Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Abazovićeva manjiska vlada biće najglomaznija

Po broju potpredsjednika, najsličnija joj je 40. vlada, na čijem čelu je bio Milo Đukanović, koja je, međutim, brojala samo 14 ministara. Ostale vlade, a bilo ih je pet, od obnove nezavisnosti 21. maja 2006. godine, imale su manje ili potpredsjednika ili ministara

Četrdeset treća vlada imaće, kako je najavljeno, pored predsjednika, četiri potpredsjednika i dvadeset ministara (18 resornih i dva bez portfelja). Mandatar Dritan Abazović najavio je da će neki potpredsjednici vlade ujedno obavljati i dužnosti ministara u pojedinim resorima. Biće to po broju potpredsjednika, ministarstava i ministara najglomaznija vlada od obnove crnogorske nezavisnosti.

Kuriozitet je i da će biti sastavljena od stranaka koje u parlamentu imaju 16 poslanika a da DPS, stranka sa 30 poslanika, neće biti u u njoj već će joj davati manjinsku podršku.

Po broju potpredsjednika, najsličnija joj je 40. vlada, na čijem čelu je bio Milo Đukanović, koja je, međutim, brojala samo 14 ministara. Ostale vlade, a bilo ih je pet, od obnove nezavisnosti 21. maja 2006. godine, imale su manje ili potpredsjednika ili ministara.

Šturanović prvi premijer

Prva vlada, nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, a 38. po redu, formirana je nakon pobjede koalicije DPS-a i SDP-a, na parlamentarnim izborima koji su održani 10. septembra 2006. godine. Imala je premijera, dva potpredsjednika i 13 ministara.

Lider pobjedničke koalicije Milo Đukanović se nakon izbora povukao sa državnih funkcija, pa je premijer postao Željko Šturanović.

Gordana Đurović bila je potpredsjednica za evropske integracije, a Vujica Lazović – potpredsjednik za ekonomska pitanja. Ministar finasija bio je Igor Lukšić, Milan Roćen vanjskih poslova, a Jusuf Kalamperović policije. Milutin Simović bio je ministar poljoprivrede, Slobodan Backović prosvjete, Predrag Nenezić turizma, a Boro Vučinić odbrane.

Prvi ministar ekonomije u nezavisnoj Crnoj Gori bio je Branimir Gvozdenović, Miodrag Radunović – zdravlja, a Miraš Radović pravde. Predrag Sekulić bio je ministar kulture i medija, Fuad Nimani za manjinska prava i Suad Numanović bez portfelja.

Šturanović se na čelu Vlade nalazio do 28. februara 2008. godine, kada se zbog bolesti povukao. Naslijedio ga je predsjednik DPS-a Milo Đukanović.

Na izborima 2009. godine koalicija DPS, SDP, BS, koju je predvodio Đukanović je sa osvojenih 48 mandata do nogu potukla svoju konkurenciju.

Mandatar Đukanović je nakon konsultacija predložio 39. vladu sa tri potpredsjednika i 17 ministara (15 resornih i 2 bez portfelja), što je tri ministra više nego u prethodnom sastavu.

Svetozar Marović u toj vladi bio je potpredsjednik za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku, Igor Lukšić – za poslove međunarodne ekonomske saradnje i ministar finansija, a Vujica Lazović – za ekonomsku politiku i ministar za informaciono društvo.

Ministar unutrašnjih poslova i javne uprave bio je Ivan Brajović, Milan Roćen – inostranih poslova, a Branko Vujović ekonomije. Miraš Radović ponovo je obavljao dužnost ministra pravde, Boro Vučinić – odbrane, dok je Gordana Đurović bila ministarka za evropske integracije, a Sreten Škuletić – ministar prosvjete i nauke. Ministar zdravlja bio je Miodrag Radunović, Branimir Gvozdenović – uređenja prostora i zaštite životne sredine, a Andrija Lompar –saobraćaja, pomorstva i telekomunikacija. Funkcija ministra turizma pripala je Predragu Neneziću, poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Milutinu Simoviću, kulture, sporta i medija Branislavu Mićunoviću. Suad Numanović bio je ministar rada i socijalnog staranja, a Ferhat Dinoša – za ljudska i manjinska prava, dok su Rafet Husović i Slavoljub Stijepović bili ministri bez portfelja.

Đukanović je ponovo donio odluku da se povuče sa mjesta predsjednika Vlade 21. decembra 2010. godine.

Na tom mjestu ga je zamijenio Igor Lukšić, potpredsjednik DPS-a. Zajedno sa Đukanovićem iz Vlade se povukao i tadašnji potpredsjednik DPS-a Svetozar Marović. Nakon povlačenja Marovića u Vladu ulazi bivši direktor ANB-a Duško Marković, prvo kao ministar bez portfelja a potom i kao potpredsjednik Vlade.

DPS prvi put bez apsolutne većine

Na parlamentarnim izborima održanim 14. oktobra 2012. godine, koalicija predvođena DPS-om po prvi put je u istoriji crnogorskog parlamentarizma ostala bez apsolutne većine.

Đukanovićeva koalicija je osvojila 39 mandata, pa je sklopila koalicioni sporazum sa Bošnjačakom stranka koja je samostalnim nastupom osvojila tri mnadata.

Četrdeseta vlada, čiji je predsjednik bio Milo Đukanović, imala je četiri potpredsjednika od kojih su trojica obavljala ministarske funkcije, četrnaest ministara i ministarku bez portfelja. Rafet Husović obavljao je dužnost potpredsjednika Vlade, dok je Igor Lukšić pored te funkcije bio i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija.

Duško Marković bio je potpredsjednik zadužen za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku i ministar pravde, a Vujica Lazović kao potpredsjednik za ekonomsku politiku i finansijski sistem obavljao je dužnost ministra za informaciono društvo i telekomunikacije. Ministarka odbrane bila je Milica Pejanović-Đurišić, a Raško Konjević – ministar unutrašnjih poslova. Ministarstvom finansija rukovodio je Radoje Žugić, Suad Numanović bio je ministar za ljudska i manjinska prava, Vladimir Kavarić ministar ekonomije, a Branimir Gvozdenović ministar održivog razvoja i turizma, dok je na čelu Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja bio Petar Ivanović. Ministar saobraćaja i pomorstva bio je Ivan Brajović, a rada i socijalnog staranja Predrag Bošković, kulture – Branislav Mićunović, prosvjete Slavoljub Stijepović, nauke – Sanja Vlahović. Miodrag Radunović bio je ministar zdravlja, a Marija Vučinović – ministarka bez portfelja.

Međutim, Đukanovićev kabinet je u narednom periodu znatno izmijenjen. Vladu su prvo napustili ministar prosvjete Slavoljub Stijepović, koji je, nakon lokalnih izbora, postao gradonačelnik Podgorice. Branislav Mićunović je imenovan za ambasadora Crne Gore u Beogradu. Na njihova mjesta su došli Predrag Bošković i Pavle Goranović. Na upražnjeno mjesto ministra rada i socijalnog staranja je imenovana Zorica Kovačević.

Ni tu nije kraj promjenama i rotacijama u Đukanovićevoj vladi. Nakon povlačenja Miodraga Radunovića, poslije tragične smrti jedne od četiri zaražene bebe u Bijelom Polju, na funkciju ministra zdravlja došao je Budimir Šegrt. Mjesto ministra pravde preuzeo je bivši sudija i zastupnik Crne Gore u Strazburu Zoran Pažin. Dotadašnji ministar pravde Duško Marković ostao je potpredsjednik Vlade i koordinator svih službi bezbjednosti.

Ovoj vladi je početkom 2016. izglasavano povjerenje u parlamentu, nakon pucanja sedamnaestogodišnje koalicije DPS-a i SDP-a.

Skupština je 19. maja 2016. donijela leks specijalis, pa je omogućeno predstavnicima dijela opozicije da uđu u tzv. vladu izbornog povjerenja.

Odlukom o rekonstrukciji, u Vladu su ušli opozicioni predstavnici Milorad Vujović (potpredsjednik), Raško Konjević (finansije), Goran Danilović (MUP), Boris Marić (rad i socijala) i Milenko Popović (poljoprivreda). Dotadašnji ministar Petar Ivanović je izabran za potpredsjednika Vlade.

Marković, pa Krivokapić

DPS je na parlamentarnim izborima 16. oktobra 2016. osvojio 36 mandata, pa je sa tradicionalnim koalicionim saveznicima: Socijaldemokratama Ivana Brajovića i manjinskim strankama formirala parlamentarnu većinu i izabrala 41. vladu na čijem čelu je bio Duško Marković.

Markovićeva vlada imala je tri potpredsjednika, 16 resornih ministara i ministarku bez portfelja. Milutin Simović bio je potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem i ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja, Zoran Pažin za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku i ministar pravde, dok je Rafet Husović bio potpredsjednik za regionalni razvoj.

Mevludin Nuhodžić bio je ministar unutrašnjih poslova, Predrag Bošković odbrane, Darko Radunović finansija, dok je Srđan Darmanović bio ministar vanjskih poslova. Funkciju ministra prosvjete obvljao je Damir Šehović, Sanja Damjanović nauke, Janko Ljumović kulture. Dragica Sekulić bila je ministarka ekonomije, Osman Nurković ministar saobraćaja i pomorstva, Pavle Radulović održivog razvoja i turizma, Kenan Hrapović zdravlja, a Mehmed Zenka ljudskih i manjinskih prava. Ministar rada i socijalnog staranja bio je Kemal Purišić, Suzana Pribilović ministarka javne uprave; Nikola Janović ministar sporta, Aleksandar Andrija Pejović evropskih poslova i Marija Vučinović ministarka bez portfelja.

Nakon izbora 30. avgusta 2020. godine koalicija koju predvodi Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića prvi put se preselila u opoziciju.

Šansu da formira vladu, 42. po redu, dobila je kleronacionalistička koalicija. Premijera i sastav Vlade odredio je mitropolit Crkve Srbije Amfilohije Radović u Manastiru Ostrog. Većina ministara u „apostolsko-ekspertskoj“ vladi Zdravka Krivokapića u bliskim je rođačkim ili poslovnim vezama sa nekim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Predsjednik 42. Vlade Zdravko Krivokapić, odlučio se za ekspretiment sa 12 takozvanih eksperata na ministarskim pozicijama, a za potpredsjednika postavio je Dritana Abazovića, lidera Urre. Jedinog političara u Vladi zadužio je da bude koordinator svih službi bezbjednosti. Tamara Srzentić preuzela je Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija, Olivera Injac – Ministarstvo odbrane, Sergej Sekulović – Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ratko Mitrović – Ministarstvo ekologije; Đorđe Radulović – Ministarstvo vanjskih poslova, Jakov Milatović – Ministarstvo ekonomskog razvoja, Mladen Bojanić – Ministarstvo kapitalnih investicija, Aleksandar Stijović – Ministarstvo poljoprivede, šumarstva i vodoprivrede, Vesna Bratić – Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, Jelena Borovinić-Bojović – Ministarstvo zdravlja, Milojko Spajić – Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Vladimir Leposavić – Ministarstvo pravde i manjinskih prava.

Leposavić je smijenjen zbog negiranja genocida u Srebrenici, a Vesni Bratić, Đorđu Raduloviću i Aleksandru Stijoviću po interpelaciji izglasano je nepovjerenje u parlamentu.

Bila je to po broju ministarstava najmanja vlada u istoriji crnogorskog višestranačja, sami su sebe nazvali ,,vladom apostola“.

Nije im to smetalo da, za nešto više od godinu dana, svojim činjenjem i nečinjenjem nanesu ogromnu štetu državi Crnoj Gori. Zbog toga joj je 4. februara 2022. godine u Skupštini izglasano nepovjerenje, pa očekujemo da uskoro dobijemo novu manjinsku vladu koja će biti skoro duplo veća od kabineta Zdravka Krivokapića.

IzvorPobjeda

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve