Član cetinjskog odbora Građanskog pokreta URA, muzičar i vizuelni umjetnik Luka Radović, dostavio je redakciji Cetinjskog lista pismo u kojem je iznio lični stav povodom događaja koji su se dogodili u nedjelju 5. septembra u Prijestonici. On u pismu navodi i da od 5. septembra više nije politički aktivan.
Pismo prenosimo u cjelosti:
Bio sam 5. septembra na Belvederu sa prijateljima, ocem i braćom. Nijesam branio Veljovića, ni tone kokaina. Ne zanima me ni kokain, ni to što je Veljović priveden. Ako je kriv, neka odgovara, kao i svako drugi što treba. I toga 5. septembra sam, kao i mnogo puta prisustvovao demonstraciji sile. Ali čini mi se kao nikad do tada. Demonstraciji sile nad mirnim narodom koje su prekomjerenom upotrebom suzavaca uklanjali stotinama metara od mjesta gdje je trebalo protestvovati. Kao i do sad nebrojeno puta, Cetinjani i ljudi iz drugih gradova Crne Gore su htjeli mirno da pokažu negodovanje, nezadovoljstvo, neslaganje sa nekim, nečim, što god to bilo. Kao odgovoran građanin tvrdim da se desio scenario da dođu bez pratnje policije da odrade čin ustoličenja, da bi im Cetinjani prokrčili put i sklonili se. Vjerovali bi u njihove čiste namjere i velikodusnost i ljubav na koju nas pozivaju. Isto tako i da su odustali od ustoličenja, Cetinjani bi bili zahvalni i ne bi im zaboravili što su pokazali širinu i razumijevanje da nijesu dobrodošli.
Ovako će zauvijek pamtiti gorčinu tog dana, a on će biti nedostojan zbog pretrpljenog straha, suza i načina na koji je ustoličen ili dostavljen. Ako je ono dostojnost ja želim da se probudim iz sna i da mi neko kaže da sam Papa. Meni, nažlost, manastir ne budi mnogo lijepih emocija kad se pomene, jer su mi crkvu, obrede, popove ogadili prvo prošla vlast i Joanikijev prethodnik, pa i ova sad. I da, nijesam vjernik kakvi su oni. Sam sebi sam najveći Bog, najveće prokletstvo i najveći blagoslov. To je i moja pobjeda jer sam ja ostao duhovan na svoj način, lišen onoga što oni zovu vjerom, pa makar i da sam samo lišen helikoptera. Daleko od toga da ponižavam ljude koji su na toj strani, ali ja za ovoliko godina nijesam naišao na više pozitivnih stvari, nego negativnih stvari, a da se tiču crkve.
Da su oni iskreni u tim namjerama, možda bih im i povjerovao, ali (citiraću Maju Bogojević) njihov rječnik je rječnik koji je dvosmjeran, a itekako perfidno usmjeren. Na primjer: “pomirenje” = budi poslušan, inače, loše ti se piše, bićeš kažnjen, “objedinjenje” = prestani da postojiš, budi (kao) ja, „fašizam“ = ma mi samo ponizno mislimo da su svi Srbi i pravoslavci i da tako treba, „nacizam“ = ma budi kao ja, lakše će ti bit, zar ne vidiš da smo bolji, “bratska ljubav” = svi smo mi isti i zato vas volimo, “Bog ne da da ste drugačiji”.
Takođe, smatram da su u toj masi trebali u prvim redovima da budu oni koji su godinama ranije bili dio vlasti koja je dovela do svega ovoga, a među njima su i oni koje sam vidio na skupu: Petar Ivanović, Darko Šuković, Ranko Krivokapić, Filip Vujanović, Blazić, Draginja S. Vuksanović, Bogdanović…
Pored svega, kao neko ko od 5. septembra nije politički aktivan, ne želim da opravdavam nikakve lokalne huškače i crtače meta. Ako mislimo da živimo skladno, a prevazišli smo plemensku zajednicu, izbjegnimo linčovanje i dozvolimo da neko drugačije misli, a vrijeme neka bude najbolji pokazatelj ko je u pravu.
Pa dobro, nešto si shvatio najzad. Ali godinu dana šutiš i sve odobravaš i kada vidiš da je vrag odnio šalu povlačiš se. Ali opet, i to je nešto.