Piše: Miodrag Vlahović
Nadmudrivanje se nastavlja. Iako tu nema previše mudrosti. A ni lukastva. Mada, izgleda, svi u aktuelnoj vlasti duboko vjeruju u sopstvenu lukavost.
Demokrate tvrde jedno, to isto potencira Demokratski front, premda to njihovo zvuči sasvim drukčije. URA tvrdi drugo, vrlo “posebno”. Odnosno ne tvrdi. Već je na tome insistirala ranije. Ili možda nije, zavisi koga pitate.
Vlada radi dobro. Vlada je postigla izvjesne uspjehe. Možemo biti zadovoljni radom Vlade. Vlada je, istovremeno, rabota druge familije u saradnji sa prvom familijom. Zavjera i prevara. Porodična manufaktura.
Treba sagledati rad Vlade, svakog ministra ponaosob. Premijera posebno. Dok se ta analiza ne završi – nema ništa. To jest ima – svi ostaju otvoreni za sve varijante i pod-varijante. U Vladi treba i ne treba da sjede političari. U Vladi nije bilo eksperata, ali eksperti treba da ostanu. A posebno ako su eksperti – političari. To tvrdi jedini političar u Vladi, kažu mu ostali političari iz vladajuće većine, kao i ovi što nisu formalni članovi partija. Niđe logike. Mada, koga još brine ta dosadna logika?
Ustvari – ministri ne treba da budu političari – već da lijepo potpišu obećanje
da nikad neće praviti partije. Baš kao i doskorašnji aktivisti nevladinih organizacija. Da potpišu da se više nikad neće vraćati u NVO sektor. Časna litijaška! (Uzgred: važe li ta obećanja ako su napisana latinicom?)
A izbori? Izbori su neizbježni. A neće ih biti do 2024. Nikome ne odgovaraju izbori, mada su na izbore svi spremni. Naravno. “Ambasade” (u prevodu: međunarodna zajednica na zapadnoj strani) želi i ne želi da Demokratski front bude u Vladi. Istovremeno i pouzdano.
Kao i sve prethodno, naravno. Sve ovo, i još mnogo toga, poštovani čitaoče, slušamo i gledamo na političkoj sceni Crne Gore. Spisak bi mogao biti još živopisniji, ali ćemo primjere tog političkog magijskog realizma – stvarnosti fantastičnije od najluđeg košmara – sada ostaviti po strani.
Događaji na Cetinju 4. i 5. septembra su pokazali pravo lice vlasti i njenog medijsko-propagandnog aparata. Tu šale nema, niti je može biti. Oko toga niko ne smije dopustiti da bude naivan. Izmišljeno “pucanje na policiju” nije izazvalo žrtve, na sreću svih nas. Bio je to opasni i zlokobni pucanj u prazno (i u sigurnost i bezbjednost svih koji živimo u Crnoj Gori!) novog Javnog servisa, koji je odmah postao partijski bastion nove vlasti.
Isto važi za javne igrokaze koji prate poražavajuće učinke vlasti na ekonomskom i kulturnom planu. Najnovije egzibicije – “Marshall”/Spaić Plan i preuzimanje upravljanja Narodnim muzejom na Cetinju od strane gospođe Bratić – su (privremeno) zamijenili tajanstvene pregovore oko Temeljnog ugovora i pripremu popisa – tih najvažnijih “konačnih rješenja” aktuelne Vlade.
I ostali sektori Vlade slijede taj trag, uključujući i teletabis-diplomatiju, koja se bavi intenzivnim unutrašnjim istragama (odakle njeni “tajni” denuncijatski “non-pejperi” u javnosti?), ili, još grđe, tobože naivnom “frankofonizacijom” ideje “srpskog sveta”.
Juriš ka ambisu se čini nezaustavljiv.
Osnovno je pitanje – što da se radi?
O građanskim protestima smo već pisali. Oni će se desiti kada bude postojala kritična masa da se pokrenu. Povoda i razloga ima na pretek. Kad će – ne znamo.
Isto važi i za saradnju svih opozicionih snaga. Ideja nije nova, ni originalna, niti je za to bila potrebna posebna mudrost i inventivnost. Vlada u sjenci, i tako dalje. Ali, ono što je svakome jasno, kod nas obično nema potporu i nije urodilo plodom. A čak su i neke “ambasade” bile zainteresovane za takvu aktivnost, još od prvih ispada i destrukcija nove vlasti.
Simbioza, tj. spoj prvog i drugog – građanskog otpora i bunta, s jedne, i političke potpore svih opozicionih snaga, s druge strane, se nameće kao neminovno rješenje. Što – u crnogorskom slučaju – ne mora da bude slučaj. Ne mora da bude neminovno, dakle.
Razlog? Svaki će se pokušaj građanske neposlušnosti i pobune, kao posljednje odbrane demokratskih osnova jednog društva, ocrniti – od strane vlasti, njihovih medija i ostataka nevladinih organizacija (onih koje još uvijek formalno postoje), i, uz snažnu logističku podršku medijske mašinerije i režima u Srbiji, kao – subverzija i terorizam. Teške riječi, ali nimalo slučajne od onih koji se, kako vidimo, dive sopstvenim akcijama na Cetinju i dijele novac za “postupanje po naređenju”. Zadovoljni su sopstvenim ocjenama u sopstvenim izvještajima o sopstvenim postupcima protiv sopstvenih građana!
Svaki dan koji prođe bez saradnje i zajedničkog djelovanja ta dva nivoa građanskog i demokratskog društva u našoj zemlji kruni mogućnost i šansu da se zaustavi i preduprijedi socijalna, ekonomska i politička implozija crnogorskog društva. Zdravstvenu da ne pominjemo.
Da se ne varamo: pregovori o prekompozicji Vlade će trajati onoliko koliko ih bude bilo moguće odugovlačiti. Crna Gora nema vremena, ali vladajuće strukture ga imaju na pretek. Stanje bez skupštinskog kvoruma i bez većinske podrške Vladi može da traje u nedogled. A za Crnu Goru su mjeseci ove vlasti – vječnost.
Čak i ako sami pregovarači iz vladajućih partija i koalicija nisu odlučujući faktori u cijelom procesu – već se prvenstveno oslanjanju na potporu srpske crkve ili čekaju instrukcije srpske vlasti – to ne mora da im smeta u ostvarivanju svih nauma i planova zbog kojih su zajedno.
To je najopasnija činjenica aktuelnog političkog trenutka u Crnoj Gori, koja se ne smije smetnuti s uma.
Dok još ima vremena.