Strahovi da će upravo ugovor sa Crkvom Srbije biti jedan od najvećih rizika Vlade pokazali su se opravdanim, društvena kriza je produbljena, a dnevno politički konflikti postali rutina, smatra političi analitičar Ljubomir Filipović.
On je u Pressingu Gradske RTV kazao da se agonija produžava, jer se tek treba suočiti sa datumom i mjestom potpisivanja Ugovora, novim građanskim revoltom i tenzijama.
Najbolja opcija za rješavanje odnosa sa Crkvom Srbije, koja podrazumijeva procedure, analizu i javnu raspravu oko nacrta ugovora, propuštena je, kaže Filipović i zbog toga što je dokument dugo skrivan od javnosti. Tako je, dodaje, bilo sve do premijerovog odlaska u Beograd.
“Gospodin Abazović je išao na ruku SPC-u i doveo nas je pred svršen čin. Imamo situaciju u kojoj se ponavljaju scene iz prošle godine, podsjeća nas sve na ono što smo imali sa ustoličenjem na Cetinju. I naravno, jedan dio javnosti je revoltiran i s pravom iskazuje svoj protest”, ističe Filipović.
Filipović izvor problema vidi u samom Abazoviću koji potencira to pitanje, a istovremeno druge optužuje da podižu tenzije i polarizuju društvo.
“Kao da živimo u Orvelovskom svijetu, pokušava da nas ubjeđuje da je laž isitina. Ovim ugovorm se diskriminišu Crnogorci, diskriminiše se Crnogorska pravoslavna crkva stavljanjem u dominansntan položaj Srpske pravoslavne crkve, otvaraju se vrata sjutra za diskriminaciju bilo koje etničke zajednice ili bilo koje druge manjinske grupe. I to je suprotno evropskim vrijednostima”, kazao je analitičar.
Političkim liderima fali samokritičnosti, institucijama povjerenja, govor mržnje je svakodnevan, dok nikada nije bilo toliko prijetnji i ucjena – smatra Filipović.
“Ovo se vrlo lako otpisuje žaru političke borbe i nijesmo svjesni da te njihove uzajamne prijetnje, koliko god oni sjutra bili spremni da sjednu za sto kao da se ništa nije desilo, stvaraju duboke ožiljke u društvu, stvaraju podjele ne samo u društvu, nego u porodici, među ljudima u Crnoj Gori, koje su tu da ostanu”, ocijenio je.
Crnoj Gori nisu potrebne personalne zamjene lidera, već politčka kultura na svim nivoima, kaže Filipović. Zaključuje da društvo ima kapacitet za jačanje kritičke misli, kako bi oni koji odlučuju razmišljali o opštim, a ne vlastitim benefitima.