Andrej Nikolaidis: ANTI-FRANKFURTSKA ŠKOLA

Piše: Andrej Nikolaidis

Nemojte, ni slučajno, da bi neko rekao da je ono u Pljevljima bio fašizam. Jer će vas odmah ispraviti eksperti za tu materiju koji su se namnožili na crnogorskim univerzitetima. Prelako se i prečesto, kažu oni, poteže ta riječ: fašizam.

Dakle: ako hoćete da znate šta se tačno desilo u Pljevljima, gdje su se vladajuće partije okupile da protestuju zbog toga što je za šefa policije imenovan Bošnjak, pa tom prigodom pjesmom (a ko pjeva zlo ne misli) objasnili kako se takvo što može trpjeti u Turskoj, ali ne i u “Srpskoj Sparti” – uputno je da po prosvjetljenje zapucate na neki od podgoričkih univerziteta, dakako poštujući mjere za borbu protiv pandemije.

U crnogorskoj akademskoj zajednici stasalo je nešto kao anti-Frankfurtska škola. Naime: Frankfurtska škola je detektovala i upozoravala na fašizam u njemačkom društvu, zbog čega su na koncu morali napustiti Njemačku. Crnogorski su učenjaci o kojima govorim specijalizovani za relativizovanje i terminološko maskiranje fašizma u crnogorskom društvu, zbog čega će na kraju neki ljudi ali ne oni sa univerzitetâ, naročito ne sa onog prigradskog, nego recimo oni iz Pljevalja – morati napustiti Crnu Goru.

U najkraćem: dragi profesori i saradnici u nastavi kojima “terminološka nepreciznost” smeta više od fašizma – mrš. Sve dok Crna Gora ne bude fašizovana do mjere da se kod vas, kao kod notara za pitanja ideologije, vade dozvole za upotrebu riječi fašizam – a i onda – fašističko ćemo smeće zvati tako da, kako bi rekla Tanja Bečanović, označitelj odgovara označenom. Hoćemo, tako mi Benjamin pomogao.

U Crnoj Gori je stanje ovakvo: ako pitaš za Srebrenicu, šovinista si koji svađa narod i parazitira na temama iz prošlosti; ako ti smeta fašizam, prikriveni si fašista. U pravu su, Draže mi: ako je fašizam ekstremni oblik netrpeljivosti prema drugačijem, nije li radikalna netrpeljivost prema fašizmu – inherentno fašistička? Znate onu: ako dovoljno dugo gledaš u bezdan, bezdan pogleda u tebe; znate onu: na kraju postaneš ono protiv čega se boriš; ergo, borba protiv fašizma vodi u fašizam.

To se crnogorskoj intelektualnoj “eliti” koja je posvećena detekciji i borbi protiv “antifašističkog fašizma” ne može desiti. Za njih je tolerancija prema fašizmu stvar demokratske kulture. U tome – što  vide dalje od drugih – je njihova veličina: umjesto borbe protiv fašizma, oni predlažu njegovu inkluziju.

U saopštenju povodom fašističke orgije koju su u Pljevljima organizovali njihovi koalicioni partneri, iz URE su se ostrvili na “kritičare” fašizma. Ovako:

“Svaki vid šovinizma i ekstremizma u Crnoj Gori koji su stvarali sada dežurni kritičari na Tviteru, koji uzgred rečeno samo tamo i postoje sa klovnovskim pokušajem ironije, mediji bivšeg režima i njegovi funkcioneri zajedno sa baštinarima takvih ideologija, zaslužuje promptno reagovanje nadležnih organa”. Čini se da u URA-i sintaksu shvataju kao totalitarnu ideologiju – fašizam, recimo – kojoj su oni rekli odlučno “ne”.

Ova – i većina drugih URA-inih – reakcija je, zapravo, varijacija bosanskog mahalskog klasika. Koji govori o, recimo tako, promiskuitetnoj mahaluši koja je bijesna na komšinicu: “Ona će meni da sam kurva – a njoj smrdi iz usta”.

Bilo bi to simpatično – da nije jezivo.

Pa ipak; ničeg novog u tome. To je tek bijedna varijacija standardne retorike današnje evropske desnice.  Uporedite URA-ino tumačenje po kojem su za fašistički ispad njihovih prijatelja krivi antifašisti sa sljedećom izjavom Janeza Janše, koji čak i genocid u Srebrenici koristi za obračun sa ostacima pokojne ljevice:

“Masakr u Srebrenici ne bi se dogodio da je teritorij bivše Jugoslavije nakon raspada očišćen od komunističke ideologije, a osuđeni su poslijeratni pokolji u Sloveniji i drugdje”.

“Komunistička ideologija” je za Srebrenicu kriva koliko i antibiotik za smrt od upale pluća izazvane korona virusom – samo zato što nije uspjela da ga spriječi. Kad smo već kod toga: možda bi posao završila jača i veća doza – i antibiotika i komunizma? Komunizam genocid u Srebrenici nije spriječio između ostalog jer je u to vrijeme, da prostite, već krepao. Sahranili su ga upravo  aparatčici koji su tek kada su namirisali smrt jugoslovenskog komunističkog eksperimenta shvatili da su oni zapravo disidenti u duši i nacionalno svjesni liberali; sahranili su ga pisci koji su karijeru napravili veličajući revoluciju a u penziju otišli kao zaslužni kontrarevolucionari; sahranili su ga i ostali primjerci crijevne flore i bakterija što su se namnožile u sistemu koji je još za života poprimio sve odlike tri mjeseca stare lešine.

Stoga bi istini bliže od Janšinog iskaza bilo reći kako se Srebrenica ne bi dogodila da je on, kao referent Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, radio svoj posao odbrane i zaštite komunizma.

Normalizacija fašizma ne vodi u više tolerancije i demokratije, nego isključivo u – više fašizma.

Jer fašizam je visokozarazan. Protiv njega ne pomažu maska, pranje ruku i držanje fizičke distance.

Vojska koja je napala Sloveniju, pa potom bombardovala Vukovar i Dubrovnik bila je fašistička. Vojska koja je naoružala četnike koji su pod opsadom držali Sarajevo bila je fašistička. Nekada slavna, pobjednička Titova Jugoslovenska narodna armija, samo deceniju po smrti svog vrhovnog komandanta, skončala je kao fašistička banda koju je, kao gangrena, zahvatilo četništvo. To vam je cijena “inkluzije” fašizma: onda, sada i uvijek.

Ono što je važno reći je sljedeće – tim prije što je očito kako ta lekcija, kao i mnoge druge, nije savladana.

Antifašizam počinje i završava ne borbom protiv “njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma.

Antifašizam je težak, jer je forma askeze.

Antifašizam nije posljednje utočište za hulje: kada to postane, fašizam je neopozivo pobijedio.

Rečeno terminologijom Marka Miljanova… Antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao je 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih.

Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.