Đukanović: Crna Gora ostvarila rezultate za poštovanje

Prenosimo u cjelosti govor predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića

Poštovani predstavnici medija,

Dame i gospodo,

Navršava se dvije godine otkako sam, nakon pobjede na izborima 15. aprila 2018, preuzeo dužnost Predsjednika Crne Gore. Istovremeno, za par dana proslavićemo i četrnaesti put Dan Nezavisnosti obnovljene, nezavisne države Crne Gore.

Jednim ili drugim povodom bilo je mnoštvo zahtjeva za intervjue. Odlučio sam na ovaj način svima da izađem u susret i da s javnošću podijelim ocjene, stavove i predviđanja koja se tiču aktuelnog stanja i procesa kroz koje prolazi Crna Gora. Najprije kroz uvodno izlaganje, a nakon toga putem dijaloga koji će uslijediti.

Prve rečenice, neizbježno moram posvetiti najnovijem iskustvu crnogorskog društva – suočavanju s pandemijom COVID-19. Iako je korona virus i dalje nepoznanica za čitav svijet, za medicinsku nauku i struku, zadovoljstvo je konstatovati da se Crna Gora u prvoj fazi s tim uspješno izborila. A ta faza je neuporedivo najvažnija i najteža jer se tokom njenog trajanja vodila borba za najveću vrijednost čovječanstva: za ljudske živote.

Znamo da je smrt svakog čovjeka veliki i nenadoknadiv gubitak, ali ipak vjerujem da se možemo saglasiti da je, mjereno uporedivim parametrima, naša država ostvarila rezultate za poštovanje: 324 ukupno oboljelih, što je nešto ispod 0,005% populacije; od toga već 311 oporavljenih, 9 nažalost preminulih, i 4 kod kojih je oporavak u završnoj fazi. To je bilans koji daje realan razlog za zadovoljstvo učinjenim. Naravno, uz nužni oprez sve dok po pravilima SZO ne budemo u prilici da objavimo da je korona virus u Crnoj Gori i konačno savladan.

Ali, ne vjerujem da žurim ako kažem da je čitavo crnogorsko društvo na ovom iskušenju pokazalo i neka nova svojstva. Prevashodno, zavidan nivo društvene odgovornosti. Bez toga, imajući u vidu nepoznanice koje i dalje prate pandemiju i deficit najefikasnijih medicinskih terapija, definitivno svi napori zdravstvenih ustanova i državnih organa donijeli bi vrlo limitirane učinke.

Uz to, pokazan je veoma visok nivo odgovornosti, organizovanosti, posvećenosti i kompetentnosti cjelokupnog zdravstvenog sistema Crne Gore. Kako danas bijedno politikantski zvuče nedavna snatrenja u nacionalnom Parlamentu i javnosti, tragom nekog petparačkog, površnog istraživanja, kako je tobože crnogorsko zdravstvo na posljednjem mjestu u Evropi. Eto, danas je to naše zdravstvo pokazalo sposobnost za ponos države.

Ne manje važno, sve državne institucije, počev od Vlade, Policije, Vojske, pa do lokalnih uprava, inspekcijskih i komunalnih službi, iskazali su veoma ozbiljan napredak u pogledu funkcionalnosti, izuzetnu požrtvovanost, hrabrost i odgovornost. Nezamjenjivi volonteri, na čelu s Crvenim krstom, i izdašni donatori, mnogobrojni domaći, a važno je naglasiti i veoma renomirani inostrani prijatelji i investitori. Sve ovo je razlog za zadovoljstvo i iskrenu i duboku zahvalnost.

Dame i gospodo,

Ključne poruke i definisani prioriteti predstavljeni u inauguracionom govoru 20. maja 2018. jednako su aktuelni i danas. Kako oni koji se bave pitanjima ekonomskog i demokratskog razvoja crnogorskog društva, tako i drugi, više okrenuti širem, regionalnom, evropskom i globalnom okruženju. Dostizanje evropskog kvaliteta života, prirodno je naš najvažniji državno-politički cilj. Crna Gora nastavlja da napreduje dobrim tempom u željenom smjeru. Prije tri godine bili smo na 46% prosječnog evropskog životnog standarda. Procjene govore da smo na kraju 2019. dostigli 49%. Podsjećam, u godini obnove državne nezavisnosti bili smo na 36%. Najvažniji dio objašnjenja ovog dinamičnog napretka je kontinuirano dobar rast ekonomije od sticanja nezavisnosti, uprkos tome što je veći dio tog perioda obilježila evropska ekonomska kriza. Posljednjih godina, izuzetno dobar, na nivou 4,5 do 5% godišnje.

Takav rast je generisan prevashodno veoma intenzivnim investicionim ciklusom, kojeg ne bi bilo da država nije ponudila investitorima pouzdan i insipirativan državni i poslovni ambijent za plasman kapitala. Danas, naš izazov je kako sačuvati atraktivnost Crne Gore kao investicione destinacije. Kako dokazati da iskustvo u godinama nezavisnosti nije sezonski, niti slučajni uzlet crnogorske ekonomije, nego stabilan, dugoročan trend koji nam omogućava da u doglednoj budućnosti izađemo iz stanja zaostalosti u razvoju za evropskim okruženjem i da unaprijeđenim životnim standardom pružimo zasluženu satisfakciju građanima za istorijske i tranzicione nedaće.

Bez dileme, mi to možemo. Ako smo ovakav napredak postigli uprkos ne samo potpuno parališućim pandemijskim šokovima, nego i tokom gotovo decenijske ekonomske krize u Evropi od 2008, onda nam ne smije nedostajati samopouzdanja i optimizma u sagledavanju vlastite budućnosti. Uostalom, zar o tome ne svjedoče i projekti kao podmorski energetski kabal prema Italiji, prva dionica autoputa, Porto Montenegro, Porto Novi, Luštica Bay, Aman, i tako očigledni rezultati u unapređenju kapaciteta zimskog turizma na sjeveru.

A tek počinjemo da valorizujemo najizdašnije razvojne šanse. Nakon prve, najskuplje i najkomplikovanije dionice autoputa, njegovim završetkom dobićemo pune efekte tog kapitalnog razvojnog i bezbjednosnog projekta u Crnoj Gori.

Rekonstrukcija i razvoj aerodroma je ne samo više stotina miliona eura vrijedna investicija i impuls ekonomskom rastu, nego i tačka lakše dostupnosti Crne Gore inostranim turistima i investitorima. Izvjesno, očekuje nas i gradnja Jadransko-jonske autoceste kroz Crnu Goru. Takođe i Jadranskog gasovoda koji će pojeftiniti energetsko napajanje biznisa i domaćinstava. I nekoliko vrijednih projekata proizvodnje električne energije na bazi obnovljivih izvora. Proizvodnja hrane postaje veoma inspirativan biznis u Crnoj Gori, sa izuzetnim potencijalima. Imamo odličnu osnovu za razvoj prerađivačke industrije na bazi aluminijuma i drveta. Kao i sirovinsku osnovu za razvoj industrije građevinskih materijala. Da o mogućnostima daljeg razvoja kapaciteta najkvalitetnijeg turizma i ne govorimo.

Preduslov svemu je ažuran i sveobuhvatan odgovor države i biznisa na sledeću fazu borbe sa posljedicama pandemije. Prognoze relevatnih međunarodnih organizacija o dubini mogućeg poniranja globalne ekonomije u 2020. su zastrašujuće. Za zemlje dominantno turističke i uslužne ekonomije, i dodatno. Ali, zar nijesmo pokazali u suočavanju sa najrigidnijim, zdravstvenim rizicima COVID-19 da se može biti bolji od zloslutnih prognoza? Jesmo. Samo treba da nastavimo jednakom ozbiljnošću i efikasnošću. Niti jedan dan do kraja 2020. ne smije biti izgubljen, propušten kao šansa. Ako tako budemo mislili i radili, neminovne gubitke ekonomije u ovoj godini svešćemo na podnošljivu mjeru.

Naravno, i ova kriza je dobar povod za neuka i nedobronamjerna, gotovo bez izuzetka politikantski motivisana naglabanja: može li Crna Gora kao mala država, sama i nezavisna; je li veća sigurnost u partnerstvu sa Evropom, ili u euroazijskom bratstvu; jesu li liberalna ekonomija i demokratija dobro odrabrani koncept razvoja društva; jesmo li pretjerali s razvojem turizma i usluga…?

Sve ove dileme imaju zajednički vrlo ozbiljan nedostatak. Krize nijesu trajna stanja. Kroz prizmu receptura kojim društvo otkako je svijeta i vijeka savladava neizbježne krize, ne možemo suditi ni o prošlosti, niti projektovati budućnost. Inače, moglo bi nam pasti na pamet da je vanredno stanje najbolji ambijent za rješavanje svih društvenih problema.

Dakle, naša budućnost je mnogo sigurnija i dogledno bolja nakon što smo obnovom nezavisnosti preuzeli odgovornost za upravljanje vlastitom budućnošću. Dodatno, što smo i prije formalne nezavisnosti, nepokolebljivo definisali strategiju evropeizacije Crne Gore kao put za povratak našeg društva evropskom civilizacijskom krugu. I kada tržišna ekonomija i demokratija u suočavanju sa izazovima ubrzanog razvoja globalizovanog svijeta zapadnu u ćorsokak – jasno je da odgovor nećemo naći u državno-planskoj ekonomiji i u autoritarnim modelima upravljanja državom. Pa to smo makar istorijski provjerili. Podrazumijeva se, svaka kriza pametnim ljudima i društvima donosi novi nauk. I razlog za fina podešavanja, prethodno dobro odabranog modela razvoja.

Zar nijesmo kao Evropljani ponosni na svoju slobodu, stabilnost, demokratiju, multietničnost, dostignuti standard? A s razvojem turizma ne da nijesmo pretjerali, nego tek treba pojačati tempo. I držati se novoustanovljenog smjera – od prosječne jadranske ka najvišem nivou mediteranske i evropske turističke ponude. To ostaje i dalje naša veoma izgledna šansa. Svakako, dobrodošla je preporuka i podsjećanje da što brže moramo imati osmišljen i vidljivo ostvarljiv program razvoja i drugih djelatnosti, prevashodno energetike i proizvodnje hrane. Da bi nacionalna ekonomija imala pouzdaniju stabilnost i da bi racionalno upotrebila sve resurse i komparativne prednosti.

Naravno, kriza je svijetu, pa i nama, poslala veoma važno upozorenje da u trci za razvojem ne smijemo zaboraviti na obavezu unapređenja socijalne sigurnosti, solidarnosti, humanosti. Potencirala potrebu odgovorne multilateralne saradnje u očuvanju Planete i zdrave životne sredine. Ukazala na nužnost izdašnijeg investiranja u znanje i zdravstvenu zaštitu stanovništva.

Stabilnost predstavlja najkrupniji izazov za društva Zapadnog Balkana. Neraskidivo povezano s tim je i pitanje strateškog izbora budućnosti našeg regiona, koji je uslovljen dvijema ključnim okolnostima: jasnoćom vizije svake od zapadnobalkanskih država da želi da bude dio evropskog sistema vrijednosti, i da ima volje i kapaciteta da u tom cilju sprovede zahtjevne reforme.

Istovremeno, i vizijom i odlučnošću EU da završi proces ujedinjenja Evrope u interesu njene kvalitetnije stabilnosti i globalne konkurentnosti.

Crna Gora godinama predstavlja dobar primjer i putokaz kako je to moguće postići. Zahvaljujući upravo jasnoj viziji, ali i nepokolebljivoj odlučnosti da savlada nemale prepreke i odoli lažnim alternativama. Zato što smo učvršćeni u iskustvenom saznanju da je osnovni uzrok svekolikog zaostajanja ovog evropskog regiona za razvijenim susjedstvom istorijski ukorijenjena nestabilnost. I predugo izbivanje Balkana iz matičnih tokova razvoja evropske civilizacije. Dakle, svakom koga to uopšte intrigira jasno je zašto je prosječna plata u našem regionu jedva preko 500€, a u Evropi četiri puta više. Sledstveno tome, jasno je i šta moramo obezbijediti ukoliko zaista želimo da u doglednoj budućnosti dosegnemo evropski kvalitet života za naše građane.

Izazovi u tom poduhvatu su brojni. I domaći i međunarodni. Najteži unutrašnji izazov je kako savladati nataloženu svijest koja se odupire svemu novom i nepoznatom. Nespremna da se upozna sa nepoznatim i da se osposobi da bez straha i kompleksa niže vrijednosti postane konkurentna za tržište ujedinjene Evrope. Zato je njen izbor status quo. Zato što je opredjeljuje logika: bolje je držati se poznate nepovoljnosti, nego tragati za nepoznatim šansama.

Međunarodni izazov je to što je Balkan nažalost i danas poprište borbe za geopolitičku dominaciju velikih. Aktuelno – poligon borbe protiv širenja uticaja NATO i EU. Nuđenjem tobožnjih alternativa. Kojih nema ni u naznakama. Jer ih ne može ni biti. Jer mi nijesmo samo geografski dio Evrope. Mi smo dio tog kulturološkog i civilizacijskog kruga koliko god uslijed trajanja naših balkanskih zabluda, lutanja i zaostajanja to danas nekom i ne izgleda tako. I jasno nam je da nam alternativu ne mogu predstavljati savezi koji za osnovu nemaju isti sistem vrijednosti. EU i NATO, uprkos svim krizama koje dijele sa svijetom imaju izvjesnu budućnost jer su prevashodno to zajednice identičnih vrijednosti: demokratije, tržišne ekonomije, vladavine prava, poštovanja i afirmacije sloboda i ljudskih prava… Gdje nema ne samo verbalne saglasnosti, nego i dostignutih rezultata u poštovanju i promociji ovih vrijednosti, nema ni osnove zajedništva. Time ni alternative budućnosti Zapadnog Balkana.

Zato Crna Gora najdublje vjeruje da je to put u pouzdaniju stabilnost bez koje nema dinamičnog i kvalitetnog ekonomskog i demokratskog razvoja. Zato se i ne premišlja. I kada u EU i NATO vidimo realne slabosti, znamo da je pripadnost tim savezima jedini mogući put izlaska iz stanja permentne nestabilnosti i zaostalosti. Štaviše, to je put povratka Zapadnog Balkana svojoj evropskoj kući. Put dostizanja onog kvaliteta života koji mora pripadati i našim građanima, kao građanima Evrope 21. vijeka.

Sve ostalo su iluzije. I bezdušne igre velikih koji nam još jednom demonstriraju uvjerenje da im veličina daje pravo da se poigravaju sudbinama malobrojnih i nerazvijenih.

Zato pažljivo kreiramo i realizujemo politiku učvršćivanja stabilnosti uz istovremene napore na modernizaciji crnogorskog društva. Opterećeni nasljeđem duboko ukorijenjenih podjela u njemu. I, dakako, svjesni da prevazilaženje tih podjela traži vrijeme. Jer, emancipacija je proces koji zahtijeva istrajnost i pažljivo upravljanje. No, uvažavanje naslijeđenih razlika i pažljivo upravljanje nužnim promjenama ne znači i kolebljivost i posustajanje pred otporima evropeizaciji crnogorskog društva. Svaka neodlučnost povodom strateškog kursa kretanja savremene Crne Gore značila bi produžetak lutanja, zaostajanja, vjerovatno i fatalnog kašnjenja u potrebi da postanemo dio razvijenog demokratskog svijeta.

Jedino u tom kontekstu vidim i uzavrele nesporazume na temu odnosa Države i crkve. Nije tu riječ o zakonu, niti o imovini, jer i taj zakon i ukupna pravna i demokratska praksa, danas svakome, dakle i vjerskim zajednicama, obezbjeđuje pouzdanu imovinsku zaštitu pred nacionalnim i evropskim pravosudnim institucijama.

Riječ je o drugom. Da li je Crna Gora u stanju da uspostavi vladavinu prava koja nije samo imperativ evropske integracije, nego, prevashodno normalnog i civilizovanog života u našoj državi?

Ili, postoje subjekti društva koji imaju ekskluzivna prava, kao što je slučaj sa SPC, koja bi da upravlja Crnom Gorom, da joj određuje karakter i budući razvoj? Preciznije, da li je Crna Gora demokratsko multietničko društvo, ili srednjevjekovno teokratsko, srpsko, kako nas podučavaju crkveni velikodostojnici. Da li je Crnoj Gori mjesto u Evropi, time i u zapadnoj hemisferi, ili na suprotnoj strani? Iz toga, logično, i da li Crna Gora treba da postoji, budući da je već napravila toliko „pogrešnih“ izbora u ovih 14 godina, ili neko drugi treba da donosi odluke u njeno ime? I ne manje važno – treba li Crna Gora da ostane nepokolebljiva u odbrani tekovina antifašizma, ili će prihvatiti samozvane mesije koji nam se preporučuju da mire žive i mrtve? Da, ako dobro čitam, mire fašiste i antifašiste. Moj odgovor je kristalno jasan. Crna Gora nije nepromišljeno izabrala. Naš izbor je nezavisnost i suverenost. Naš izbor je multietničnost. Naš izbor je evropski sistem vrijednosti. Naš izbor je NATO kao garancija stabilnosti. Naš izbor je zaštita i afirmacija ljudskih prava i sloboda, uključujući i slobodu vjeroispovijesti. Pri čemu svaka vjerska zajednica može biti samo ravnopravna sa drugima i samo dio društva, a ne pandan državi. I naš izbor je zauvijek što god vidjeli u našem okruženju – antifašizam kao neprolazna vertikala hiljadugodišnjeg crnogorskog trajanja.

Ohrabrujuće su poruke, podrška i pomoć koje dobijamo od EU, posebno nakon posljednjih evropskih izbora. Jasna potvrda evropske perspektive regiona od strane briselskih institucija, početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, Zagrebački video-samit u doba korone,

finansijska podrška u borbi sa posljedicama pandemije, najava novog strateškog Investicionog okvira za Zapadni Balkan, ubjedljivi su stimulansi za obnovu euroentuzijazma u ovom dijelu našeg kontinenta. Sad je presudno važno da mi u Crnoj Gori svoj zadatak obavimo na najbolji način. Ne sumnjam da će Vlada i ukupna društvena infrastruktura zadužena za uspješan proces pregovora nastaviti i unaprijediti svoju posvećenost reformama i usvajanju evropskih standarda, i da će Crna Gora biti prva nova članica EU.

Koristim priliku da svim građanima Crne Gore čestitam 21. maj – Dan Nezavisnosti. Dan kada smo sa olovkom u ruci vratili državno i nacionalno dostojanstvo. Vratili dug našim slavnim precima, i otvorili novu, evropsku perspektivu Crne Gore. Dostojni i svoje istorije, i 21. vijeka.

Hvala vam na pažnji.