Trajekt DUVAN, stiže u Boku Kotorsku iz Burkine Faso

Piše: Slavko Mandić

Nijesam siguran da je istina, ali mi neki Budvani prije nekoliko dana kazaše kako pouzdano znaju da će Abazović, preko Morskog dobra i određenih ministarstava, nabaviti novi trajekt, čija je cijena oko 4.7 miliona eura. Biće to jedan od najmodernijih plovila ove vrste koji je svijet ikad vidio. Izgradila ga je afrička država Burkina Faso, jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Njena vlast je, uvažavajući tu činjenicu, krenula u osmišljeni privredni preporod. Nešto poput crnogorske vlasti, odlučila se za valorizaciju “umnih” potencijala. I opet tu nalazimo veliku sličnost sa Crnom Gorom.

Da bi napredovanje bilo što brže, ova afrička zemlja je odlučila da proizvede prvi trajekt koji će zadiviti svijet. Radili su ga desetak godina. Ali svaki cent u njega se višestruko isplatio. Trajekt može da primi nekoliko superkomfornih jahti i glisera poput onih koje srijećemo na Adi Bojani. Čak je projektovan da primi sa bočnih strana dvije osrednje podmornice. Na gornjoj platformi skladište se automobili, teška teretna vozila i željeznica, ako se jednom izgradi, a na spratu iznad je otvoreni bazen, restoran, dnevni boravak, golf teren i onaj teniski. Široka je lepeza turističke ponude ovog prestižnog plovila.

Međutim, kad je konačno bio završen, stručnjaci i tamošnji političari su se našli u čudu. Zakazano je porinuće i određen datum za 30. avgust. Određeni su i porinućani (istaknuti političari koji guraju objekat do vode). Nažalost, tada su meštri Burkina Faso shvatili da su sve uradili po najvišim EU standardima, ali da im samo fali more. Nastala je opšta pometnja. Što činjet, pitala se vlast?

Jedan od njihovih oficira svetosavske vjeroispovijesti, koji je bio izaslanik u toj zemlji lično Prleta, druga od brata Abaza, pozvao je vjerskog vođu i zatražio da pomogne njegovoj zemlji u ovom teškom trenutku. Prle, srca većeg od cistijerne, nije se dvoumio ni časa. Zazvonio je telefon u odajama dugoodlazećeg crnogorskog premijera koji je, bez razmišljanja, prihvatio ponudu. Nije se ni oko cijene dvoumio, niti je pokušao da je spušti. Sve će to narod pozlatiti, śetio se brat Abaz potonjeg pročitanog djela velikana srbijanske književnosti Laze Lazarevića.

-Reči im Prle, brate, da kupujem. Samo da iscijedim ove iz Morskog dobra i meni vjernih ministarstava, da možda očoplim što od ponovljenog brata Ljalja, koji mi je oprostio svojevremeno ćeranje, i psovanje, vrijeđanje i klevetanje, pa dolazim lično kod preśednika Ibrahima Traore.

– Spasi mi sezonu, dobri Prle. Pošteni, nego što.

– A koliko je tvoje od toga?, zapita brat Abaz brata Prla.

– Ja se time ne bavim, ali kad već pitaš četvrtina je namjanje što mogu uzet. Možeš i ti. Ko ti brani da sam formiraš cijenu. Ionako nema nikakvih tendera od kad si ti preuzeo vlast u Crnoj Gori.

Odlazeći vlastodržac skoro da poaveta od sreće. Imaće cijelu flotu koja će marširati strojevim korakom od Lepena do Kamenara, i natrag. Jest da je prodimio onaj 30. avgust i da mu radi samo jedan motor. Da onaj drugi, Vasilije, jedva može, ali je zato tu onaj novi od Bana. Onoga koji ga tuži jer ga je oštetio. Onoga za kojega je kazao da priprema neku strašnu diverziju. E sad tome svakoga dana isplaćuje hiljadu eura, plus svi ostali troškovi. Od narodnih para, to čak i ne ispadne mnogo.

Brat Abaz pristupi organizovanom donošenju imena novom čudoplovu. Oko njega svita istih, plus Ljaljo pošteni. Ja bih braco, reče on, da se on zove Duvanski. Ne možeš nać bolje ime. To bi pośećalo na tvoje uspjehe tokom ove trogodišnje vladavine. A i pomoga bi tvom nekadašnjem drugu i sadašnjem visokom funkcioneru Miloševiću, koji trenutno boravi u Spužu.

– Znaš, reče mu Ljaljo, neće tamo bit usamljen kad sve ovo prođe. Još će neko da mu društvo pravi.

Zamisli se brat Abaz. Ima i zašto. Valja odlučiti. A kako ga je Bog dao da ne preza od odluka, kakve god da su, a najčešće su nikakve, reče uglas: Ovo će se čudo kad ulježe u ove naše vode, zvat DUVAN.

Svaki ti čast brate Abaze, prokomentarisa Ljaljo i aplauzom pozdravi odluku „velikog“brata.

Kud plovi ovaj brod, čuje se Bokokotorskim zalivom u kasne popodnevne ure. Na najgornjoj palubi, pored bazena, uz piće i mezu, uživa državno rukovodstvo zasluženo.

Još malo, zagrmi odnekud, i nasta tišina.

Eto, kako znam, muk traje i dan danas.