Crna Gora nakon Đukanovića: Ka EU ili praznoj suverenosti?

Piše: Andrej Nikolaidis

Netransparentnost i kršenje zakonskih procedura obilježile su prvih mjesec dana rada vlade. Nedemokratske prakse vlada pravda kao „nužne poteze“ u cilju sprečavanja povratka Đukanovića na vlast.

Na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, održanim 30.08.2020. do tada vladajuća koalicija okupljena oko Demokratske partije socijalista nije uspjela osvojiti dovoljno mandata da formira vladu. Politički analitičari bliski vlastima Srbije i bh. entiteta Republike Srpske već naredno jutro su u televizijskim emisijama i novinskim natpisima zbivanja u Crnoj Gori protumačili kao „zeleno svjetlo“ za formiranje takozvanog „Srpskog sveta“, saveza Srbije, RS i Crne Gore – što je u biti varijacija ideje „Velike Srbije”, zbog koje je srpski nacionalizam vodio postjugoslovenske ratove devedesetih godina XX vijeka.

Lider DPS-a Milo Đukanović iste je večeri priznao izborni poraz. U narednim nedjeljama tranzicija vlasti u Crnoj Gori izvršena je po demokratskim pravilima. Time je sa stola sklonjeno pitanje koje je opterećivalo crnogorsku demokratiju: tridesetogodišnja nesmjenjivost Đukanovićeve partije.

Na sto su, međutim, stigla druga, ne manje ozbiljna pitanja.

Noć nakon izbora, pred hramom SPC u Podgorici organizovana je proslava izborne pobjede, koju su pratile horske uvrede na račun Albanaca i pjesme o „srpskom Kosovu”. Uslijedila je kampanja zastrašivanja muslimana u Pljevljima, koja je podrazumijevala napade na Bošnjake i imovinu Islamske zajednice. Kao odgovor na to, građanska inicijativa organizovala je protestni miting u Podgorici, kojem je prisustvovalo preko 50.000 ljudi.

DF nije u vladi ali značajno utiče na njen rad

Stožer nove crnogorske parlamentarne većine koja broji 41, prema 40 opozicionih poslanika, je nacionalistički proruski Demokratski front, čiji su lideri, Andrija Mandić i Milan Knežević nepravosnažno osuđeni na po 5 godina zatvora zbog učešća u pokušaju od strane Rusije sponzorisanog državnog udara 2016. godine. Treća bitna figura saveza okupljenog oko DF-a je Miodrag Davidović, ratni ministar u vladi osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Po riječima premijera Krivokapića, upravo je Davidović bio najzaslužniji za njegov „ulazak u politiku“.

U novoj vladi nema lidera Demokratskog fronta, no upravo taj savez obezbjeđuje parlamentarnu većinu i značajno utiče na vladine politike. DF je izvršio pritisak na vladu da nastavi sa dosadašnjom praksom partijskog zapošljavanja i da članove njihovog saveza postavi na mjesta koja bi morali pokrivati nepartijski profesionalci. Vlada je popustila. Rezultat je sporni zakon o zapošljavanju u javnom sektoru, koji je naišao na kritiku EK.

Dejan Vukšić, predsjednik parlamenta Kotora, advokat među čijim klijentima su i članovi zloglasnog Kavačkog kriminalnog klana, postavljen je za direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost, iako zakon ne dopušta imenovanje političkog funkcionera na tu poziciju. Parlament je odbio Rezoluciju Bošnjačke stranke o genocidu u Srebrenici – važan dokument za proces suočavanja sa prošlošću. Na čelo parlamentarnog Odbora za bezbjednost postavljen je Milan Knežević, osuđen za pokušaj terorizma, a agresivni negator genocida u Srebrenici Jovan Vučurović, sa dugom istorijom skandaloznih ksenofobnih i homofobnih izjava, na čelo parlamentarnog Odbora za ljudska prava.

Demokratski front se mogao zaobići

Uticaj DF-a bilo je moguće izbjeći. Bošnjačka stranka je predložila formiranje vlade u kojoj ne bi bilo mjesta ni za taj savez ni za Đukanovićev DPS. Iz DPS-a su saopštili da bi podržali takvu koaliciju centrističkih, lijevo-od-centra i partija manjinskih naroda. Takva koalicija imala bi u parlamentu komotnu većinu, dovoljnu za promjene u pravosuđu koje su nužne da bi bio odblokiran proces pridruživanja Crne Gore EU.

Prijedlog je odbijen. Po prvi put od obnove nezavisnosti Crne Gore, u vladi nema pripadnika partija manjinskih naroda (Bošnjaka, Albanaca i Hrvata).

Vlada je izložena kritikama da je mononacionalna i pod neprimjerenim uticajem Srpske pravoslavne Crkve. Iz SPC su saopštili da su njeni pravni stručnjaci autori izmjena zakona čiji je tekst, praktično, ta crkva dostavila vladi na usvajanje. U procesu nisu učestvovali predstavnici drugih vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Nije konsultovana ni Venecijanska komisija, koja je aktivno učestvovala u pripremi zakona usvojenog u decembru 2019. U začuđujućoj žurbi, parlament je te izmjene usvojio u 3 ujutro, iako nije imao kvorum za rad a presudan je bio glas poslanice čiji mandat nije verifikovan.

Transparentnost kao prioritet u radu vlade?

Zabrinutost javnosti izazvala je odluka vlade da državu zaduži za 890 miliona eura. Poslanik Raško Konjević iz SDP-a za DW kaže: „Vlada se u trećem danu svog mandata zadužila skoro 20% GDP. Premijer Krivokapić je kao prioritet vlade odredio transparentnost. Pao je na prvom ispitu. Za zaduženje nisu znale ni partije vlasti. Nepojmljivo je da o zaduženju odluče dva ili tri čovjeka, bez učešća skupštine, bez javnosti. Od poslanika se kriju materijali sa tajne sjednice vlade. To izaziva ozbiljne sumnje u koruptivne elemente ovog posla”.

Provladini mediji, naročito In4s, sprovode brutalne kampanje prema kritičkim glasovima. Ugledni analitičar Ljubomir Filipović u kontinuitetu prima teške prijetnje po svoju i bezbjednost porodice. Iako je o tome nedjeljama ranije obavijestio vicepremijera Dritana Abazovića, vlasti nisu otkrile počinioce.

Dominantni osjećaj zabrinutosti za budućnost rezultirao je procesom formiranja novih političkih organizacija, kakve su građanske inicijative „21. maj” i „Demokratska alijansa“, kritične i prema Đukanoviću i prema novoj vladi.

Brojne kritike

Netransparentnost i kršenje zakonskih procedura obilježile su prvih mjesec dana rada vlade. Zabrinjava tendencija vladajućih da nedemokratske prakse pravdaju kao „nužne poteze“ koji za cilj imaju da spriječe povratak Mila Đukanovića na vlast. Takav scenario ne samo da nije poželjan, nego ni realan.

Brojne su kritike da vlada stvarnu agendu pokušava maskirati prihvatanjem spoljnopolitičkog kursa (Crna Gora u NATO i EU) koji je sprovodila Đukanovićeva administracija. Niti jedna od članica vladajuće koalicije, pa ni zelena URA, nije glasala za ulazak u NATO kada je crnogorski parlament odlučivao o tome.

Kontroverzna odluka vlade da ugasi “Montenegro Airlines”, nacionalnu aviokompaniju, neprocjenjivo bitnu za turizam, najvažniju provrednu granu Crne Gore, kao i odluka o opozivu niza ambasadora, daju na značaju takvim kritikama. Ti su potezi, kao i insitiranje na partijskom zapošljavanju uprkos upozorenjima EK, protumačeni kao pražnjenje sadržaja crnogorske suverenosti, čiji je cilj je da promijene “krvnu sliku” i dugoročni smjer administracije te na taj način izvrše potpunu preorijentaciju Crne Gore ka statusu satelita Srbije. Takva politika suštinski znači obesmišljavanje članstva Crne Gore u EU i NATO.