“Velikan našeg naroda i našeg jezika, našeg duha i našeg teatra. Takvu samozatajnost nisam sreo kod velikog glumca, takvo podređivanje sebe ideji predstave, takvo sklanjanje sopstvenog šarma, energije, odustajanje od sopstvenih penala, da bi ideja izašla čista, netaknuta”, rekao je reditelj Jagoš Marković povodom smrti Milana Laneta Gutovića.
Gutović je igrao u Jagoševim predstavama „Putujuće pozorište Šopalović“ (JDP) i „Sumrak bogova“ (BDP), a trebalo je da igra i u „Divljem mesu“ (BDP).
„Kao vojnik, kao posvećenik, bio je apsolutno podređen cjelini i misli koju je razumijevao bolje i brže od mene. Dok smo stvarali u onim probama prvim dok se još polunesvjesno pipa i otvara, on je letio predan, a ja sam iz njegovih rečenica i SMS-ova shvatao šta pravimo i iz najboljih analiza teatroloških – izvini, Lane, što koristim tu riječ – shvatao šta pravimo i gdje vodim ekipu. Osim senzibiliteta i ogromnog dara i pameti, bio je izvanredno obrazovan čovjek. Osim šarma i ljepote, bio je i častan i dostojanstven s izuzetnim rafinmanom i ukusom koji se rijetko sreće u cijelom životu, kao princ iz ruske literature. Kako su te dvije predstave – „Putujuće pozorište Šopalović“ i „Sumrak bogova“ – bile drame i to teške, govorile su mi neki kolege: „Pazi se, on će kad odeš udariti na improvizaciju i na komediju na reprizama!“. Nikad nije uradio ni na tren tako nešto! Nikad! Bio je predan ideji i idealima! I savršeno je znao gdje je čemu mjesto. Bio je superioran, najskuplji, pošten i na sceni i u životu, bez suvišne riječi, pravi odani vitez… A njegova žovijalnost, povremeni gorak jezik bili su samo odbrana nježne i otmene duše od prljavštine ovog svijeta“, naveo je reditelj, za Nova.rs.
Sam i svoj i slobodan, bez klanova i moćnika, otišao je kao car, kaže Jagoš Marković.
“Te nagrade koje ni dobio, niti je vjerovatno bio u igri za njih, sad jadno zveče i gube sjaj. Ljubav ovog naroda i kolega za njega i njegovu umjetnost veća je od tih kuhinja i telefoniraanja ekipica koje se međusobno potpomažu decenijama. Njemu to zaista i ne treba, nego mi žao nagrada. Pravi glumac koji doprije do naroda i do njegovog srca – dobio je sve. A sve je i dao, a ostao svoj i sam. Kako je to moguće? Ne pitam se. Ostajem duboko zahvalan za sve, nemoćan da izrazim šta mislim i šta osjećam o takvom velikanu. A svako ko je bio meta oštrice njegovog jezika neka kaže danas: „Talentu opraštam sve, a netalentu ni vrlinu“.
Na kraju razgovora za Nova.rs, Jagoš Marković napominje: „I opet mi prolaze kroz glavu, tutnje mimo moje volje, Vojnovićevi stihovi iz pjesme Na Mihajlu: Jedan po jedan odlaze gospoda u crnom lijesu nošeni od fakina na zadnje sjelo… Čuj eolsku liru čempresa grobnijeh!… možda šapću o raju“.