Demokrate o podršci Nikolaidisu: Činjenično utemeljeno smo odgovorili na skarednu pisaniju

Presmiješno je horsko graktanje grupe kvaziintelektualaca u vidu podrške “napadnutom Nikolaidisu“, čiji su potpisnici svojim djelovanjem mahom bili i jesu jedan od glavnih dekora Đukanovićeve „demokratije“, smatraju u Demokratskoj Crnoj Gori reagujući na pismo podrške više od 50 intelektualaca iz Crne Gore i regije upućeno Andreju Nikolaidisu.

Njihovo saopštenje pre prenosimo u cjelosti.

“Stvarnost je, ipak, sasvim drugačija. Demokrate su činjenično utemeljeno, neuporedivo umjerenije od inicijalnog piščevog teksta, odgovorile na politički tendencioznu i skarednu pisaniju, krajnje neistinitog i veoma uvredljivog naslova.

Odgovorili?! Pa kako se samo usuđujemo odgovoriti?! Ko je tim Demokratama dao pravo da odgovaraju na salvu neistina i uvreda, pita se skučeni um.
Međutim, veoma smo zadovoljni što je stigla reakcija baš u ovoj formi. Šuplja poruka „Ko nam je dao to pravo da odgovorimo“ koja prosto odjekuje praznim i besmislenim saopštenjem odveć liči na ono famozno, takođe đukanovićevsko „Ko ti je reka’ da dođeš na Konik?!“. To su te frekvencije.

Sudeći po reakciji potpisnika Nikolaidisu je ugroženo sve. Od statusa, preko imovine, pa do samog života. Inače su takve te „zle“ Demokrate. Zato smo nebrojeno puta „krenuli“ licem na pištolje, palice i šake osuđivanih kriminalaca, klanovaca i narko dilera. Završavali u bolnicama. Otpuštani nam članovi porodica, rodbine, prijatelji, i svi oni koji su sanjali istinski demokratsku Crnu Goru, i nisu hjeli da „popiju pilulu“ za selektivni vid i još selektivnije pamćenje.

Tu se u stvari radi o sledećem: Njihova uloga, za vrijeme moći Đukanovića, je bila da igraju nezavisne intelektualce drugog ešalona, kako bi gazda što uvjerljivije izgradio „potemkinova sela“ demokratije za prikaz Evropi. Kada je Crna Gora odbacila takve kulise izgrađene na pljački, švercu, kriminalu i nasilju svake vrste, „potpisnici“, našavši se u stvarnosti u kojoj su samo tužni dekor jedne ogoljene ruševine, zapjenili su gubeći kontakt sa realnošću preko svake mjere, plašeći se da će svoj talenat i intelekt morati isprobati na tržištu rada, kako je to volio poručiti njihov šef, inače gospodar pljačkaške tranzicije.

Gdje su bili ovi potpisnici da osude sramotne i bestijalne napade na novinare; ubijanja, prebijanja, pritiske?! Gdje su bili da dignu glas protiv decenijske krađe izbora?! Gdje su bili da osude prebijanja građana sopstvene zemlje dokazano brutalnom silom Đukanovićevog režima?! Gdje su ikada bili da osude eklatantni fašizam kojem smo kao umorno, podijeljeno i osiromašeno društvo nazočili u poslednjih nekoliko godina?! Ah da, bili su mu- i još su – glasni dio.
Sinekruci u odbrani sinekurca: to je već esnafska solidarnost.

Što se tiče antifašizma na koji se u svakoj drugoj rečenici pozivaju, a koji su svojim djelovanjem isprofanisali do krajnjih granica, moramo im pojasniti sljedeće: borba protiv fašizma nije tek borba protiv apsurdnosti jednog istorijski zloglasnog ideološko-političkog koncepta, već upravo protiv one krajnje ljudske oholosti, surovosti i zla. Borba protiv fašizma suštinski nije ništa drugo do borba za priznanje vrijednosti svakog živog bića. Široko rasprostranjeni zaborav ove istine predstavlja uvod u (post)moderni fašizam, pa je sam termin potpuno nebitan dok god suština djelovanja determiniše stvari.

Nije slučajno što taj novi fašizam sebe objavljuje negacijom slobodnog opredjeljenja. Jer nesposobnost kritičkog preispitivanja vlastitih ideoloških premisa i njihove istorijske potke, po nepisanom pravilu, vodi u kolosalnu nedosljednost. U tom ideološkom galimatijasu i beskrajnom istorijskom kadrilu “partizana i četnika”(ovome dodati i ostale nametnute podjele) profitiraju podmukli učesnici na oba ekstremna pola nesreće crnogorske. U toj podmukloj igri koju ova zemlja odveć dugo trpi stvarni fašizam je postao svakodnevnica, a njegova najočiglednija javna manifestacija ogleda se u tome što je povlačenje razlike između Dobra i Zla postala stvar političkog oportuniteta. A to je poslednja stvar koja istinski može korespondirati sa suštinom pojma antifašizam.

Tu dolazimo i do pitanja koje vas žestoko „svrbi“: Ovakva, vaša zajednička, u suštini i manifestno kultur-rasistička interpretacija srpskog nacionalnog identiteta počiva na etabliranom mitu o ekskluzivno srpskoj krivici za minule ratove i krvavi raspad SFRJ, gdje bi se đavolskom podmuklošću individualna krvica po tom scenariju imala inputirati cijelom jednom narodu. Užasna ideja efektno interpolirana u apologiju prošlosti vašeg šefa, kao jedini mogući modalitet u kojem vi ostajete društvenopolitički relevantni.

To su te dvije tačke gdje su Demokrate veoma zasmetale, jer jasno stojimo na poziciji istine da je krivica uvijek individualna, a da je svako suprotno stanovište samo zla politika koja za cilj ima produbljivanje i nametanje sukoba. Zato po Demokratama danas tuku dva malja sa oba ekstremistička pola.

Ali, hajde da na kraju ovu suštinski komedijašku situaciju provučemo kroz filter književnosti, kako bismo čitaocu na sadržajan a zanimljiv način dočarali o čemu se ovdje radi.

U legendarnom romanu “To”, Stivena Kinga mitsko zlo nema stalni oblik, već se pojavljuje u vidu onoga što protagoniste najviše plaši, hraneći se njihovim slabostima i najskrivenijim ličnim intencijama.
I u Kingovom i u crnogorskom slučaju zlo se manifestuje u liku zlog klovna, definisanog isključivo željom da se hrani tuđim bolom i strahom. Kao i Kingov, i ovaj „naš“ klovn je, nakon što je cio život proveo gradeći mit o vlastitoj nedodirljivosti na razvalinama tuđih života, ponizio ljude koji su, baš zbog sistema koji je on stvorio, pola života proveli u strahu. I u tome je njegov stvarni užas: u nemoći slabih da mu se odupru, već mu se predaju. U slučaju naše stvarnosti, slabi likovi iz Kingovog romana danas su potpisnici urnebesnih, floskularnih, tragikomičnih „podrški“. Ali klovn je na kraju ipak samo klovn, ogoljen i pobijeđen.

Međutim, ono što posebno treba da zabrine ove „intelektualce branitelje“ jeste bolno jasna poruka Kingovog romana: u cirkusu zlog klovna je potpuno nevažno kakvi su sporedni likovi i da li će oni uopšte biti upotrijebljeni. Danas su tu, a već sjutra ih se niko neće sjećati. Jedini značaj pripada klovnovoj težnji da, ma u kom pojavnom obliku da ga gledamo, dominira scenom, sije strah i ubija tuđe dostojanstvo.

Na koncu, jedno vam se mora priznati: cijelu ovu farsičnu predstavu “odbrane” bazirate na savršeno istinitom osjećaju da od Demokrata nikom ne prijeti nikakva opasnost. Jer, odlično znate da je od prošlog režima nepodobnima vrlo lako pucalo po leđima i lobanjama, a niste baš bili glasni da branite takve.

E vidite, u tome je naš suštinski uspjeh: mi smo se borili za društvo u kojem će se vlastima svako moći obratiti bez straha i oštro, makar i lažljivo i nedostojno kako to radite vi. Ali, zaista ne očekujte da vas – ako nismo DPS koji je ubijao i prebijao – svaki put nećemo počastiti onim čime se isključivo služimo od osnivanja – istinom.”