Istaknuti estradni umjetnik i pjevač narodne muzike Zoran Kalezić (71), iza koga je karijera duža od pola vijeka i hitovi “Moj život je tužna priča”, “Dobro veče, izgubljena nado”, “Stan’ mladosti, stani, stani”, “Šta će meni vino” i “Moj dobri anđele”, nastavlja životnu bitku poslije operacije pluća u Podgorici, kada su mu odstranjeni djelovi oba plućna krila koja je uhvatio kancer.
Obradovao se Zoran telefonskom pozivu lista Novosti, jer ga za “Večernje novosti” vezuju divne uspomene. Drugovao je sa “Novostima” još od početka karijere, daleke 1969. godine, i uvijek se rado odazivao akcijama i druženjima koje su organizovali.
“Kako mogu da se osjećam”, kaže, za “Novosti”, Kalezić.
“Borim se. Sada idem na hemoterapiju, u specijalnu kliniku za plućne bolesti “Brezovik” u Nikšiću. Te hemoterapije su jedina nada čovjeku koji ima rak pluća, one mogu da “kupe” dvije-tri godine života, a ja vjerujem u medicinu. Imao sam neku svoju viziju da se liječim tu, gdje je moj narod. Jer ja sam narodni pjevač, umjetnik naroda. Ako treba da skončam, bolje da to bude ovdje, nego da skončam kao nečiji sluga u inostranstvu”.
Govori da mu ne treba ništa, jer je odavno napunio dušu svojim očima. Problem je, kaže kad su oči gladne, pa čovjek ima velika očekivanja, da ima dobru platu, da vozi bijesna kola… On, naglašava, nije iz tog svijeta. Umjetnik je svih onih koji ga vole, zato se vratio u Crnu Goru, na svoju djedovinu. Pa, ipak, iako je rođen u Danilovgradu, Kalezić nema status umjetnika u zemlji u kojoj živi, i to ga boli. U Srbiji je stekao status istaknutog umjetnika, a u Americi status zaslužnog umjetnika, i to isključivo svojim pjevanjem.
“Jednostavno sam ničiji, a kad si ničiji, niko za tebe ne daje ni pet para”, govori Zoran.
“Kada je skoro jedan moj prijatelj potegao to pitanje, dobio je odgovor: “Što ne ide u DPS, on je njihov pjevač”. A ja sam uvijek pjevao svom narodu. Bolest je mnogo skupa. Ne daj bože, nikom! Neću da puzim ni pred kim, ne želim da se ponižavam. Nisam ja mandatorni čovjek, niko me nije postavio na mjesto na kom sam, niti mi je dao mandat. Narod me je odabrao, i od penzije koja iznosi 320 eura, a koju sam stekao svojim radom, živim i liječim se”.
Da nije džabe pjevao i živio, Kalezić se uvjerio u bolnicama u Podgorici i Nikšiću, gdje se prema njemu odnose sa velikim poštovanjem:
“Tu sam shvatio šta znači biti narodni umjetnik. Doktori, hirurzi i cjelokupno medicinsko osoblje pokazuje mi ljubav u svakodnevnom ophođenju, što me čini srećnim”.
“Još više sam srećan što je uz mene i supruga Irena, jer djeca žive svoje živote, sin u Americi, a ćerka u Beogradu”.
Priznaje umjetnik, koji će 1. februara proslaviti 72. rođendan, da ima jednu želju…
“Volio bih da održim još jedan koncert u Domu sindikata, hramu muzike, gdje sam mnogo puta izlazio na binu. Prvi put 1972, kada sam koncert poklonio divnoj djeci iz Škole učenika u privredi. Meni je pjesma sve. Pjevaću do poslednjeg daha. Pjevao sam nedavno i na stihove Alekse Šantića i Vita Nikolića, ali, nažalost, nijedna diskografska kuća ne želi da objavi album sa tim pjesmama”.
Zorane ljudino zelim ti svako dobro i da nam brzo opet zapjevas.
E vidis legendo nasa Zorane Kalezicu,taj ili ti koji su rekli tvom prijatelju “neka ga lijeci DPS”porucujem sa svega srca Boze njima dao Gospod Bog tvoje muke,bez greote,a ti legendo uvijek si bio borac i Crnogorac,zelim ti da jos koju godinu prozivis i da cujemo jos tvojih pjesama.Pozdrav iz grada podno Lovcena prijetolnog Cetinja.
Zorane,
Želim ti svako dobro, a prije svega da brzo ozdravite. I tvoj je prije mjer kako se neki u Crnoj Gori odnose prema onima koji su za nju sve žrtvovali.
Mi smo