Pravoslavni sveštenici obučeni u dugu, crnu odjeću, izjurili su iz helikoptera dok im propeleri svuda raznose dugu sijedu kosu i bradu. Interventna policija brzo je raširila pancir ćebe da ih prikrije, dok su drugi sa automatskim puškama opkolili prostor oko njih.
Ne, ovo nije scena iz filma Apokalipsa danas – prošlog vikenda Crna Gora, poznatija po prekrasnoj obali, upečatljivim planinskim masivima, i koja je godinama bila domaćin čudnim ruskim disidentima – postala je epicentar nove balkanske krize, sve zbog ceremonije ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića, na Cetinju – čemu su se protivili Crnogorci koji to doživljavaju kao simbol uticaja Srbije.
SPC je u oktobru i novembru prošle godine izgubila i svog patrijarha Irineja, ili poglavara crkve, i poglavara svog ogranka u Crnoj Gori, mitropolita Amfilohija – obojica su oboljeli od koronavirusa i preminuli za manje od mjesec dana.
Koja je istorijska pozadina priče današnjih barikada?
Srbija i Crna Gora su susjedne zemlje koje bi oni sa strane smatrali kulturno i istorijski sličnima. Ipak, među slovenskim narodima južne Evrope postoje razlike za koje se etničke grupe najčvršće drže i koje grade osnovu za njihov nacionalni identitet – posebno u postsocijalističkom dobu. Crna Gora je imala zaokružen put ka nezavisnosti koji se jako razlikuje od puta većine balkanskih ili čak evropskih zemalja.
Prvo je postala nezavisna knjaževina 1852. godine, što je ujedno i prvi put kada je proglašeno razdvajanje crkvene i državne vlasti.
Parlamentarnom uredbom 1918. godine Crna Gora, koja je proglašena kraljevinom 1910. godine, pristupila je Srbiji i kasnije postala dio Kraljevine Jugoslavije. Tadašnji crnogorski kralj Nikola I Petrović pobjegao je u Marsej 1916. godine nakon kapitulacije zemlje i okupacije Austro-Ugarske i uspostavio vladu u egzilu. Petrović i srpska kraljevska porodica, Karađorđevići, već su se prepirali oko toga kako treba djeliti vlast prije nego što je kralj Nikola I napustio zemlju. S njim u odsustvu, a sa srpskom vojskom koja se još nalazila u zemlji na samom kraju Prvog svjetskog rata, odbor koji je imenovala srpska vlada osnovao je ad hoc skupštinu u Podgorici kako bi ozvaničio vlast Karađorđevića nad Crnom Gorom i njeno ujedinjenje sa Srbijom.
Naslov tadašnjeg The New York Times-a nazvao je taj čin „Uništavanje nacije“. Preostale pristalice kralja Nikole odbacile su uniju, koju su smatrale većom aneksijom, pa su čak i podstakle Božićni ustanak 1919. godine, dok je Nikola podnio zahtjev na Pariskoj mirovnoj konferenciji za obnovu crnogorske nezavisnosti, koji je na kraju odbijen.
Dok su etnički identiteti u to vrijeme imali potpuno drugačije značenje, jedan od razloga zašto je dio lokalnog stanovništva prihvatio Karađorđeviće bio je i taj što su i oni imali crnogorsko nasljeđe. Još tada su se vodile rasprave između crnogorskog naspram srpskog identiteta, a političko ujedinjenje otvorilo je put ponovnom osnivanju Srpske pravoslavne crkve 1920. godine ukazom jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića, sa idejom da se sve pravoslavne crkvene pokrajine i eparhije ujedine pod jednu vlast.
Sa autotonom Crnogorskom pravoslavnom crkvom (MPC) koja je sada svedena na mitropoliju ili ogranak SPC, SPC je profitirala od unije, stekavši prava na cjelokupnu imovinu za koju se smatra da pripada Pravoslavnoj crkvi.
Ključna stvar koju bi trebalo zapamtiti je da će ovaj trenutak u istoriji, kada su crkve i njihova imovina u Crnoj Gori prešle u vlasništvo Srbije – a potom i vlasništvo Srpske pravoslavne crkve – biti momenat koji im može doći glave vijek kasnije.
Borba za dušu zemlje
Ipak, zbog njihovih sličnosti – uključujući i činjenicu da su etnički Crnogorci i etnički Srbi nominalno istočno pravoslavni vjernici – mnogi u Crnoj Gori smatraju da je Srbija radije izbrisala njihove razlike u svoju korist, nego što im je odobrila da susjedi imaju pravo da odrede kako da nazivaju sebe, svoj jezik i svoju crkvu. Zbog toga se stotine Crnogoraca okupilo u subotu na Cetinju, postavljajući barikade sa velikim kamenjem i automobilskim gumama, blokirajući put s ciljem da spriječe intronizaciju novog mitropolita.
Cetinje, grad osnovan u 15. vijeku, nalazi se u podnožju planine Lovćen i bio je sjedište kraljevske porodice. Cetinje je i mjesto osnivanja prve štamparije u jugoistočnoj Evropi i Cetinjskog manastira i smatra se kolijevkom crnogorske kulture.
U nedjelju ujutru, bez najava odlaganja inauguracije, protesti su se pogoršali. Policija je pokušala rastjerati gomilu u više navrata pucajući kanistrima sa suzavcem i granatama na demonstrante okupljene na i oko centralnog trga na Cetinju. S obzirom da je blokada grada ušla u drugi dan, a putevi do grada su bili i dalje zatvoreni, mitropolit je iz Podgorice dovezen helikopterom. Joanikije i patrijarh Porfirije na brzinu su sprovedeni u manastir, a nakon kraće ceremonije odletjeli su nazad za Podgoricu, dok je Cetinje još uvijek bilo prekriveno oblakom suzavca. Prijavljeno je da je povrijeđeno 60 ljudi – 20 policajaca i 40 građana.
Po svom odlasku u Beograd u nedjelju, patrijarh Porfirije je na Instagramu objavio da napušta „ovu blagoslovenu zemlju i ljude sa pomješanim osećanjima“.
“Zahvaljujem svima i žao mi je svih onih koji su na neki način povrijeđeni i molim za oproštaj. Molim se Gospodu za ovu zemlju, ove ljude i sve ljude, i molim ih da se mole za mene jer su tako bliži Bogu”, kazao je on.
Crnogorska koaliciona vlada podijeljena je oko toga kako se nositi sa krizom.
Dok je premijer Zdravko Krivokapić pozvao na mir na društvenim mrežama u jeku protesta, njegova koaliciona partnerska stranka, URA, zatražila je da se ceremonija održi negdje drugo.
Potpredsjednica URA, Jovana Marović, rekla je za Euronews da su poglavari crkve to odbacili.
“URA je uputila nekoliko apela da se intronizacija mitropolita premjesti na drugu lokaciju zbog bezbjednosnih rizika i povećanih tenzija. Mitropolija nije htjela da razmatra tu opciju, uprkos barikadama na putu i drugim rizicima. Jedina mogućnost koja je preostala vladi bila je da garantuje bezbjednost građana na Cetinju i pokuša da dozvoli da se događaj odigra bez značajnijih incidenata”, objasnila je.
Međutim, to je značilo da je vlada morala da stane na jednu stranu, ili na nijednu, a kako Marović smatra – oba izbora su teška.
“Jedan dio građana i političkih partija očekivao je da će vlada izabrati između dva zagarantovana prava, između prava na okupljanje i prava na vjerske slobode. Međutim, sva prava su zagarantovana i jednaka, pa je vlada pokušala da obezbijedi oba”, kazala je Marović.
Demonstranti su bili ljuti što je njihova vlada obezbijedila helikopter za ceremoniju, dok su drugi bili uznemireni što je premijer Krivokapić učestvovao na slavskom ručku sa SPC odmah nakon događaja na Cetinju. Ipak, drugi su smatrali da je trebalo dati oštrije reakcije na blokade puteva.
“Određene stranke u vladajućoj koaliciji oštro su reagovale na događaje u nedjelju, pa se može očekivati da će politički sparing postati još intenzivniji”, rekla je.
URA se pozicionirala kao jedini pravi građanski pokret u zemlji. Ona je mlađi koalicioni partner u vladi koju je formirala Krivokapićeva koalicija “Za budućnost Crne Gore” populistička partija koja je pobijedila dugo vladajuću Demokratsku partiju socijalista (DPS) na izborima održanim prošle godine.
Krivokapić, crnogorski univerzitetski profesor, postao je poznat tokom niza protesta koji su se desili kao reakcija na Zakon o slobodi vjeroispovjesti koji je usvojen krajem 2019. Zakon je imao namjeru da efektivno poništi preuzimanje nekadašnje crnogorske crkvene imovine nakon 1918. godine i vrati ga državi. Proteste su predvodili visoki članovi Srpske pravoslavne crkve.
Prvobitni zakon koji je predložila DPS usvojen je krajem decembra 2019. – nazvan ‘ Zakon o vjerskim slobodama ‘ – njime su se obavezali da će vratiti svu imovinu datu SPC nakon 1918. godine, osim ako nisu imali dokaz o vlasništvu prije te godine.
Nacionalni naspram vjerskog identiteta
Uloga SPC nikada nije bila samo uloga vjerske institucije, objašnjava Ivan Videnović, vanredni profesor Univerziteta u Beogradu.
“SPC sa svojom ‘ jednom vjerom, jednim narodom ‘ doktrinom je bila važan politički akter u svim fazama moderne istorije Balkana na koju je imala bilo kakav uticaj”, kazao je Videnović.
Kada je SPC u početku preuzela crkvenu imovinu početkom 20. vijeka i postala glavni „kišobran“ za sve istočne pravoslavne crkve u regionu, učinila je to radi centralizacije pravoslavnih vjernika u regionu gdje katolici i muslimani takođe žive.
Da li ste mogli biti Srbin, a ne Pravoslavac? Ili pravoslavci a ne Srbi? U to vrijeme, a posebno prije 20. vijeka, da. Ali kako je crkva postajala moćnija i formirala jače veze sa političkim projektom srpske nacionalne države, to je postalo manje prihvatljivo.
“Ova doktrina ne priznaje postojanje muslimanskih Srba ili katoličkih Srba, baš kao što ne priznaje ni postojanje pravoslavnih Crnogoraca ili pravoslavnih Makedonaca”, objasnio je Videnović.
Zbog toga neki Crnogorci smatraju da imaju svoju autokefalnu ili priznatu nezavisnu Crkvu. Ako je jedna strana prošlog vijeka tvrdila da ako ste dio Srpske pravoslavne crkve da ste Srbin, onda postoji potreba za Crnogorskom pravoslavnom crkvom.
“Ovo ostavlja većinsko crnogorsko stanovništvo u građanskoj državi poput Crne Gore ili bez svoje crkve ili u situaciji da se pokloni crkvi koja ne priznaje njihovo etničko porijeklo ili jezik. Poricanje crnogorskog identiteta proteklih godina često je bilo praćeno ispadima govora mržnje velikodostojnika SPC prema crnogorskoj etničkoj grupi ili vladi Crne Gore”, kazao je on.
Crna Gora: posljednji jugoslovenski krizni prostor
Crna Gora je ponovo postala posebna teritorija nakon Drugog svjetskog rata kao jedna od šest republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kako je pristajanje prema komunističkoj ideologiji sekularizma slabilo, a nacionalističke tendencije postajale sve izraženije, SPC je ponovo postala istaknuta kao ključni politički faktor.
Slobodan Milošević, komunistički aparatčik koji je kasnije postao glavni zagovornik srpskog nacionalizma, shvatio je da mu je crkva potrebna kao oruđe za okupljanje etničkih Srba oko njegove političke misije. Miloševićevo podsticanje ultranacionalističkih srpskih osjećanja još sredinom 1980-ih smatra se jednim od primarnih pokretača krvavog raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili.
Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih, Crna Gora je jedina od šest republika preostala u uniji sa Srbijom. U trenutku kada su linije sukoba bile između onih za koje se smatralo da su katolici, muslimani, pravoslavci ili Albanci, dva glavna pravoslavna naroda u Jugoslaviji – Srbi i Crnogorci – nisu se otvoreno sukobili niti su se upustili u rat.
Ustvari, Crna Gora je zajedno sa Srbijom učestvovala u ratovima. Aktuelni predsednik Crne Gore, Milo Đukanović, bio je jedan od najbližih Miloševićevih saveznika – barem u početku. Đukanović je bio ključni politički akter u Crnoj Gori od kasnih 1980 -ih kada se uz Miloševićevu podršku istakao.
Počevši od 1991. godine, četiri puta je bio premijer zemlje, a drugi mu je mandat predsjednika. Iako je u početku bio odan Miloševićevoj politici, budući da je njegova vlada poslala trupe u Hrvatsku i igrala ulogu u ratu u Bosni, Đukanović je sredinom devedesetih godina napravio zaokret, otvoreno kritikujući Miloševića i njegov režim i konačno potpuno distancirajući sebe i državu od Srbije.
Okosnica Đukanovićeve političke retorike i glavni razlog njegove neobične političke dugovječnosti – koliko god bio osporavan stalnim optužbama za značajnu korupciju i učešće u organizovanom kriminalu – vezan je za njegovu promjenu mišljenja što ga je učinilo glavnim zagovornikom crnogorskog identiteta kao zasebnog koncepta. Prijedlog njegove stranke da oduzme imovinu SPC -u bio je dugoročan korak, međutim, Đukanović je potcijenio moć koju je SPC imala u Crnoj Gori. Ovo je aktivno iskorišćavala srpska vlada, koja je prema Videnoviću instrumentalizovala SPC da povrati dio izgubljenog uticaja od 2006.
“Vlada u Beogradu je glavni faktor odgovoran za trenutnu situaciju, za izigravanje ugroženog kolektivnog interesa Srba u zemlji u kojoj se nikome nikada nisu uskratila ljudska prava, za uključivanje SPC u izbornu trku [2020] i za uticaj na imenovanje aktuelne vlade Crne Gore”, tvrdi Videnović.
On je kazao da je to razlog zbog čega etnički Crnogorci aktuelnu vlast doživljavaju kao marionetu Beograda, dok se čitav proces klerikalizacije zemlje dalje posmatra kao pokušaj oduzimanja njihovog nacionalnog identiteta, državne nezavisnosti i međunacionalnog sporazuma.
Smatra da je kriva i prethodna vladavina sadašnjeg predsjednika države Mila Đukanovića i njegovog DPS -a.
“Đukanovićeva odgovornost leži u činjenici da nije uspio da uključi više crnogorske Srbe koji su više evropski orijentisani u svoj program građanskog, višenacionalnog društva. Osjećali su se odbačenim zbog njegovog prenaglašavanja posebnosti crnogorskog identiteta sve do povratka na arhaične podjele iz prošlosti”, zaključio je Videnović.
Đukanovićevi protivnici su ovo vidjeli kao priliku da prikupe podršku i konačno ga skinu s trona. Pomoć SPC pokazala se ključnom, kaže Ljubomir Filipović, aktivista i izvršni koordinator Građanske inicijative 21. maja. Pokret je bio jedan od učesnika protesta proteklog vikenda na Cetinju.
“SPC je iskoristila nezadovoljstvo zbog zakona o crkvenoj svojini za pokretanje kampanje svešteničkih protesta i skupova koji su se poklopili sa predizbornom kampanjom u zemlji”, rekao je Filipović, dodajući da su politički subjekti bliski ovim protestima pobijedili na izborima u zemlji.
“Novo rukovodstvo ne mora da znači i bolje”, smatra on.
Kako je objasnio, korumpirana vlada sa mnoštvom problema zamijenjena je drugom vladom koja se bavila istorijskim revizionizmom i podržavala ideologije odgovorne za nacionalističku euforiju koja je dovela do sukoba devedesetih godina.
Filipović je ukazao na to da je ministar je u sadašnjoj vladi nedavno smijenjen sa funkcije zbog negiranja genocida u Srebrenici, te objasnio da žele zadržati izgled prozapadne naklonosti jer znaju da to neće ugroziti njihovu moć.
“Oni sada insistiraju na tome da za sve probleme u zemlji okrive Demokratsku partiju socijalista, koja je izgubila vlast i ključne položaje u zemlji, pa žele da se na proteste na Cetinju gleda kao na rezultat DPS -a ‘ koji je bijesan zbog gubitka moći – što nije tačno”, rekao je. Prema Filipovićevim riječima, protestni pokret je, u stvari, veoma raznolik. “Svođenje na ono što ljudi nazivaju crnogorskim nacionalizmom jednako je nepravedno kao i svođenje čitavog pokreta Euromaidan u Ukrajini na fašiste. Postoji širok spektar koji uključuje, s lijeva na desno, ali naš cilj je potkopati klerikalne i srpske političke uticaje na crnogorsku politiku”, objasnio je Filipović.
Protesti protiv intronizacije na Cetinju odbacili su simbolični čin potčinjavanja Crne Gore na Cetinju, a mnogi su izuzetno ljuti, rekao je Filipović.
MPC, čija crkvena nezavisnost ili autokefalija nikada nije formalno priznata, doživjela je preporod ranih devedesetih, a od strane vlade postala je priznata vjerska zajednica 1999. godine. Anketa crnogorske nevladine organizacije CEDEM pokazala je da je oko 10 procenata vjernika pravoslavnih hrišćana Crne Gore vidi kao svoju crkvu. Ima svog mitropolita Mihaila, koji takođe upravlja crkvom na Cetinju. Ali, MPC ima mali, ili nikakav politički uticaj, na ono što se dešava u Crnoj Gori – oštar kontrast sa liderima SPC, koji su veoma prisutni u javnosti i često otvoreni u svojim ultrakonzervativnim stavovima.
Joanikijev prethodnik, Amfilohije, slavno je podržao ratnog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, priznavši 2010. godine da mu je ponudio mjesto da se sakrije, nakon što je Haški tribunal podigao optužnicu protiv Karadžića za ratne zločine u Bosni neposredno nakon rata 1992-1995.
Niko ne može biti sretan posle nedjelje
Intronizacija novog mitropolita u nedjelju sada je narušila Joanikijevo nasleđe od samog početka njegovog poglavarstva, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje, crnogorske nevladine organizacije civilnog društva.
“Umjesto da to bude dostojanstven događaj, morali su ih prokrijumčariti u manastir okruženi policijom sa automatskim puškama. Kako neko ko je pravi hrišćanin može da živi sa težinom takvog ustoličenja?”, pita se Uljarević.
Ona je ocijenila da SPC ovdje nije pobjednik, jer crkva mora imati pomirljiv uticaj na društvo, a ne suprotno, jer bi trebalo da pokušaju da pronađu rješenja koja su izvan očekivanih okvira, ne da raspiruju tenzije.
“Mislim da je licemerna izjava mitropolita Joanikija da će raditi na dijalogu i pomirenju, s obzirom na to da je forsiranjem ovog događaja izgubio legitimitet da raspravlja o ovim temama”, izjavila je ona i ocijenila da je mogao osvojiti toliko podrške i legitimiteta da je sam odlučio da se povuče sa ceremonije i rekao da vidi da to antagonizira društvo.
Za crnogorske građane svih etničkih grupa, drugi sloj frustracije dolazi iz činjenice da je složenost situacije nepoznata i zbunjujuća za mnoge izvan zemlje, pa je teško razumjeti čak i najbližim susjedima Crne Gore.
Uljerević je kazala da Crna Gora godinama nije privlačila veliku pažnju, i da nije bila regionalni problem.
“Proteklih godina, pitanja koja su ranije bila izuzetno unutrašnja i koja su bila složena za rješavanje crnogorskog društva sada su iznijeta izvan naših granica”, rekla je ona.
Što se tiče pronalaženja pravog rješenja i ponovnog ujedinjenja zemlje i njenih građana, ovo nije pitanje koje se prema mišljenju Uljarević može riješiti preko noći – uprkos izjavi premijera Krivokapića na konferenciji za novinare u ponedjeljak, gdje je rekao da je zemlja sada slobodna da pređe na rješavanje drugih pitanja, poput ekonomskih problema.
“Ja bih definisala to što se dešava u Crnoj Gori kao političko pitanje koje je spojeno sa vjerskim i identitetskim pitanjem, koje onda u prvi plan stavlja različite emocije i mobiliše ljude”, kazala je Uljarević, zaključivši da crnogorsko društvo sada mora da se vrati unazad i pozabavi se pitanjima koja su ostala na začelju, te da pokuša postići dogovor o tome kakvu državu želimo.