Crna Gora je na udaru i potrebna joj je američka pomoć

Piše: Danijel Server

Posljednji put kada se Crna Gora pojavila u američkoj štampi, predsjednik Donald Trump gurao je crnogorskog premijera sa puta tokom Samita na kojem je bivša jugoslovenska republika pristupila NATO-u 2017. godine. Sada vlada Crne Gore, koja je na vlast došla u septembru, odbacuje NATO u korist poboljšanja odnosa sa Srbijom i Rusijom.

Do prošle jeseni, Crnom Gorom je većinom tokom poslednjih 30 godina upravljao Milo Đukanović, bilo kao predsjednik ili premijer. Još u predsjedništvu, bio je odlučni zagovornik nezavisnosti Crne Gore, postignute 2006. godine, i njene povezanosti sa SAD i Evropom. Crna Gora je postala predvodnik regate zapadnog Balkana za članstvo u Evropskoj uniji.

Đukanovićeva multietnička politička koalicija izgubila je parlamentarne izbore prošlog avgusta za jedno mjesto od koalicije čija osnovna podrška dolazi od ljudi koji su se opirali crnogorskoj nezavisnosti od Srbije i ne identifikuju se kao Crnogorci već kao Srbi. Do toga je došlo nakon višemjesečnih burnih uličnih demonstracija koje su podržale Srpska pravoslavna crkva (SPC), Srbija i Rusija, koje su sprovodile intenzivnu kampanju dezinformacija na konvencionalnim i društvenim medijima.

Sponzori sada dobijaju naplatu za uloženo.

Odbačen je pokušaj da se reguliše status Srpske pravoslavne crkve i njene imovine u Crnoj Gori. Zvaničnici bezbjednosnog sektora zamjenjeni su ljudima bliskim Rusiji. Ukinuta je osuđujuća presuda dvojice političara umješanih u zavjeru koju je podržala Rusija za atentat na Đukanovića 2016. godine. Čak je i rektor glavnog univerziteta očišćen u zamjenu za rusofila.

Beograd i Moskva se raduju. Predsjednik Srbije Vučić se nada da će ponovo priključiti Crnu Goru Srbiji kao dio šire ambicije da stvori ono što on naziva „Srpski svet“ koji bi obuhvatio djelove Kosova i Bosne. Njegov ministar odbrane, koji negira genocid u Srebrenici, zalaže se za veći srpski politički prostor, uzrok zbog kojeg je počinjen genocid. Rusi koriste prijateljskije zvaničnike u crnogorskom odbrambenom objektu kako bi dobili pristup povjerljivim informacijama o NATO-u. Nasilje i vandalizam muče manjinske zajednice koje već dugo podržavaju Đukanovića.

I sam predsjednik Đukanović ostaje miran tražeći vrijeme za preokret izbornog poraza. Iako je njegova koalicija izgubila opštinske izbore u njegovom rodnom gradu Nikšiću 14. marta, njegova stranka je dobro prošla i signalizirala da je i dalje sila na koju treba računati. Njegovi protivnici ulivaju novac i ruske dezinformacije u nastojanju da dodatno oslabe Đukanovića, pripremajući se za sledeće predsjedničke izbore 2023. godine.

Sjedinjene Države i Evropska unija do sada su se uzdržavale od izražavanja snažne zabrinutosti, uprkos dobro poznatom srpskom i ruskom miješanju tokom kampanje. Dan izbora bio je relativno slobodan i pošten, a naknadna tranzicija bila je ustavna i uglavnom mirna. Đukanovićeva koalicija bila je na vlasti već duže vreme i istrošila je svoj kredibilitet kod nekih ljudi u Vašingtonu i Briselu prikupljanjem ponovljenih i upornih optužbi za korupciju i organizovani kriminal. U početku je izgledalo kao vrsta smjenjivanja vlasti koja je normalna i poželjna u stvarnoj demokratiji.

Izbori u kojima dominiraju srpska i ruska dezinformacija, međutim, ne pretstavljaju demokratsku alternaciju. Problem Crne Gore je što nikada nije generisala prozapadnu opoziciju sposobnu da se smjenjuje sa Đukanovićevom koalicijom. Trenutna vlada se obavezala da neće preokrenuti zapadni napor spoljne politike zemlje, ali u praksi čini upravo to. NATO je bio dovoljno zabrinut da pošalje bezbjednosni tim da osigura da povjerljivi podaci ne zalutaju. Zamjenik premijera priznao je da je novoimenovani zvaničnik Agencije za nacionalnu bezbjednosi odao povjerljive podatke NATO-a. Evropska unija usprotivila se nekoliko zakonodavnih inicijativa, uključujući zatvaranje specijalnog tužilaštva zaduženog za istragu zavjere o atentatu 2016. godine.

Vašington je ćutao. Ne bi trebalo da ostane tako. Predsjednik Biden, kojeg je Crna Gora odlikovala 2018. godine, dobro poznaje zemlju i podržao je njene NATO težnje dok je bio potpredsjednik. To su učinili i istaknuti republikanci poput državnog sekretara Pompea i senatora Lindsai Graham. Američka administracija i Kongres bi trebalo da zazvone glasnim upozorenjem da trenutnoj crnogorskoj vladi neće biti dozvoljeno da podriva Alijansu iznutra.

Crna Gora je zapažena višedecenijska priča o uspjehu. Ostala je van balkanskih ratova 1990-ih, oslobodila se autokratije Slobodana Miloševića, mirno proglasila nezavisnost, pretvorila veći dio svoje ekonomije u tržišni sistem, otvorila pregovore o svim potrebnim „poglavljima“ za pristupanje EU i pridružila se NATO-u, gdje posebno doprinosi sajber-bezbjednosti. Taj dugačak uspjeh sada je u opasnosti. Ako predsjednik Bajden želi da ohrabri druge zemlje da pređu ovaj težak put, Vašington bi trebao pružiti ruku pomoći.

(Autor je profesor Univerziteta Džon Hopkins i ekspert za pitanja zapadnog Balkana)