U Kraljevskom pozorištu Zetski dom predstava „Tri sestre“ prvi put biće izvedena u nedjelju 15. decembra, a potom, zbog velikog interesovanja i ograničenog broja mjesta, biće odigrane još tri ravnopravne premijere- 18, 20. i 21. decembra. Mali broj preostalih karata za sva izvođenja svjedoči tome da se publika uželjela istaknutog crnogorskog reditelja Branislava Mićunovića, koji se nakon godina odsustva vraća pozorištu sa Čehovom.
Raditi dramu začetnika psihološkog realizma, ruski klasik koji obuhvata nepromijenjenog čovjeka i njegove snove tačno i nepogrješivo, zahtijeva talenat, znanje o onome što jeste teatar,ali i znanje o tome ko je čovjek. Zahtijeva životno iskustvo. Ovoga puta, čini se da će pozorišni rad obahvititi baš to- opravdanost i preciznost, uzvišenost i katarzu, pun krug. Čehov u ovoj predstavi govori o nevolji, ali ono što se jasno čita jeste i to da ljudi nisu našli svoj put. Da, čovjeka koče okolnosti, izbora je sve manje, ali ako se, baš kao Čehovljevi junaci, on preda malodušnosti, proći će trenutak, proći će mu život.
„Odazvao sam se pozivu Zetskog doma zato što mislim da poslednjih godina vrijedno i lijepo rade, da su valjano prisutni na međunarodnoj sceni, da su u dobrim koprodukcijama i da je Zetski dom ozbiljno internacionalizovao svoju poziciju. U godinama u kojima nisam bio u teatru, radio sam na mojim projektima i jedan od njih je Tri sestre, Antona Pavloviča Čehova. Nekoliko godina me progoni jedna rediteljska ideja- da čovjek danas ima sve manje izbora. Tako sam i došao do idealnog komada koji razmatra tu temu- Tri sestre“, kazao je reditelj Branislav Mićunović.
Ova predstava govori o ljudskim ličnim agonijama. Baš kako kaže Stela Mišković, dramaturškinja u predstavi- „Sve je lično. Sve je iz nutrine bića. Što je to propuštena životna prilika? Slika stvarnosti. Istina bez uljepšavanja. Sve ono što boli“. Tok misli, razgovor sa samim sobom, ono je zbog čega je Čehov tako veliki. Tok misli svakog čovjeka je najsurovija i najistinitija priča”.
„Govorimo o ljudima koji su u ovakvom svijetu i ovakvom društvu jednostavno lišeni izbora i neminovnost, kakva god ona bila, jedino je što im preostaje. Ti ljudi su pravi Čehovljevi junaci koji se guše u sopstvenom beznađu. U tom smislu, slijedeći naš, odnosno rediteljski put Branislava Mićunovića, od četiri čina napravila sam jedan i interno smo ga nazvali Poslednja noć. Kod nas se sve dešava u toj jednoj noći od sumraka do svitanja, i u njoj je sve moguće, odnosno u njoj je jedino moguće da se nešto desi, a to nešto, kada su naši likovi u pitanju, mora biti sve i odmah. Ono što je važno, to je da smo i pored velike dramaturške intervencije ostali vjerni Čehovu, od prve do poslednje scene, zahvaljujući odličnoj režiji i sjajnim glumcima, kao i cijelom timu ove kuće“, rekla je dramaturškinja Stela Mišković.
Podjelu čine: Pavle Prelević, Nada Vukčević, Julija Milačić Petrović Njegoš, Ana Vučković, Jelena Laban, Aleksandar Radulović, Srđan Grahovac, Omar Bajramspahić, Vule Marković, Dejan Ivanić i Stevan Vuković. Glumačka ekipa saglasna je u tome da rad na ovoj predstavi predstavlja jednu od onih prilika koje mijenjaju glumca, mijenjaju ga lično i direktno i kao čovjeka. Isto tako, uvjereni su da su težak i odgovoran zadatak uspjeli proživjeti i donijeti na scenu valjano zahvaljujući vještom reditelju. Takođe, sigurni su i u to- ovo nije predstava koja budi ravnodušnost.
„Ovo je bila jedna jako lijepa igra. Kada radim, želim baš to. Nikada nisam izašla iz nekog procesa, uvijek nađem ključ i motivaciju, volim ovaj posao. I ovoga puta, dobro je, ugodno, ovi ljudi rade, daju se, a kada je tako, imaš reakciju. Za ovu ulogu Nataše potrebno je životno iskustvo, to je ono što ti daje boju, ukus, sokove. Čehov je uvijek izazov, shvatili smo to još kada smo se susreli sa njim na akademiji, sa prirodama i boli njegovih likova. On opisuje našu unutrašnjost na jako suptilan način i jako ga je teško prenijeti. Čehov je krvav na svoj način. Ono što je u ovom procesu bilo lijepo jeste da smo likove učinili svojima, da su postali dio nas, da krvare, da pričaju o našoj unutrašnjosti, a da nemaju kontekst prepričavanja, već da bude to stav. Drago mi je da izađemo pred publiku, spremni smo. Gledala sam moje kolege u prvom činu kako stvaraju, taj porođaj, slojeve koji su se skidali, divno je gledati taj proces“, zaključila je glumica Nada Vukčević.
„Velika je odgovornost raditi Čehova. To je vječna tema-nemanje izbora, koliko smo svjesni sebe i drugih. Profesor je detaljan, odlučan u tome da istinski i ljudski prođe kroz proces, ništa van istine nije bilo dozvoljeno. Gdje smo mi u ovome?Rekao nam je da sve što štrči, svaki momenat, greška i ton u mizanscenu se vidi, a i mi to sada osjećamo. Moramo se pitati, da li je ovo život, i u tome nema distance , u smislu da je ovo pozorište u kome se igra drama. Ne, ja sam u tome. Način na koji profesor čita Čehova, vidi i osjeća je nevjerovatan. Naizgled to je jednostavan način. To mnogi ljudi na taj način ne mogu“, kazala je glumica Jelena Laban.
„Čehov se bavi golom istinom čovjeka, baš zato je teško. Bilo je jako izazovno prenijeti misao. Morali smo raditi ozbiljno, dugo i isrpno da bi došli do ovakvog rezultata koji smo postigli sad. Mi smo to uspjeli na jedan visoko estetski način. Malo je ljudi koji imaju izbor. Mi ne radimo Čehova od prije 120 godina, radimo ovaj sadašnji trenutak, izbor čovjeka danas. Svi likovi se preispituju- gdje sam, kako je prošao moj život?Ako ja kao Stevan promišljam na svoj život, zaboraviću na Čehova, baviću se sobom. Zato je ovo djelo i ova predstava tako istinita. Reditelj nas je vodio, bila je privilegija igrati u ovoj predstavi. Htjeli smo vidjeti da li i dalje postoji katarza u pozorištu? Neće to osjećanje izmaći nikome. Ponosan sam na ekipu i Zetski dom“, riječi su glumca Stevana Vukovića.
„Djeluje teško igrati Čehova, ali kada duboko zađete u djelo, tada vidite beznađe. Čehov je bio pisac beznađa. Ti njegovi obični ljudi sanjaju o nečem velikom, da imaju važnost, a potom shvate. Nije to ni pesimizam, to je samo surova realnost. Kada se bavite ovim djelom, shvatite. Vidjećemo kako će reagovati publika. Naučio sam mnogo, imam čast da igram sa glumcima koje sam kao dijete gledao. Ni iz jednog rada ne izlaziš isti. Ovo je bitan proces za mene, kao čovjeka i kao glumca“, rekao je glumac Pavle Prelević.
“Naš profesor vratio se nakon mnogo godina, ovo je zaista poseban rad, čast. On ne ostavlja u nijednom trenutku da plutamo po površini, traži da idemo dublje, da se ne oslanjamo na prvu loptu tih karaktera. Zahtijeva da shvatimo šta su zaista njihove patnje, to jesu tri nesretna života, ali nesreća može imati različite oblike. Vjerujem u to da ovakav proces učini da rastete, gdje svaki korak mora biti opravdan. Ovdje smo imali prije svega istraživanje i posvećenost“, rekla je glumica Julija Milačić.
Predstava „ Tri sesetre“ autorski je projekat Branislava Mićunovića, a saradnici su: Stela Mišković (dramaturgija), Marko Petrović Njegoš (scena), Lina Leković (kostim), Dubravka Drakić (govor), Vjera Nikolić (muzika) i Mile Buturović (svijetlo). Predstava se realizuje u okviru interregionalnog projekta ADNICH (IPA CBC Italija-Albanija-Montenegro).