Pastir sa Velebita: Genije i lažni svjedok

za aktuelno.me

piše: Kosta Bošković

Kažu da su ljudi sa ovih prostora talentovani za sport između ostalog i zbog uticaja Dinarskih planina – ništa čudno kada je narod iz tih krajeva među najvišima u Evropi, rođene atlete.

Malenom dječaku sa Velebita (jedna od dinarskih planina) priroda, međutim, nije podarila ništa slično – niti je visok, još manje je atletske građe, a da ga luda ratna vremena nisu odvela u Zadar vjerovatno bi i danas bezbrižno negdje po vrletima te planine čuvao koze.

Taj maleni dječak i danas je bezbrižan, a majka priroda mu je podarila nešto što će ga skoro 30 godina kasnije odvesti do visina koje su svi ostali sa ovih prostora mogli samo da sanjaju.

Vrlo vjerovatno će i narednih 30 godina.

Talenat koji imaju samo najveći umjetnici fudbala nadograđen nevjerovatnom upornošću, željom i inteligencijom doveli su dječaka sa hladnog Velebita do trenutka kada mu se poklonila cijela planeta. Luka Modrić je u Parizu “zagrlio” njeno veličanstvo “Zlatnu loptu” – najprestižnije individualno priznanje koje postoji u svijetu fudbala.

Pomenuli smo koliko su ljudi sa ovih prostora talentovani za sport, naravno i za fudbal. Dobro je poznato i koliko majstora magične igre su dali prostori bivše Jugoslavije, ali iako su nekada potpuno zasluživali Zlatnu loptu nekako se znalo da će teško doći do nje.

Blizu su bili Dragan Džajić, Darko Pančev, Modrićev zemljak Davor Šuker i prije svih naši genijalci Dejan Savićević i Predrag Mijatović, ali pozlaćena “kugla” nikada nije završila u njihovim rukama.

Upravo zbog toga ovo priznanje nekako je na najbolji način preslikalo cijeli život i karijeru Luke Modrića – vječita borba. I sa vukovima na Velebitu, sa odbijanjem Hajduka (za taj klub bio je netalentovan), sa mutnim radnjama u Dinamu, sa konstatntnim pritiskom da nije klasa za Real Madrid.

Dječak kojem je u djetinjstvu najvažnija stvar bila kako da sebe i svoje stado zaštiti od gladnih vukova, sve svoje vještine pokazao je među “vukovima” na čarobnom zelenom pravougaoniku.

Perfektan pregled igre, genijalna rješenja, srce velikog vođe, a istovremeno i dalje onaj pogled bezbrižnog dječaka sa planine – sve to je Luka Modrića. I to u trenucima kada je veliki Real možda i najdominantniji u svojoj istoriji, kada je Hrvatsku doveo do finala jednog Mundijala.

Da ni fudbalski heroj godine, ipak, nije savršen govori i njegovo svjedočenje na suđenju svom “fudbalskom ocu” Zdravku Mamiću, kada je na svako pitanje odgovaro sa “Ne sjećam se”.

Njegovi Zadrani to mu nikada nisu oprostili, pa je na napuštenom hotelu u kojem je Luka boravio tokom ratnih dana osvanulo – “Luka Mamić”, “Luka, sjećaćeš se ovog dana”. A bilo je i psovki na račun “njihovog” Luke.

Njegovi Zadrani to mu nikad nisu oprostili… Ili možda jesu nakon za Hrvate nezaboravne 2018.

Jer fudbal je čudo, a velikim genijalcima se uvijek opraštao poneki trenutak “ludila”.

Komentari

avatar