Ko je Zdravkov „dragi narod“?

Piše: Andrej Nikolaidis

Svakako ste primijetili da za Zdravka Krivokapića ne postoje građani – samo narod. Tako je to kod populista. Taj narod je nekad „dobar“, nekad „divan“, a uvijek „njegov“. Premijerova retorika nije eksces, nego dio dobro promišljene agende koju njegova vlada vojnički disciplinivano slijedi. O narodu, umjesto o građanima, govore i drugi ministri. Milatović, tako, egzaltiran, sipajući uskličnike kao Demokrate floskule, kaže: „…da! Tu sam! Za moju zemlju i moj narod!“

Isto čini i ministrica Srzentić. C’mon Tamara, you’re better than that… Ona, ipak, pokazaju rezervu prema populističkoj agendi koju je učešćem u vladi pristala da slijedi, pa se malo obraća „svojim ljudima“, a malo „građanima i građankama“.

No ko je, tačno, Zdravkov „dragi narod“? I ne manje bitno: ko nije? Odgovor se čini očit, no nije posve precizan. Ne radi se ovdje (samo) o tome da Srbi jesu, a Crnogorci nisu Zdravkov narod.

Ne bismo li došli do tačnog odgovora, hajdemo malo u prošlost…

Riječi koje ću navesti izgovorio je slavni američki političar. Ključnu riječ, koju je ponovio tri puta, zamijenio sam znakom X.

„U ime najvećih ljudi koji su ikad hodili ovom zemljom, povlačim liniju u prašini i suprotstavljam se čizmi tiranije… Pa kažem… XXX danas… XXX sutra… XXX zauvijek.“

U ovom iskazu sve pršti od pravdoljubivosti i drugih vrlina. Govornik sebe vidi kao glas najvećih, koji više nisu među nama. On je, implicira, nastavljač njihovog djela. Mila mu je sloboda, ne da na nju: zato upućuje izazov tiraniji.

Šta mislite, koja riječ nedostaje? Upravo sloboda? Ili demokratija? Ili, možda, Amerika?

Čovjek o kojem govorim je Džordž Valas. Riječi koje sam naveo dio su njegovog inauguralnog govora za guvernera Alabame, koji je održao u Montgomeriju, 14. januara 1963.

Riječ koja nedostaje je „segregacija“. Dakle:

„U ime najvećih ljudi koji su ikad hodili ovom zemljom, povlačim liniju u prašini i suprotstavljam se čizmi tiranije… Pa kažem… segregacija danas… segregacija sutra… segregacija zauvijek.“

Kakva uzvišena retorika, kakva sramna politika… Uzgred, protiv kakve tiranije je naš vitez odlučio da se bori? Jasno: protiv onih koji se protive rasizmu i bestidnoj praksi segregacije. Personifikacija zla i tiranije za našeg govornika je Kenedi. Njegovu administraciju koja je pokušala ukinuti rasističke prakse na američkom jugu Valas je vidio kao horde zla.

Za tadašnjeg guvernera Alabame, rasizam je bio zbir svih američkih vrijednosti, tekovina očeva i heroja nacije, u čije ime je odlučio da progovori.

Sve se to desilo gotovo dvije decenije nakon što je „svijet pobijedio fašizam“, u zemlji pobjednici nad fašizmom. Šteta što o tome da je fašizam poražen nisu bili obaviješteni Afroamerikanci u Alabami i Misisipiju.

Zašto vam sve ovo pričam?

Zato što su Valasove riječi savršen primjer kako se držanje ljudi u kavezu može predstaviti kao odbrana slobode; kako se sramota može predstaviti kao vrlina; kako se, istovremeno, demokratija može predstaviti kao tiranija. Valasov govor uzima se kao ogledni primjer populističke retorike. Kojom je teško zagađena današnja Crna Gora.

Valasova retorika u mnogo čemu je slična onome što ću nazvati „retorikom litija“ koja je, u modifikovanom obliku, i danas retorika vladajuće većine.

Zajednički im je poziv na tradiciju; tvrdnja da se govori u ime „najvećih među nama“ – bilo da su to očevi američke nacije ili crnogorski sveci i vladike. Zajednička im je navodna „borba za slobodu“. Zajedničko im je to što su slobodu vidjeli kao višak prava jedne zajednice nad drugom zajednicom; u Valasovom slučaju višak prava bijelaca nad Afroamerikancima, u crnogorskom slučaju višak prava SPC nad svim drugim vjerskim zajednicama, naročito nad CPC.

Zajedničko im je to što su državu i zakon vidjeli kao „tiranina“ koji ugrožava njihovu „slobodu“. Zajednička im je netrpeljivost prema modernizaciji – koja se u američkom slučaju manifestovala kao antirasistička politika, u crnogorskom kao sekularizam. Zajednička im je borbena, mobilišuća retorika suprotstavljanja modernitetu, koji su vidjeli kao izdaju tradicije…

Prije koju godinu „Penguin Books“ štampao je knjigu „Šta je populizam?“. Napisao je Jan-Verner Miler, politički filozof sa Prinstona.

„Washington Post“ tvrdio je da je u pitanju „esencijalno štivo“. Milerova knjiga nam pomaže da dođemo do odgovora na pitanje iz naslova našeg testa.

Zdravkov narod je „progovorio“ kroz litije. Premijer drži da je njegov posao da politički artikuliše volju tog naroda, njegovu litijama saopštenu riječ. Ponekad se čini da premijer ne uspijeva u tome – tada se on plačno obraća „dobrom narodu“ i od njega traži povjerenje i strpljenje, zaklinjući se da nikada neće iznevjeriti njegovu volju.

Po Mileru, to je standardna populistička procedura. Za populiste „dobri narod“, „pravi narod“, nikada nije čitav narod, nego tek onaj njegov dio koji ih bespogovorno slijedi. Kako je to objasnio Klod Lefor, „pravi narod“ populista nastaje ekstrakcijom iz zbira ukupnih građana. U crnogorskom slučaju ekstrakcija je izvršena litijama: njima je prisustvovao „pravi narod“. Ostali su korumpirana elita i njihovi bijedni podržavaoci – čije mišljenje i politička reprezentacija prosto nisu bitni, jer su oni ološ, ono što ne valja u „našem narodu“. Ili, kako je to formulisao Donald Tramp: „Jedino bitno je jedinstvo naroda – zato što oni drugi ljudi (politički protivnici) jednostavno ne znače ništa“. Otud crnogorska vlast odbija racionalnu političku polemiku. Umjesto toga, bira diskvalifikaciju onih koji im se suprotstave. Mi koji smo protiv ne značimo ništa. Vlast nije tu da reprezentuje naše ništavilo, nego „dobri narod“.

Dio naroda koji ne valja, „loši narod“, zaslužio je da od brige ne spava – kako je to formulisao žovijalni populista vrle nove crnogorske vlasti, Dritan Abazović. Za populiste, podučava Miler, „svi drugi politički natjecatelji su suštinski nelegitimni, a svi oni koji ne podržavaju njih (populiste) nisu istinski dio naroda“.

Po Mileru, populisti se brutalno i otvoreno upuštaju u okupaciju države, korupciju i nepotizam, baš kao što čini crnogorska vlast. Za svoje korupcionaške prakse populisti pronalaze moralno opravdanje: korupcija je njihova moralna obaveza i dug prema „njihovom narodu“ . Njihova korupcija je borba protiv korupcije nemoralne elite; nepravde koje oni čije su ispravljanje nepravde učinjene „dobrom narodu“.

Crna Gora, prosto, ne može biti slobodna, demokratska zemlja dostojna svojih predaka sve dok i pas i mačka Branka Radulovića i Jova Vučurovića ne budu direktori nečega.

Kako se boriti protiv toga? Svakako ne nostalgijom za DPS-ovim korupcionaškim i nepotističkim lancima, svakako ne reprodukcijom DPS-ove retorike „patriota i izdajnika“, dakle opet „dobrog“ i „lošeg“ naroda.

Svakako ne idejom da je ono što Crnoj Gori treba „jaka crnogorska nacionalistička patija“. Krajnji domet crnogorskog nacionalizma je da legitimiše srpski nacionalizam, tako da ovaj lakše zgazi Crnu Goru.

Valjan odgovor klerikalnim populistima može biti jedino nepokolebljivo progresivna, brza, otvorena i hrabra politika. Ako negdje postoje vrata spasa za crnogorsko društvo, to nije u prošlosti, nego u budućnosti u koju valja zakoračiti bez straha.