Dubravka Jovanović: On

Piše: Dubravka Jovanović

On je slagao. On je ukrao. On je sakrio. On je kukavički potpisao Ugovor poniženja i pokornosti, uslugarstva i beščašća. On se ruga praznim srcem. Praznim rukama i praznom vjerom u ništa.

On se još  hvali i kune u čast  sa zadovoljstvom poručujući da se ovim Ugovorom  šalje poruka mira i tolerancije.  On je pritom premijer Vlade Crne Gore. On?

Podvivši rep da niko ne zna i ne vidi osim naručenih, unaprijed dogovorenih i polusvijeta iz strane države, poručio je da se okreće novi list u državi Crnoj Gori.

I okrenuo se list srama , neetičnosti i nemorala.

List koji ne trepti sa gora i zbog kojeg ne sviće rujna zora.

Nije sporno različito misliti. Pripadati nacijama ,crkvama, vjerama, partijama, politikama ,bogovima, đaolima, nebu, vatri, zemlji, kosmosu. Ili ne pripadati nikome,

Sporno je i neljudski lagati, krasti, obmanjivati.

U bespuću skarednosti, nedoličnosti, sramotnosti, nesojluka, bestidnosti, daleko od očiju i od riječi uspravne  u  i  pod  mantijama popova  zloslutnih, potpisan je Ugovor sa Srpskom crkvom. Njime se Srpskoj pravoslavnoj crkvi daje  eksteritorijalnost vjerskih objekata u Crnoj Gori.

Dalje, otvara se  put razvoju nastave vjeronauke u državnim školama i daje joj javno-pravna ovlašćenja, dok  joj u nekim oblastima daje i ravnopravan pravni status sa državnim institucijama.

Crnogorske i Crnogorci  u čudu se pitaju po kojem osnovu SPC ima pravo da se upisuje kao vlasnik crkava  koje su naše nasljeđe.

On odgovara: Kome smeta i ko se ovog Ugovora boji taj je u poroblemu. Ko ga politizuje taj će loše proći, poručuje On.

Imena nema ni prezimena.

A zar je važno. Kičma i obraz što to bi?
Ugovor je potpisan  a njemu laknulo.

Na mala vrata, u male, sa malima na malo i sitno. Na jadno i nevoljno. Na izdaju i  za malu uš.

Velika je samo prevara njegova.

Velika je i muka naša.

Velika nam borba za pravo i pravu predstoji.

Nije ga briga što je doma slagao svoje , nego i svijet. Međunarodnu javnost.

One u Evropi i svijetu sa kojima se  na samo par dana prije  rukovao, uz potpuno suprotna obećanja i priče. On je rekao da 3. avgusta neće biti potpisivanja Ugovora. A potipisan je i to baš 3. avgusta.  Ko je za njega međunarodna zajednica kad država to je ON.

I obmana to je ON.

A ON, ništa i Niko.

Taj bi sa svima i svakim na svakih po ure, kako mu, kad i od koga zatreba.

Njemu i njegovom najužem ambaru.

Toliko mu traje riječ i obećanje, obraz i kičma, poštenje i ljudskost.

Bože, što sve može da stane u kapi šporke duše.

Imamo li pravo ovim kršem, ako ga ne odbranimo sad ?

Što će nam i kako šumiti more ako mu ne sačuvamo plavet?

“Neće zapjevati pripitomljeni pakao” nađoh riječ pjesničku .

Tražim lijek za nas ojađene sramnim činom njegovim.

I neće Crna Gora u tuđem srcu svoje srce čuti.

Ima ova zemlja srca i pameti za svoje kuće i svoje ljude, i svoje crkve i svoja zvona. Za trpeze, škrinje i za lelek.

Ima nas za rascvjetat ružu bijelu. I razvit barjak nad savješću neposustalih.

Biće nas za pijetla u svom dvorištu i za vuka u našoj gori crnoj.

Ima nas za slavuja iz potopljene tame.

Njemu se ne crveni obraz a nama plamti srce, sve u crveno, za išćerat gubu pod kamenom, ispod ljetnje trave.