Piše: Vlado Vurušić
Kako se očekivalo, Milo Đukanović suvereno je ušetao u drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, ali hoće li na kraju, 2. aprila ostati u sedlu sada je sve veće pitanje i dilema kakvu do sada nije osjetio.
Naime, na megdan mu izlazi 37-godišnji “slučajni” kandidat Jakov Milatović, koji je imao tek kakvih pet godina kada se Milo Đukanović uspeo na crnogorski tron. Naime, Milatović je uletio nakon što Milojko Spajić, šef pokreta Evropa sad, morao odustati od kandidature jer je zatajio da je državljanin Srbije. Milatović je opravdao povjerenje te je, nakon što je nedavno osvojio Podgoricu, spreman i na veće izazove.
No, on nije bez mane – za jedne je tek uglađeniji “trampist”, populist, “soft” prosrpski političar kojem je Evropa tek mimikrija.
Spomenuće mu se da nakon pobjede u Podgorici nije svirao jazz, koji kaže da obožava i sluša, nego se slavilo uz “radikalne patriotske” srpske poskočice “Veseli se srpski rode” i srpske trobojke, a zamjeriće mu se i bliskost sa SPC-om, pa su procrnogorski mediji pisali da je vrlo brzo pokret od Evrope sad postao “Srbija odmah”.
Za simpatizere je, pak, lučonoša evropskih građanskih ideja koji se neće, za razliku od Mandića ili Bečića, igrati s crnogorskom državnošću i zasebnim nacionalnim identitetom te će mu EU biti glavna agenda (pregovori su trenutno upali u slijepu ulicu, iako je Crna Gora od svih država zapadnog Balkana najviše napredovala na tom putu). Smatraju da će kao novo lice “presjeći” taj stalni sukob i natezanje prosrpske i procrnogorske struje, gotovo na rubu građanskog rata.
Posebno će isticati da je na referendumu o nezavisnosti 2006. godine glasao “za”, što je za tamošnje odnose važna stavka u političkoj identitetskoj biografiji. Doduše, spominju ga i kao pulena, nekadašnjeg Đukanovićevog najvećeg saveznika, a sada najvećeg arhineprijatelja Ratka Kneževića, koji je svojedobno stipendirao Milatovića, ali, navodno, i projekat zapadnih ambasada.
Prigovaraju mu i bliskost s Beogradom i zalaganje za Otvoreni Balkan kao prvu stepenicu “posrbljivanja Crne Gore”, što on odlučno pobija, ali kaže da se zalaže za dobre odnose sa svima u regiji, posebno s Beogradom. Svoju kampanju, pokazalo se za sada uspješno, gradio je na poruci: “Samo ja mogu pobijediti Đukanovića”.
Neizvjesni drugi krug
Taj mladi ekonomista kojem u CV-ju piše da je radio u Evropskoj banci za obnovu i razvoj i Deutsche banci, a usavršavao se na Oxfordu, Stanfordu i univerzitetu u Pekingu, što nije nevažno u Crnoj Gori – dolazi iz partizanske obitelji. No, iako se zaklinje u Evropu, bio je jedan od “apostola” u vladi Zdravka Krivokapića (bilo je 12 ministara), koja se skovala u manastiru SPC-a Ostrog i čija je siva eminencija bio tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.
Dobio je resor ekonomskog razvoja, a “proslavio se populističkim mjerama” – s jedne strane je povećao penzije i plate, ali je zato, kažu, uništio zdravstvo i obrazovanje, kojima je ukinuo doprinose. Sproveo je i poresku reformu, nakon koje je crnogorski proračun imao rupu od 200 miliona eura, što je oko osam posto planiranog proračuna. Kako piše portal CDM, taj je “ekonomski zahvat” osmišljen u Beogradu, a pripomogao mu je profesor Goran Radosavljević s beogradskog Ekonomskog fakulteta.
No, građani su bili zadovoljni povećanjem svojih prihoda.
Njegovi protivnici će ga prokazati kao jednog od odgovornih za gašenje crnogorske aviokompanije Montenegro Airlines i osnivanje nove, Air Montenegro.
Crnogorski mediji pisali su kako je svog kuma Jovana Gošovića zaposlio kao finansijskog direktora kompanije Montenegro Works (MW). Gošović je taj posao radio u Crnogorskoj elektroprivredi, a sada ga radi Milatovićeva supruga Milena. Doduše, teško je povjerovati da će Đukanović sjediti skrštenih ruku i čekati da ga se samo tako makne s pozornice, premda je vjerovatno svjestan da je ipak morao kandidovati nekog novog, mlađeg i prihvatljivijeg od sebe.
Prema svim analizama, drugi krug mogao bi biti neizvjestan do zadnjeg prebrojanog listića, ali i označiti drastičnu promjenu ne samo na crnogorskoj, nego i na regionalnoj političkoj sceni, pa ugasiti Milovu vječnu zvijezdu. Obojica će se morati rastrčati od vrata do vrata da prikupe potrebnih 50 plus jedan glas za svoje ambicije.
Zvijezda u usponu ili simbol nezavisnosti?
Četnički vojvoda Andrija Mandić, kojem su predviđali ulazak u finale, ipak je posrnuo, ali je pozvao svoje glasače da podrže Milatovića, što bi mu, ako se stvarno svi odazovu, bilo vjerovatno sasvim dovoljno da svrgne Đukanovića.
Trenutno su njegove šanse puno veće od Đukanovićevih. Neki tvrde da mu podrška prosrpskih radikala može pomoći, ali i odmoći, odnosno potvrditi da je on tek notorni “prosrpski” kandidat u evropskom celofanu, te mobilizovati crnogorske suverenističke snage da se baš zato okrenu Milu Đukanoviću, bez obzira na to gajili ili ne simpatije prema njemu.
Naime, Milo je, htio to neko ili ne, simbol postojanosti suverene i nezavisne Crne Gore, što mu je ipak jak argument u sljedeće dvije sedmice, vjerovatno, iscrpljujućeg odmjeravanja. Kako bilo, Jakov Milatović je evidentna zvijezda u usponu, ali pitanje je hoće li se njegovih sadašnjih pet minuta slave prometnuti u pet godina predsjedničkog mandata.
Šanse su mu velike.
Mnogi analitičari već ga vide kao novog šefa države, a posljedično, ako pobjedi, i njegovu stranku kao jednu od vodećih nakon parlamentarnih izbora u junu. Tada će se vidjeti je li on proevropski političar crnogorskog “štofa” ili je to tek mimikrija.