena većina, zatim brojni akti nasilja i prijetnji naročito prema pripadnicima manjinskih naroda, beskrupulozni propagandni rat iz Srbije i masovna proizvodnja lažnih vijesti, manipulacija sa hrvatskom nacionalnom zajednicom usled koje je ona ostala bez svog predstavnika u skupštini, što je odlučilo rezultat izbora, i po mnogim drugim radnjama koje svedoče o nasilnom i protivpravnom osvajanju vlasti. Svemu tome treba dodati i ulogu reakcionarnog dijela Zapada koji je preko svojih ambasada u Podgorici pružio odlučujuću podršku opoziciji i njenoj nameri da prevratničkim aktima dođe do vlasti. Van svake je sumnje da su izbornu pobjedu 2020. godine kreirali država Srbija, Srpska pravoslavna crkva i reakcionarni krugovi sa Zapada predvođeni famoznim Grenelom. Bez njihovog finansijskog, propagandnog i subverzivnog angažovanja tri opozicione grupacije u Crnoj Gori ostale bi daleko ispod sadašnjeg broja mandata.

Vlast osvojena nasilnim putem je, po Fereru, nelegitimna i uzurpatorska zato što nju ne prihvata većina naroda. Ona pati od temeljne protivurečnosti da se stalno poziva na narod a nema njegovu saglasnost, nema konsensusa. Aktuelna vlast u Crnoj Gori nije svjesna značenja te protivurečnosti, za razliku od Kromvela koji je to vidio jasno još prije mnogo vjekova: „Dužnost je da se vlada uz konsensus naroda, ali kako to učiniti ako tog konsensusa nema?“ Da bi izašla iz ove protivurečnosti prevratnička vlast nema drugog načina nego da silom nameće svoju vladavinu maskirajući to demagoškim pričama o slobodi i demokratiji. Prevratnička vlast, kaže Ferero, „koja pretenduje da bude izraz slobodne i iskrene volje naroda, mora da maskira svoju tiraniju jednom parodijom slobode“. Budući da je predstavnik društvene manjine i da se lažno predstavlja kao društvena većina ona živi u stalnom strahu od naroda i prinuđena je, kao što se to dogodilo na Cetinju, da vlada strahom i da stalno prijeti i izaziva incidentne situacije. To je njena sudbina i ona, svjesna da je nelegitimna i uzurpatorska, ne može drugačije da se ponaša. Prevratnička vlast, do opet citiramo Ferera, „ne može nikada, šta god da radi, postati legitimna, pa makar trajala i sto godina: ona je osuđena na nelegitimnost od rođenja pa do smrti“.

Za dobijanje svojstva punog legitimiteta neke vlasti veoma je važan i njen odnos prema opoziciji. Naravno, riječ je o odnosu prema parlamentarnoj opoziciji koja poštuje pravila političkog fer pleja a ne o buntovničkoj opoziciji koja planira nasilnu smjenu na vlasti. O tome Ferero kaže: „U demokratijama opozicija je organ narodnog suvereniteta isto tako važan kao i vlast. Ugušiti opoziciju znači ugušiti suverenitet naroda.“ Pravo opozicije da kritikuje vlast i da teži da i sama postane vlast jedanko je tako važno kao pravo većine da upravlja zemljom. Rešavanje ova dva protivurečna zahtjeva kako bi i manjina i većina vršili svoje društvene funkcije – to je jedan od osnovnih problema koji se nalazi pred demokratijom. A da bi se rješenje našlo neophodno je, po Fereru, da većina bude stvarna većina a ne prikrivena manjina. Jedna lažna većina, koja nije ništa drugo nego maskirana manjina, „uvijek će se suviše plašiti opozicije da bi joj dozvolila da koristi političke slobode koje su joj potrebne i da bi iskreno poštovala slobodu glasanja“. S druge strane, da bi vlast i opozicija bile dvije djelotvorne stvarnosti nužno je da većina, osim što mora da bude stvarna, istovremeno bude i svjesna da je, po svojoj prirodi, prolazna te da se odrekne korišćenja vlasti kako bi se ovjekovječila, sprečavajući silom i prevarom da opozicija postane većina.

Ako bi se u svjetlu ovih uputa cijenio odnos nove vlasti u Crnoj Gori prema opoziciji, naročito prema DPS-u kao glavnoj opozicionoj snazi, onda se zaključak o nelegitimnosti nove vlasti nameće sam po sebi. Daleko od toga da bi opoziciju tretirala kao dio narodnog suvereniteta nova vlast koristi svaku priliku da iskaže svoju ekstremnu netrpeljivost i mržnju prema DPS-u. Vidljiva je neformalna, a možda i formalna zabrana predstavnicima nove vlasti da imaju bilo kakav kontakt sa rukovodiocima DPS-a, da o njima bilo šta pozitivno kažu i da sa njima komuniciraju. Oni su obavezni da ih u svakoj prilici bojkotuju i ponašaju se kao da ovi ne postoje, kao što je to nedavno uradio ministar inostranih poslova na Generalnoj skupštini OUN kada demonstrativno nije bio u sali dok je govorio predsjednik republike Đukanović, što je gest bez presedana u diplomatskoj praksi. Da ova mržnja poprima i patološke dimenzije, gušeći pritom i minimum osećanja odgovornosti, govori i činjenica da aktuelna vlada svim sredstvima, a naročito finansijskim, bojkotuje opštine u kojima je na vlasti DPS, ne hajući što time nanosi štetu građanima. Iz redova nove vlasti sve su češći zahtjevi, na osnovu dubioznih afera, da se DPS zabrani, da predsjednik Đukanović podnese ostavku, pa čak i da odmah bude uhapšen, što je sve ubjedljiv pokazatelj onog straha nelegitmne i uzurpatosrke vlasti od opozicije o kojem govori Ferero.

Među ostalim kriterijumima za provjeru legitimiteta neke vlasti treba pomenuti i shvatanje francuskog autora Žana Mora po kojem legitimitet počiva na društvenoj korisnosti vlade i njenom kvalitetu. On kaže: „Legitimna vlada, dobra vlada je ona koja radi i koja dobro radi ono što joj je dužnost, ona koja brine o javnom dobru. Njen legitimitet potvrđuje njena korisnost.“

Iako se o kriteriju društvene korisnosti može diskutovati, jer se ne rijetko događalo da vlade sa katastrofalnim učinkom uživaju plebiscitarnu podršku (na pr., vlada Milošević-Šešelj) ipak bi se sa stanovišta tog kriterija mogla napraviti paralela između vlade DPS-a i njenih koalicionih partnera, naročito manjinskih partija, s jedne strane, i aktuelne Krivokapićeve vlade, s druge strane. Za raniju vladu, uz sve opravdane kritike, moglo bi se reći da je to bila dobra vlada. O tome najviše svjedoči činjenica da je pod njenom upravom Crna Gora postala glavni regionalni kandidat za prijem u Evropsku uniju i članica NATO pakta, što se nije moglo nikako dogoditi da ta vlada nije sprovela ozbiljne demokratske reforme i u velikoj meri ispunila one stroge kriterije u pogledu približavanja Crne Gore standardima i vrednostima koji vladaju u EU i NATO. O tome takođe govori i činjenica da su tri koalicije potpisale sporazum da neće mijenjati ono što su glavna dostignuća vladavine DPS-a (spoljno-političku orijentaciju zemlje, članstvo u NATO, priznanje Kosova, državne simbole), bez obzira na to da li su one bile primorane na taj sporazum. Imajući u vidu te činjenice može se zaključiti da izjava premijera Krivokapića da je DPS iza sebe ostavio „sprženu zemlju“, kao i izjava njegovog zamjenika Abazovića da je režim DPS-a bio jedan od „najkorumpiranijih i najkriminalnijih poslednjih autokratskih režima u Evropi“, predstavljaju izraz šizofrene protivurečnosti nove vlade i njene razapetosti između mržnje prema DPS-u i podrške njenim dostignućima, što je sve posledica straha nelegitimne i uzurpatorske vlasti od društvene većine, o čemu govori Ferero.

Nausprot ovakvom učinku vladavine DPS-a sa njenim koalicionim partnerima, za Krivokapićevu vladu moglo bi se bez rezervi reći da je to vrlo loša vlada, što govori i većina onih koji je podržavaju. Evidentno je da ta vlada nema nikakav pozitivan rezultat, da ima brojne i skupe promašaje, kao što je onaj sa gašenjem i osnivanjem isto takve avio-kompanije, da je paralisala i samu sebe i druge institucije i da je njena glavna aktivnost u protekloj godini bila sprovođenje političkog revanšizma i čiščenje svih državnih institucija od Crnogoraca i od stvarnih ili nabeđenih pristalica stare vlasti.

Loš kvalitet aktuelne vlade nije prije svega posledica izrazito nekvalitetnog kadrovskog sastava, koliko samog karaktera nove vlasti i njene političke orijentacije. Po tipologiji vlasti koju utvrđuje Maks Veber nova vlast nesumnjivo spada u harizmatske vlasti, sa svim onim karakteristikama koje Veber navodi za harizmatsku vlast. Ona je takva zbog toga što je nastala na harizmi svog duhovnog i političkog vođe Amfilohija Radovića koji je odlučujuće uticao kako na sastav vlade tako i na njenu poltičku orijentaciju. Prema toj ličnosti njegovi sledbenici gajili su fanatičnu privrženost, pripisivali mu natprirodna svojstva i sposobnosti pa čak i to, kako je rekao njegov naslednik Joanikije, da je on na mjesto mitropolita postavljen od strane samoga Boga, što je tvrdnja koja se danas ne može sresti čak ni kod primitivnih religija.

Problem kod harizmatske vlasti, ili „harizmatske zajednice“ kako je naziva Veber, je u tome što ona funkcioniše po sasvim drugačijim pravilima nego što to čini racionalna i sekularna vlast. To se najbolje videlo na primjeru borbe protiv Korona virusa: dok su racionalne norme zahtevale strogo poštovanje zdravstvenih mera od strane svakoga, dotle su članovi harizmatske zajednice tvrdili da virus ne može ništa onome ko je zaražen božjom ljubavlju, da se virus ne prenosi korišćenjem iste kašičice od strane stotina osoba, te da se može slobodno posećivati i celivati umirući Kovid bolesnik, kako je to odobrila ministarka zdravlja Jelena Borovinić. Dakle, čak i kod zdravstvenih normi, koje spadaju u red najstrožijih građanskih normi, pobedu odnose harizmatska osećanja i harizmatska poslušnost o kojima govori Veber. Slično se događa i u sektorima kojima rukovodi ministarka Bratić. Smenjivanje dekretom svih direktora vaspitno-obrazovnih institucija u Crnoj Gori, među kojima je sigurno bilo osoba sa visokim stručnim kvalitetima, i dovođenje na njihovo mjesto osoba čija je glavna kvalifikacija učestvovanje u harizmatskim manifestacijama (litijama) predstavlja drastičan primer iracionalnosti i lošeg upravljanja društvom, ali je istovremeno i ubedljiv dokaz harizmatske poslušnosti.

Zbog svega rečenog logično je što su kod harizmatske vlasti i pravo i ekonomija gurnuti u drugi plan i što na tim područjima harizmatska vlast teško može da ostvari pozitivne pomake. Kod nje „nema reglmana, ni apstraktnih pravnih načela, nema racionalnog pravnog odlučivanja orijentisanog prema njima“, pa sledstveno tome nema ni adekvatnog odnosa prema organima zaduženim za tumačenje prava. Od njih se ne traži da primenjuju pravo već da „isporučuju rezultate“, kako to zahtijeva potpredsednik Abazović. Harizmatska vlast je takođe i antiekonomskog karaktera, ona je, kako kaže Veber, „specifično tuđa ekonomskoj djelatnosti“ i otuda proizlaze ekonomski promašaji nove vlade Crne Gore koje ona, za sada, uspješno prikriva trošeći rasipnički i populistički onih 750 miliona dolara kredita koji je uzela odmah po svojoj inauguraciji.

Naravno, kod antiekonomskog djelovanja nove vlade ne treba isključiti ni zlu namjeru kao ni druge iracionalne i okultne motive. Na javnom planu vidljivo je da se vlada često ponaša poput mnogih direktora preduzeća širom ex-Jugoslavije koji su u procesu privatizacije namerno, lošim poslovnim odlukama, dovodili preduzeće do bankrota da bi ga zatim, oni ili njihovi prijatelji, kupili po bagatelnoj cijeni.

Dodatni problem za novu vlast leži u tome što ona nije čista ili potpuna harizmatska vlast već bi se pre mogla definisati kao „hendikepirana harizmatska vlast“. Njen hendikep je dvojakog karaktera. S jedne strane, njen duhovni vođa i kreator Amfilohije napustio je životnu scenu prije nego što su se stabilizovali odnosi u novoj vladi pa je došlo do tipične borbe oko plijena i za nasleđe. S druge strane, nova vlast može u harizmatske sledbenike da ubroji samo ubjedljivu manjinu crnogorskog društva, dok priroda harizmatije zahtijeva totalnu kontrolu i potpunu poslušnost, a to se, u konkretnoj situaciji, može ostvariti samo nasilnim putem, izbornim inžinjeringom i drastičnim manipulacijama sa državljanstvom i sa popisom stanovništva, kako to i planira da učini nova vlast.

Harizmatska priroda ove vlasti određuje i njenu političku orijentaciju. Činjenica da je njen tvorac Amfilohije Radović bio ultra-reakcionarni vjerski poglavar i strasni sledbenik profašističkog četničkog pokreta, da je javno manifestovao svoje šovinističke stavove, angažovao se u ratno-huškačkim aktivnostima i otvoreno ispoljavao antievropsku orijentaciju, smješta novu vladu Crne Gore na ekstremno krilo reakcionarne desnice. Gotovo svi njeni članovi odlikuju se vjerskim fanatizmom, nacionalnom netrpeljivošću i emotivnom vezanošću za četnički pokret, u čemu prednjači premijer Krivokapić.

Osnovna karakteristika svake vlade ekstremne desnice jeste da po svaku cijenu i ne birajući sredstva želi da se dokopa vlasti i da se na njoj održi, odnosno da svoju vlast ovjekoveči. U praksi gotovo da nema primjera da je vlada ekstremne desnice dobrovoljno napustila vlast ili da je priznala rezultate izbora, a to se neće dogoditi ni sa aktuelnom vladom Crne Gore. Ona i sama svoju tzv.pobjedu ne smatra normalnom alternacijom na vlasti već je doživljava kao potpuni preokret, kao državni udar, prevrat i revoluciju, odnosno kao kontrarevoluciju i definitivni revanš snaga koje su poražene u Drugom svetskom ratu. A da je zaista u pitanju prevrat, a ne demokratska i izborna promjena vlasti, pokazuje i bizarni podatak da je jedan od organizatora državnog udara 2016. godine, čovek koji je nogama gazio ustav Crne Gore i izazivao fizičke obračune u skupštini, postavljen za predsjednika skupštinskog odbora za bezbjednost i odbranu. Takvi nenormalni obrti ne događaju se u demokratskim izbornim ciklusima već samo u revolucionarnim i kontrarevolucionarnim prevratima. Iz toga jasno proizlazi da nova vlast u Crnoj Gori nema nikakvu namjeru da opoziciji prizna pravo da i ona može postati vlast. Iluzija je da će građani sada moći da biraju između dvije opcije jer će ova vlast upotrebiti sva sredstva, uključujući tu i silu i inženjering sa državljanstvom i biračkim pravom, a naročito manipulacije sa popisom stanovništva, kako bi ovjekovječila svoju vladavinu. I u tome je, a ne u ideološkim simpatijama ili antipatijama, glavna razlika između bivše i sadašnje vlasti u Crnoj Gori: bivša vlast je priznala svojoj opoziciji pravo da osvoji vlast i zbog toga je ona bila legitimna; aktuelna vlast trojne koalicije negira to pravo sadašnjoj opoziciji, traži da se ona zakonski zabrani, da se njen lider uhapsi, da se njeni kadrovi proteraju sa svih funkcija, i zato je nova vlast nelegitimna i uzurpatorska.

Da bi se stvari vratile u normalne demokratske tokove i da bi se prekinula agonija u kojoj se sada nalazi Crna Gora neophodno je da evropska diplomatija, kao jedan od ključnih kreatora političkih promjena, shvati da je pogriješila i da 2020. godine nije izvršena standardna smjena partija na vlasti već klasičan kontrarevolucionarni prevrat. Ona je zato dužna da narednim izborima u Crnoj Gori pristupi bez ideoloških predrasuda i da obezbijedi veoma strogi monitoring kako bi ti izbori bili izraz slobodne volje građana Crne Gore. Pritom je od prvenstvene važnosti da se isključi bilo kakav uticaj Srbije i Srpske pravoslavne crkve na izborni proces, što Evropska unija može lako da učini ukoliko želi. Ako se tako ne uradi agonija Crne Gore produžiće se ad infinitum destabilizujući trajno čitav region.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve