Cerović: Hoćemo li opet na Dubrovnik?

Piše: Rajko Cerović

Po ukupnoj atmosferi koja je vladala u Skupštini, povodom razrješenja ministra Leposavića i usvajanja Rezolucije o Srebrenici, mirne duše smo mogli da ponovo halaknemo na Dubrovnik, jer je isti stepen fašizacije Crne Gore, kao početkom devedesetih, zaposjeo najveći dio glava nove parlamentarne većine.

Ne treba nama u Crnoj Gori nikakva ideologija. Mi smo je definitivno utvrdili početkom devedesetih godina prošlog vijeka kad nam je zaštita ugleda srpstva postala krajnja mjera i definitivni smisao postojanja. Tada smo, pored ostalih, dobili takve jurišnike kao Andriju Mandića, Milana Кneževića, Vučurovića, Jokanovića, Radunovića, ili, bez obzira na mladost i kasnije stasavanje, gospodina Milačića. Ne treba griješiti dušu: isto su doslovce mislili i tadašnji prvaci DPS-a, ali ih je Bog, možda suviše kasno, naučio da se iz stvorenog blata treba glavom bez obzira izvlačiti.

Može nova parlamentarna većina svakodnevno sebe tješiti svojom istorijskom pobjedom od kraja avgusta prošle godine, može istu mantru ponavljati od jutra do mraka, plašiti svoje pristalice povratkom omrznutog DPS-a, ali da DPS-a nije bilo, sada bi predsjednik Vlade gospodin Krivokapić ponizno trčao u Brisel da objasni zbog čega Crna Gora tako nedvosmisleno skreće sa evropskog puta, naravno odlukom o spasavanju ministra Leposavića i neizglasavanjem Rezolucije o Srebrenici.

Čime se nova parlamentarna većina grčevito drži za evropski put, što je morala da potpiše kao garanciju da sa njega neće skrenuti? Drži se upravo na onim vrijednostima koje je davno zaorala, izglasala i potvrdila takozvana stara vlast! Tačno je da je pomenuta stara vlast bila ogrezla u korupciju, pa i druge vrste mogućih nepočinstava, ali je sve to, naravno ne kažem lako, moguće izliječiti prije nego uvriježeni fašizam koji nas je poveo na Dubrovnik i u slavnu vitešku epopeju ratovanja za veliku Srbiju. Tim prije što je mentalitet iz devedesetih ostao u Demokratskom frontu netaknut i odnjegovan, razumije se, uz sadejstvo i prisnu saradnju buljuka srpskih stranaka. Zamislite: u svojoj legendarnoj mržnji na sve nesrpske narode, Demokratski front ne odobrava ni slanje vakcina na Кosovo? Nije odobravao ni slanje crnogorskih vojnika u tamošnji KFOR?

Jednom riječju, između prepotopske i besmislene mržnje svega nesrpskog sa jedne strane, i Demokratskog fronta sa svojim satelitima sa druge, htjeli ne htjeli, moramo staviti znak jednakosti.

Valja, ipak, čestitati predsjedniku nesumnjivo prve srpske vlade u Crnoj Gori, gospodinu Кrivokapiću koji je uspio da Demokratski front, kao najveći dio nove parlamentarne većine, učini toliko nemoćnim da se u vladi pita, kako bi se nekada reklo, koliko bula s gaćama. Ne znamo koliko će to potrajati, ali je u svakom slučaju dragocjeno iskustvo za budućnost Crne Gore, ma ko u njoj dalje vladao.

Treba za taj dribling sa Demokratskim frontom iskreno čestitati Krivokapiću, što jest jest, ali mu opet iskreno savjetovati da ne pomišlja na potpisivanje famoznog temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ni sad, ni u oktobru, ni u limburgu mjesecu, jer toliki stepen nacionalne izdaje Crne Gore ne može na svojim nejakim plećima izdržati. Najgore je i za gospodina Krivokapića i druge obožavaoce SPC, da mi, koji nikada nikoga svoga nećemo ni krstiti ni vjenčati u toj okupatorskoj ustanovi, predobro znamo šta u tome, toliko brižljivo skrivanom dokumentu, piše. Valjda ne misli ex ministar Leposavić, koji pomenuti ugovor, zajedno sa Vučićem, kao nesumnjivim srpskim patrijarhom piše, i tobože se u ime Crne Gore usaglašava, što sa Vučićem, što sam sa sobom, da je vispreniji od čitave crnogorske inteligencije, koja nestrpljivo čeka objavljivanje još jednog velikosrpskog gadluka, kako bi ga dočekala na nož.

Da ne idemo dalje, no recimo da se u takozvanom temeljnom ugovoru sve čini kako bi Srpska pravoslavna crkva izbjegla svaku mogućnost koja bi vodila priznanju crnogorske države sa njene strane. U Hrvatskoj je SPC registrovana, kao i Bosni i Hercegovini, jer ih kao države SPC mora priznati, ali ni u kom slučaju ne dolazi u obzir priznanje države Crne Gore? Foliranje sa navodnom evidencijom suviše je providno. Dakle, otvoreno priznati da su Hrvatska ili Bosna i Hercegovina više države od države Crne Gore, Krivokapić ne smije potpisati, pa da mu je majka Janja.

Otvorene tvrdnje da je SPC tradicionalna crkva u Crnoj Gori piju vodu samo onda ako se dokaže da su Petar I, ili Petar II Petrović, i kao mitropoliti i vladari, dakle vladike, upravljali državom Srbijom i tamošnjom, inače vjekovima ropskom Srpskom pravoslavnom crkvom, čiji je pravi patrijarh dugo bio isključivo sultan. Ako je neko, čak i kao član Demokratskog fronta, završio samo osnovnu školu, a tvrdi da Crnogorska pravoslavna crkva do nestanka države Crne Gore 1918. godine, nije bila autokefalna, nije samo član neke od brojnih srpskih stranaka iz spektra DF-a u Crnoj Gori, nego govedo.

Ne znam gdje drugo, osim u okviru ovog teksta, da bar dvije kažem u vezi sa onim mizernim prenemaganjem, miletisanjem, jevtinom glumom beogradskih klonova Vučića i Dačića, kao posljednjih izlučevina miloševićevskih izgubljenih vojevanja po bivšoj Jugoslaviji? Ne znaju, navodno, zbog čega se Crna Gora interesuje za Srebrenicu kad ova nije u Crnoj Gori? Nijesu u Crnoj Gori ni još neka miloševićevska stratišta, pa se cjelokupni civilizovani svijet mora njima zanimati. Treba zaista vidjeti tu reviziju patetično namještenih lica Dačića, Vučića ili Vulina, tu kič glumu, poslije koje iskreno moramo žaliti nesrećnu Srbiju.