Piše: Miodrag Živković
Crkva Srbije je uz pomoć države Srbije i poslušnih domaćih izvođača radova (DF, Demokrate, URA, Vijesti i dobar dio nevladinog sektora) prije skoro godinu dana preuzela vlast u Crnoj Gori.
Preuzimanju vlasti je prethodila dugotrajna i neobična crkvena revolucija, koju su oni nazivali LITIJAMA. Predvodio ih je, sada već pokojni mitropolit Amfilohije, koji počiva ispod grobne ploče sa uklesanom titulom, koje više nema, jer je služila samo za jednokratnu upotrebu i prevaru neznavenog i naivnog vjerujućeg litijaškog puka.
Desna ruka pokojnog Amfilohija je bio i pop Gojko Perović kojega su tada od milošte gotovo svi oslovljavali sa “oče”. U tom vremenu je pop Gojko pokazao zavidne populističko demagoške vještine, zbog čega je bio jedan od najomiljenijih likova ove originalne crkvene revolucije.
Kao što svaka revolucija jede svoju djecu, tako je i ova crkvena već pojela svoju. Mitropolit se preselio na onaj svijet od bolesti (virusa) koju i nije baš priznavao, a pop Gojko i ostali najbliži saradnici Amfilohija, stradali su u pravoj “sječi kneževa”, na način što su dobro sklonjeni, razvlašćeni i crkveno, hijerarhijski degradirani.
Stara fraza da “revolucija jede svoju djecu”, opisuje sunovrat do juče zaslužnih ljudi, kroz obračubavanje istaknutih revolucionara u borbi za vlast. U ovoj borbi, nakon osvajanja vlasti, novi mitropolit crkve Srbije Joanikije, ispratio je na onaj svijet Amfilohija, a uz pomoć svoje centrale iz Beograda, obračunao se sa popom Gojkom i njemu sličnima.
Ovo je bio obračun sa Amfilohijevom lažnom i prijevarnom ideologijom o nekoj crnogorskoj posebnosti i autonomiji crnogorsko-primorske mitropolije, kojom pričom su vrbovali i privukli u svoje redove, odričući se svega crnogorskog, mnoge naivne Crnogorce, koristeći ih za rušenje sopstvene države i svega crnogorskog.
Joanikijevim ustoličenjem srušio se lažni amanet i ostavština Amfilohija, jer im očigledno, nije više potrebna lažna priča o posebnosti i autonomiji. Sada na scenu stupa stara i dobro poznata priča iza koje su se dugo krili, da je Crna Gora oduvijek bila isključivo Srpska zemlja, da Crnogorci, njihova istorija, kultura, jezik i sve ostalo što ih je oduvijek činilo narodom, nikada nijesu postojali.
Hoće li dio, do sada vjernog i prevarenog puka, shvatiti suštinu ove i ovakve prevare, ostaje nam da vidimo.
A, što se tiče popa Gojka, ne bi me začudilo da onako vješt politici, populizmu, lažima i demagogiji, sve u mantiji paroha, bude brzo jedan od visokih funkcionera URA-e, koja je njemu i Amfilohiju dobro i vjerno služila.
Njihova ideološka bliskost je provjerena i potvrđena u u posljednje dvije godine, a i novo biračko tijelo URA-e bi ovakav transfer sa oduševljenjem dočekalo, jer je došlo vrijeme da svaka stranka treba da ima svoga popa.
Mogao bi pop Gojko biti i novi urednik ili barem kolumnista “Vijesti”, ni to me ne bi iznenadilo, jer bi njihov sadašnji čitalački puk to sigurno, blagougodno prihvatio.
Eto, tako se završila revolucija crkve Srbije. Sada se igra otvorenih karata. Sasvim je jasno ko je ko, ali su svi zaboravili da se izdaja ne zaboravlja i ne oprašta.
Stvarno moraš biti budala bez mozga da povjeruješ da je ikad i bilo ikakve autonomije crkve u CG. A čovjek može sebi na grob napisat što god mu padne na pamet, ka Risto.
A pop Gojko sad neka poje, dosta je lajao!